Objavljeno:
Ažurirano: 6. veljače 2019

Lošinjska plovidba − Brodogradilište d. o. o., brodogradilište u Malome Lošinju, kojega početci sežu u 1850. Mali Lošinj od davnina je bio važno brodograđevno središte na istočnoj obali Jadrana. Brodogradnja se u gradskim knjigama spominje još 1596. Tijekom XVIII. st. djeluje brodograditeljska obitelj → Katarinić, a 1799. porinut je prvi veliki brod izgrađen u jednom od lošinjskih brodogradilišta, brigantin Commercio s približno 300 t nosivosti. Uzletom lošinjskih brodovlasnika sredinom XIX. st. jačala je i brodograđevna djelatnost na otoku, te se postupno javio niz novih brodograditeljskih obitelji (u Malome Lošinju Busanić, Katarinić, → Kozulić, → Martinolić, Peranović, Picinić, Skopinić, Starčić, Tarabokija, Vidulić; u Velome Lošinju Štefić; u Nerezinama Kamalić i Martinolić). Među njima se posebno isticao Marko Martinolić koji je 1850. osnovao obiteljsko brodogradilište, kojega se tradicija nastavlja do danas.

Brodogradilište obitelji Martinolić u Malome Lošinju, početak XX. st.

Na vrhuncu razvoja, 1868. u lošinjskim je brodogradilištima bilo zaposleno 650 radnika, a 1871–80. lošinjski su brodograditelji izgradili 99 barkova i drugih velikih jedrenjaka s više od 67 000 t nosivosti, tj. u prosjeku 680 t po brodu. Gradnja prvih klipera, kao najbržih i najsavršenijih jedrenjaka uopće, na Lošinju je počela 1855.

Nava Imperatrice Elisabetta, izgrađena u brodogradilištu obitelji Martinolić u Malome Lošinju, 1875., rad Giuseppea Laya, 1864., Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

U brodogradilištu Martinolićevih izgrađena je 1875. nava Imperatrice Elisabetta, nosivosti 2500 t, koja je bila najveći drveni brod izgrađen u Austro-Ugarskoj Monarhiji i na cijelome Sredozemlju, a 1885. željezni bark Gange nosivosti 1680 t, koji je bio prvi željezni jedrenjak duge plovidbe austrougarske trgovačke mornarice izgrađen u domaćem brodogradilištu. Već iduće godine u tom je brodogradilištu porinut manji brod Flink, nosivosti 100 t, kao prvi lošinjski željezni parobrod, 1900. izgrađeni su putnički parobrodi Bakar i Siraly za riječko dioničarsko parobrodarsko društvo → Ungaro-Croata, 1902. 46-metarski minopolagač za ratnu mornaricu, a 1903. parobrodi obalne plovidbe Cervignano, Gruž i Triglav. Od 1900. do 1916. izgrađeno je ukupno 45 parnih i motornih brodova, te 22 jahte. Od 46 brodova na popisu riječkoga parobrodarskoga društva iz 1914., čak 13 izgrađeno je u brodogradilištu Martinolićevih. To su putnički parobrodi Abbazia (kasnije Učka), Almadi (Bled), Bakar, Drava, Füred (Plav, Lovran), Knin, Lovran, Maros (Soča), Siraly (Kraljevica), Skodra, Stefania, Szamos (Trsat) i Vertes (Vardar). Martinolićevo brodogradilište u Malome Lošinju u to je doba zauzimalo površinu od 8000 m2 te zapošljavalo oko 400 radnika.

Martinolićevo brodogradilište u Malome Lošinju, 1901.

Do Martinolićeva nalazilo se brodogradilište Oktavija Picinića, koje se brzo proširilo na 9000 m2 i zapošljavalo oko 150 ljudi. U razdoblju 1901–14. u Picinićevu brodogradilištu izgrađeno je devet jedrenjaka i pet teglenica nosivosti 50 do 540 t, te nekoliko jahti.

Nakon I. svj. rata, potpavši pod talijansku vlast, aktivnost lošinjskih brodogradilišta je stagnirala. S prijeratnih 600–700 radnika, njihov broj opao je na 50–60. Tako su u najvećem, Martinolićevu, izgrađena samo dva teretna broda: Lodoletta (1921), nosivosti 1000 t i duljine 54 m, te najveći čelični brod izgrađen na otoku, Africana (1927), nosivosti 2000 t i duljine 72 m. Osim toga, Martinolić se usmjerio na gradnju čeličnih i drvenih jahta, mahom škuna i goleta. Godine 1939. Martinolićevo brodogradilište imalo je dva ležaja od 80 m i jedan od 52 m za novogradnje, te dvije vlàke od 40 m za popravak i novogradnje. Početkom II. svj. rata lošinjska su brodogradilišta, osim uobičajenih popravaka, počela graditi veće drvene teretne brodove. Brodogradilište Oktavija Picinića 1941. gradilo je drvene brodove do 1500 t i imalo 135 do 150 zaposlenih.

Današnje lošinjsko brodogradilište nastalo je nakon II. svj. rata, spajanjem nacionaliziranih brodogradilišta Martinolić, Picinić i Busanić u Brodogradilište Lošinj. Od 1948. do 1954. brodogradilište je poslovalo u starim pogonima i gradilo drvene ribarske brodove, motorne čamce, regatne jedrilice (klase Zvijezda L-5 i R-5,5), sportske čamce, hlađene brodove za prijevoz ribe, peljarske brodice itd. Za ratnu mornaricu gradile su se drvene barkase, motorni čamci, čamci za spašavanje, minolovci.

Brodogradilište Lošinj, oko 1950-ih

Od 1954. do 1958. brodogradilište je osuvremenjeno izgradnjom natkrivenih ležaja, tj. vlaka, mehaničke radionice, središnjega skladišta, a nabavljen je novi strojni park. Velika brodograđevna radionica površine 4500 m2 opremljena je trima mosnim dizalicama. Uređena je nova opremna obala duljine 133 m, te vlake za brodove do 600 t, za pregled i čišćenje podvodnoga dijela te remont. Od 1958. do 1964. razvijala se brodograđevna tehnologija. Brodogradilište je kao gradivo uvelo aluminij (1959), prihvaćajući suvremene postupke zavarivanja u struji argona. U proizvodnju je također uvelo drvene laminate i vodootporna ljepila, koristeći se poglavito domaćim drvom, hrastom, arišem, smrekom, te je prihvatilo šuperenje drvene palube s pomoću sintetičke gume.

U 1960-ima u brodogradilištu su se gradili minolovci za ratnu mornaricu, ribarski, teretni i putnički brodovi za trgovačku mornaricu te jahte uglavnom za inozemne naručitelje, a obavljali su se i remonti te popravci brodova. Nabavljena je nova proizvodna oprema, npr. hidraulična preša od 220 t, strojevi za ravnanje i savijanje limova, uređen je prostor za pjeskarenje limova. Od 1967. u moderno opremljenoj lučici brodogradilište je preuzimalo na zimovanje jahte, a brinulo se i za njihovo održavanje i popravak.

Godine 1965. brodogradilište je zapalo u teškoće, te ga je sa stotinjak preostalih radnika preuzelo poduzeće Aleksandar Mamić iz Rijeke, koje se poslije, zajedno s brodogradilištem kao zasebnom jedinicom, pripojilo riječkoj tvornici → Vulkan. Brodogradilište je 1973. preuzela → Lošinjska plovidba iz Maloga Lošinja. U brodogradilištu je bilo zaposleno oko 200 radnika, a uglavnom se radilo na održavanju flota Jadrolinije i Lošinjske plovidbe. Postupno se usmjeravalo ka rekonstrukciji putničkih i teretnih brodova, te preinaci dvotrupnih plovila ratne mornarice u moderne trajekte za putnike i automobile. Brodogradilište je 1993. privatizirano, ostavši u sastavu grupe Lošinjske plovidbe. Od 1974. do 1999. dokirano je ukupno 1530 brodova.

Dokiranje broda Buga na plutajućem doku, lošinjsko brodogradilište, 1974.

Današnje lošinjsko brodogradilište, u kojem je zaposleno stotinjak radnika, radi remont teretnih i putničkih brodova, uglavnom Jadrolinijine flote, obalnih teretnjaka i inozemnih brodova.

Pogled na brodogradilište u Malome Lošinju

Ostali podatci
Što pročitati?

J. Sokolić: 160 godina brodogradilišta u Malom Lošinju. Mali Lošinj, 2010.

J. Sokolić: Povijest brodogradnje otoka Lošinja od 1823. do 1915. godine. Rijeka, 2012.

J. Sokolić: Povijest brodogradnje na otoku Lošinju u 19. i 20. stoljeću. U: More–hrvatsko blago (zbornik radova). Zagreb, 2016., str. 514–521.

Iz arhive LZMK-a

B. Šimičić: BRODOGRADNJA. Brodogradilište Lošinj u Malom Lošinju. Pomorska enciklopedija, sv. 1., 1972., str. 557–558.

Lošinjska plovidba − Brodogradilište d. o. o.

Brodogradilište u Malome Lošinju, kojega početci sežu u 1850.

Opći podatci
Mjesto osnutka
Mali Lošinj
Godina osnutka
1850.
Prijašnji nazivi

Brodogradilište Marinolić (1850–nakon II. svj. rata)

Brodogradilište Picinić

Brodogradilište Busanić

Lošinjsko brodogradilište (nakon II. svj. rata)


Kategorije i područja