Jugoslavenski Lloyd, parobrodarsko poduzeće duge plovidbe sa sjedištem u Splitu i upravom (od 1931) u Zagrebu.

Nastalo je 1929. združivanjem parobrodarskih dioničkih društava Atlantska plovidba Ivo Račić i Jugoslavensko-amerikanska plovidba, a do 1941. djelovalo je kao dioničko društvo. Prema odluci o združivanju početni kapital i flotu Jugoslavenski Lloyd preuzeo je od obaju parobrodarskih poduzeća. Razvio se u najveće jugoslavensko parobrodarsko poduzeće između dvaju svjetskih ratova.

Atlantska plovidba Ivo Račić

Parobrodarsko poduzeće duge plovidbe Atlantska plovidba Ivo Račić, sa sjedištem u Splitu djelovalo je kao dioničko društvo (1922–28). Nastalo je kao sljednik parobrodarskoga poduzeća za prekooceansku plovidbu Slobodna plovidba Ivo Račić & Co. (osnovano 1909., sa sjedištem u Trstu), kojega je vlasnik bio pomorac i brodovlasnik → Ivo Račić. Za I. svj. rata sile Antante konfiscirale su sve brodove austrougarske trgovačke mornarice. Pravni temelj za povratak brodova njihovim vlasnicima postavljen je sporazumom Trumbić–Bertolini (1920), a cijeli proces se u slučaju Slobodne plovidbe Ivo Račić & Co. odužio do 1922., kada je vlasnicima vraćeno svih šest brodova.

I. Račić otvorio je u Splitu 1922. novo parobrodarsko poduzeće Atlantska plovidba Ivo Račić. Godine 1927. društvo je imalo 14 brodova: Izvor (izgrađen 1898; nosivosti 6400 t), Epidauro (1901; 7234 t), Iskra (1902; 6886 t), Vidovdan (1906; 8670 t), Dušan Silni (1906; 8700 t), Ivo Račić (1907; 6460 t), Istina (1910; 6400 t), Izrada (1910; 6400 t), Marija Račić (1911; 7280 t), Izgled (1911; 7690 t), Izabran (1912; 7716 t), Istok (1912; 8130 t), Nemanja (1918; 8150 t) i Nevesinje (1918; 8200 t). Ukupna nosivost brodova bila je 104 316 t, a prosječna starost 19 godina.

Unatoč poteškoćama koje se pojavljuju u poslovanju 1927., društvo je poslovalo s dobitkom. Tijekom 1927. prodan je parobrod Istok, a 1928. kupljen je nov Carica Milica. Brodovi su među ostalim prevozili drvnu građu i cement iz hrvatskih luka u Južnu Ameriku (Čile i Argentina) te salitru iz Čilea u Kraljevinu SHS.

Jugoslavensko-amerikanska plovidba

Parobrodarsko poduzeće duge plovidbe Jugoslavensko-amerikanska plovidba, sa sjedištem u Splitu, djelovalo je kao dioničko društvo (1924–28). Najveći dioničari bili su uglavnom ugledni brodari iz Argentine, Čilea i Velike Britanije.

Prvi brodovi toga poduzeća bili su Jugoslavija (izgrađen 1901; nosivosti 8250 t), Vojvoda Putnik (1916; 9400 t) i Marija Petrinović (1918; 8900 t). Flota je do 1928. povećana na ukupno devet parobroda jer su nabavljeni još brodovi: Nikola Mihanović (1906; 8200 t), Preradović (1907; 8600 t), Njegoš (1908; 7500 t), (1911; 8750 t), Zrinski (1920; 8820 t), Gundulić i Aleksandar I. (1927; 9850 t). Ukupna nosivost bila im je gotovo 80 000 t, a prosječna starost oko 15 godina. Zahvaljujući velikoj potražnji za brodskim prijevozom na međunarodnome tržištu, društvo je poslovalo s dobitkom.

Djelovanje Jugoslavenskoga Lloyda

Atlantska plovidba Ivo Račić imala je mnoge sličnosti (iste dioničare, predsjedatelje) i zajedničke interese (trgovina s Južnom Amerikom i zajednička agencija u Buenos Airesu) s parobrodarskim poduzećem Jugoslavensko-amerikanska plovidba. Stoga je potkraj 1928. donesena odluka o spajanju tih dvaju poduzeća u novo poduzeće Jugoslavenski Lloyd. Poduzeća su združena početkom 1929.

Na početku djelovanja Jugoslavenski Lloyd imao je 24 parobroda: 14 Atlantske plovidbe Ivo Račić i 10 Jugoslavensko-amerikanske plovidbe, ukupne nosivosti oko 200 000 t. Unatoč dobrom naslijeđu, velika gospodarska kriza 1929. dovela je do otpuštanja većine posade Jugoslavenskoga Lloyda te raspuštanja i vezivanja u početku šest, a za najveće krize čak 12 parobroda. Kako se kriza u pomorstvu nastavila, društvo je od 1932. poslovalo s gubitkom.

Brodovi su uglavnom prevozili drvnu građu iz hrvatskih luka u Južnu (Argentina), Sjevernu i Srednju Ameriku (Panama), Afriku i Australiju. Godine 1930. država je uvela stalnu subvenciju za liniju s Južnom Amerikom. Iste su godine nabavljeni: tegljač Orjen i luksuzni turistički parobrod Kraljica Marija.













Kraljica Marija izgrađena je 1906., a luksuzno je preuređena 1926. Bila je najveći parobrod društva (duga 156 m, široka 18,6 m, visoka 10 m) i jedina je bila namijenjena putničkomu prijevozu (365 putnika I. razreda). Na prvo dvotjedno kružno putovanje krenula je 1931. iz Sušaka; stajala je u lukama Šibeniku, Splitu, Dubrovniku, Kotoru, Krfu, Nafplionu i Pireju te u povratku ponovno u Dubrovniku, Korčuli, Hvaru i Splitu. Plovila je svake godine od ožujka do listopada s polascima svakog 2. i 16. dana u mjesecu. Imala je više salona, brodsku ambulantu, frizerski salon, knjižnicu, fotografa, bar, kavanu, bazen i 40 kupaonica.

Godine 1935. društvo je kupilo turistički parobrod Princeza Olga, koji je plovio od travnja do studenoga jednom u dva tjedna na liniji Trst–Pirej–Haifa–Aleksandrija–Dubrovnik–Venecija, a katkada je s Kraljicom Marijom poduzimao kružna putovanja po Sredozemlju (Grčka, Egipat, Palestina).

Jugoslavenski Lloyd je od 1936. bio većinski dioničar sušačke Prekomorske plovidbe. Početkom 1930-ih društvo je imalo najviše brodova (26 teretnih parobroda, jedan luksuzni turistički brod i jedan tegljač). Godine 1939. imalo je 17 parobroda, dva putnička parobroda (Kraljica Marija i Princeza Olga) i jednu jahtu (Tiha). U II. svj. ratu izgubilo je 20 teretnih parobroda, a putničke je parobrode prodalo. Jugoslavenski Lloyd je 1941. preimenovan u Prekomorski Lloyd, te je raspušten nakon rata. U sastav trgovačke mornarice SFRJ nakon II. svj. rata ušli su teretni parobrodi Biokovo (prije Aleksandar) i Gorica (prije Marija Petrinović).