Brodogradilište Viktor Lenac d. d., brodogradilište specijalizirano za remont i preinaku brodova, gradnju naftnih i plinskih platformi te drugih odobalnih objekata, osnovano 1896. u Rijeci. Jedno je od najvećih takvih brodogradilišta na Sredozemlju.
Brodogradilište Lazarus
Nastojeći Rijeku učiniti glavnim mađarskim lučkim i brodogradilišnim središtem, ugarsko je ministarstvo trgovine 1896. donijelo odluku da se podupre osnivanje brodogradilišta inženjera Josipa Lazarusa iz Galicije, te da mu se dodijeli odgovarajuća lokacija u riječkoj luci. Tako je u Rijeci, uz postojeće brodogradilište kielskog poduzeća Howaldt, na sjevernome dijelu luke Baroš (sušačka luka) osnovano i brodogradilište Lazarus. Gradnja i opremanje radionica otegnuli su se gotovo četiri godine, pa je službeno počelo raditi tek 1900. U brodogradilištu su se obavljali manji zahvati remonta brodova, popravljali su se brodski strojevi, proizvodila su se sidra, lanci, parni strojevi i druga brodska oprema. Istodobno s pokretanjem riječkoga pogona, Lazarus je dobio na korištenje i s minimalnim ulaganjima pokrenuo pogon u Kraljevici (→ Brodogradilište Kraljevica). U Kraljevici je 1902. za austrougarsku ratnu mornaricu izgrađen mali 25-metarski parobrod, prvi čelični brod na sjevernoj obali Jadrana; do 1905. za istoga je naručitelja izgrađeno još osam sličnih brodova. U Kraljevici su se uglavnom popravljali i gradili brodski trupovi, a opremali su se u Rijeci.
Lazarus se već 1903. povukao iz Kraljevice, te usmjerio svoje napore prema izgradnji novog brodogradilišta u riječkim Brgudima, za što je dobio državne poticaje. Planirao je, uz pomoć engleskog poduzeća Yarrow, dobiti velike narudžbe austrougarske ratne mornarice, no taj se plan izjalovio. U Rijeku je 1905. ušlo moćno poduzeće Danubius iz Budimpešte, predstavnici kojega su potpisali ugovor s vladom o uspostavi brodogradilišta (→ 3. maj). Time su istisnuli Lazarusovo poduzeće, od kojega su bili neusporedivo veći i ekonomski snažniji. Lazarusove ambicije okončane su velikim požarom 1905., kada su njegovi pogoni posve izgorjeli. Dobivenom osigurninom Lazarus je poslije obnovio svoju tvornicu, no njegova djelatnost znatno smanjena opsega Danubiusu više nije mogla biti konkurencija. Ipak, uoči I. svj. rata Lazarusova mehanička radionica spada, uz Skullovu i Cussarovu, među najveće u Rijeci, a tijekom I. svj. rata i nakon njega nastavlja raditi kao manje remontno brodogradilište sa šezdesetak zaposlenih radnika. Godine 1924. granična crta među Jugoslavijom i Italijom presjekla je pogone, 1939. Brodogradilište Lazarus prešlo je u ruke Jadranskih brodogradilišta iz Splita, a riječkim i kraljevičkim pogonima tada je upravljao → Stanko Šilović.
Razdoblje nakon II. svj. rata
Tijekom II. svj. rata u razaranjima su stradale zgrade i oprema. Odmah nakon završetka rata intenzivno se radilo na osposobljavanju kapaciteta koji će u kratkom vremenu moći obnoviti u ratu stradalo jugoslavensko brodovlje. Već potkraj svibnja 1945. u riječkoj je brodogradnji radilo 2750 radnika, a većina se brodova obnavljala u brodogradilištu koje od 1948. nosi ime Viktor Lenac, u čast narodnoga heroja iz II. svj. rata, koji je bio radnik brodogradilišta.
Zbog potrebe za većim i opsežnijim remontima brodova, Brodogradilište je prošireno i modernizirano 1954. Godine 1960. pripojeno mu je brodogradilište u zaljevu Martinšćica, pa je Brodogradilište Viktor Lenac zapošljavalo približno 800 radnika. Do 1970. dovršena je izgradnja novih modernih postrojenja u Martinšćici, kamo se brodogradilište konačno preselilo.
Godine 1985. Brodogradilište Viktor Lenac bilo je na čelu konzorcija hrvatskih brodogradilišta koja su izgradila prvu hrvatsku bušeću platformu Labin, nakon čega do danas traje tradicija izgradnje i popravka odobalnih objekata morske tehnologije.
Godine 1993. Brodogradilište Viktor Lenac registrirano je kao dioničko društvo postavši u to doba jedino veliko brodogradilište u Hrvatskoj u potpuno privatnome vlasništvu. U prosincu 2003. društvo je objavilo stečaj kao rezultat promašenog investicijskoga programa vlasnika. Nakon više od četiri godine stečajni postupak bio je dovršen pristupanjem novih dioničara, a najveći među njima postali su → Tankerska plovidba i brodogradilište → Uljanik.
Otad se kapaciteti brodogradilišta stalno šire, nabavljena su tri nova doka (Dok 11, nabavljen 2009., može dokirati brodove veličine Aframax i Suezmax, 160 000 t nosivosti), grade se moduli odobalnih platformi te obavljaju složeni zahvati prenamjene i remonta brodova, kakav je npr. 2011. i 2015. obavljen nad američkim zapovjednim ratnim brodom USS Mount Whitney. S današnjih oko 500 radnika, ulaskom na tržište velikih brodova Brodogradilište Viktor Lenac dobilo je novu perspektivu i ojačalo svoj položaj jednoga od vodećih brodogradilišta za remont i preinake na Sredozemlju.
I. Lukežić: Lazarusovo Brodogradilište. Sušačka revija, 2(1994) 5, str. 37−45. i 2(1994) 6−7, str. 63−69.
B. Nadilo, K. Regan: Razvoj riječke luke i njezini sadržaji. Građevinar, 67(2015) 7, str. 705−717.
BRODOGRADILIŠTE. Brodogradilište Viktor Lenac u Rijeci. Pomorska enciklopedija, sv. 1, 1972., str. 552–553.
Brodogradilište Lazarus (1896−1939)
Jadranska brodogradilišta A. D. (1939−48)
Brodogradilište Viktor Lenac (od 1948)