Dubrovačka plovidba, parobrodarsko poduzeće sa sjedištem u Dubrovniku osnovano 1880. pod nazivom Dubrovačka parobrodarska plovidba, koje je djelovalo do 1948. Isprva je bilo ustrojeno kao karatna zajednica (zajednica suvlasnika brodova), a od 1909. kao dioničko društvo. Jedan od glavnih investitora i prvi predsjednik društva bio je → Federiko Glavić. Dubrovačka parobrodarska plovidba kupila je 1880. svoj prvi novoizgrađeni putničko-teretni parobrod Dubrovnik (ukupne nosivosti 310 t tereta te 10 putnika), koji je namijenila obalnoj plovidbi na liniji Trst–Zadar–Split–Dubrovnik–Bari. Do 1892. flota je narasla na ukupno šest parobroda (Albanija, Bojana, Dubrovnik, Epidauro, Gruž i Lapad) namijenjenih putničkoj i putničko-teretnoj plovidbi na linijama Trst–Oboti (Albanija) i Gruž–Bari.

Dubrovačka je parobrodarska plovidba tada u floti imala dva putnička (Lokrum i Lovrijenac) i dva teretna parobroda velike obalne plovidbe (Lapad i Petka) te četiri parobroda male obalne plovidbe (Albanija, Bojana, Dubrovnik i Šipan) koji su održavali linije Trst–Kotor, Trst–Spič (Crna Gora) i Gruž–Bari.

Početkom I. svj. rata promet austrougarskih brodova smanjen je ili zaustavljen, a Dubrovačka parobrodarska plovidba nakratko prestaje s radom. Tijekom rata stradala su dva parobroda duge plovidbe (Istok i Glavac) i dva putničko-teretna parobroda obalne plovidbe (Dubrovnik i Lokrum), a za plovidbu su ostali sposobni samo Lovrijenac, Petka i Albanija (ukupne nosivosti 840 t, prosječne starosti 19 godina).

Godine 1917. Dubrovačkoj su se parobrodarskoj plovidbi pripojila parobrodarska društva Napried (osnovano 1894., 1913. je imalo devet parobroda duge plovidbe Beatrice, Presjednik Becher, Bosanka, Dubac, Dubrovnik, Gradac, Lapad, Napried i Prazattus) i Unione (osnovano 1890., 1914. je imalo šest parobroda duge plovidbe Daksa, Federiko Glavić, Istok, Leopoldina, Maria Immaculata i Srđ). Spajanjem s njima Dubrovačka parobrodarska plovidba stekla je flotu od 15 parobroda ukupne nosivosti 57 342 t te postala jedno od najvažnijih dubrovačkih pomorskih poduzeća.

Nakon I. svj. rata, sporazumom Trumbić-Bertolini (1920) postavljen je pravni temelj za podjelu austrougarske mornarice. Njime je Dubrovačka parobrodarska plovidba donekle mogla nadoknaditi brodove stradale u ratu. Na temelju toga sporazuma do 1922. Dubrovačka parobrodarska plovidba dobila je 12 brodova (25 737 brt).

Najveći je razvoj poduzeće zabilježilo u razdoblju od 1924. do 1930. Radi pomlađivanja flote tada su nabavljena četiri teretna broda za dugu slobodnu plovidbu (Federiko Glavić, Nikola Pašić, Sveti Vlaho i Princ Andrej), jedan putničko-teretni parobrod velike obalne plovidbe (Solun), sedam putničkih parobroda za malu obalnu plovidbu (Kumanovo, Ston, Mljet, Cavtat, Korčula, Kupari i Lopud), teretni parobrod male obalne plovidbe Jakljan i cisterna za prijevoz vode Olipa. Parobrodi Dubrovnik i Petka preuređeni su u putničke parobrode.

Tijekom 1928. Dubrovačka parobrodarska plovidba sudjelovala je u velikoj obalnoj plovidbi između Jadranskog, Egejskog i Sredozemnog mora (parobrodi Solun, Napried i Pracat; linija Trst–Grčka–Sirija–Anadolija–Egipat), prekooceanskoj dugoj plovidbi (Federiko Glavić, Daksa, Dubravka, Srđ, Bosanka, Srebreno, Dubac i Lapad), maloj obalnoj plovidbi Jadranom (Cavtat, Korčula, Kupari, Lopud, Mljet, Ston, Kumanovo, Dubrovnik i Petka; linije Kotor–Bakar, Gruž–Trst, Gruž–Bari i Split–Bari, te sedam lokalnih, manjih linija u vodama oko Dubrovnika i Korčule) i lokalnoj plovidbi po gruškom brodogradilištu (Jakljan i Olipa). Godine 1932. u Glasgowu je za Dubrovačku parobrodarsku plovidbu porinut jedan od najvećih i najsuvremenije opremljenih putničkih brodova tadašnje države Kralj Aleksandar I.







Neposredno prije II. svj. rata (1939) poduzeće je promijenilo ime u Dubrovačka plovidba, imalo je 24 parobroda (10 teretnih parobroda duge plovidbe i 14 putničkih parobroda male obalne plovidbe), ukupne nosivosti oko 82 000 tona. Godine 1940. Dubrovačka plovidba jedina je u Jugoslaviji posjedovala tri broda s pogonom na naftu.

Tijekom II. svj. rata teretni parobrodi duge plovidbe bili su u službi Britanskoga ministarstva ratnog transporta i većinom su ostali u funkciji (stradali su samo Srebreno i Dubac), no parobrodi obalne plovidbe pod upravom Komande mornarice NOVJ većinom su uništeni (12), preostali su samo Ston i Kupari. Nakon II. svj. rata flota se sastojala od osam parobroda duge plovidbe (Bosanka, Dubrovnik, Dubravka, Durmitor, Federiko Glavić, Nikola Pašić, Princ Andrej i Sv. Vlaho) i dva parobroda obalne plovidbe (Ston i Kupari). Obnova rada Dubrovačke plovidbe slijedila je početkom jeseni 1946., kada su joj vraćeni svi parobrodi, flota je preimenovana, a na upravljanje poduzeću povjereni su i brodovi Biokovo, Ivan Topić, Jurko Topić, Olga Topić, Kordun, Marija Petrinović, Senga i Sreća. U listopadu 1946. svoje je sjedište iz Splita preselila u Rijeku. Centralizacijom trgovačke mornarice u prosincu 1946. flota je razdijeljena između Jugoslavenske linijske plovidbe i Jugoslavenske slobodne plovidbe (→ Jugolinija) te Jadranske linijske plovidbe (→ Jadrolinija). Dio flote je 1955. pripao → Atlantskoj plovidbi.

Osim parobroda Dubrovačka je plovidba bila vlasnik hotela Dubrovnik u Zagrebu, te stambenih zgrada u Dubrovniku i Lapadu. Likvidacija poduzeća dovršena je 1948.