Objavljeno:
Ažurirano: 4. prosinca 2018

Orebić, pomorska i brodovlasnička obitelj iz Orebića, jedna od najbrojnijih, a u XVI. i XVII. st. i najbogatijih pomorskih obitelji na Pelješcu.

Pripadnici obitelji u Trsteničku kapetaniju doselili su se netom nakon pada Omiša 1444. iz Poljica i, obnovivši ondje kaštel, utemeljili naselje nazvano njihovim prezimenom. Već su u XVI. st. pojedini ogranci roda dobili nadimke, a neki i nova prezimena. Glavni ogranak koji je zadržao prezime potječe od Živka (rođen oko 1490), koji je imao četiri sina: Pavla, Jerolima, Luku i Nikolu. U Orebiću su ostali živjeti samo Lukini potomci. Lukin sin Stjepan (oko 1560–1666) začetnik je plodne brodarske aktivnosti toga ogranka. Prvi pelješki brod veće tonaže, nepoznata imena, bio je u vlasništvu obitelji već 1540-ih. Premda su pelješki manji brodovi u XVI. st. plovili na relacijama Dubrovnik–Venecija–Ancona, povremeno su odlazili i u albanske luke po robu koju su prevozili u Veneciju. Kapetani Pavao i Jakov prevozili su kožu u Anconu, Nikola začine, a Luka svilu, papar, vosak i kožu te turske trgovce sa slugama u Veneciju, dok je kapetan Vice prevozio sol iz Barlette u Rijeku i luke Hrvatskoga primorja.

Za zasluge u Tridesetogodišnjem ratu, tijekom kojega su na svojim brodovima prevozili vojsku i vojnu opremu, Stjepanovim je unucima Stjepanu Vickovom (1639–1718) i Cvitu Vickovom (rođen oko 1640) te nećaku Marku Antunu Lukinom (rođen oko 1670) austrijski car Josip I. 1707. dodijelio titulu nasljednoga plemstva i povlastice pri dovozu i prodaji državne soli u Bakru. Stjecanje plemstva i privilegija rezultiralo je intenzivnim iseljavanjem pripadnika obitelji, u Veneciju, Cipar, Bakar, Peru, Dubrovnik i drugdje, u potrazi za razvijanjem još plodnije brodarske aktivnosti. Već u drugoj polovici XVII. st. Cvito (od 1690) i Marko Antun trajno su se nastanili u Bakru. Stjepan je pak ostao u Orebiću, gdje njegov ogranak obitelji (s nadimkom Stipe) živi i danas. Oko 1730. u Bakar su se također odselili kapetani Antun (rođen oko 1705) i Stjepan (rođen 1695). U XVII. i XVIII. st. obitelj je dala 50-ak pomorskih kapetana, koji su ujedno bili i suvlasnici 70-ak jedrenjaka duge plovidbe što su plovili pod dubrovačkom, mletačkom i austrijskom zastavom. Do pred kraj XVIII. st. pomorci i kapetani iz obitelji svoje su brodove gradili u Hrvatskome primorju jer je ondje gradnja bila najjeftinija, a tek su ih od kraja XVIII. st. počeli graditi i u drugim jadranskim i sredozemnim brodogradilištima. Jedrenjacima izgrađenima u Rijeci, Sušaku, Martinšćici i Bakru prevozili su žito iz Albanije i Grčke te katran iz Albanije u Carigrad. U drugoj polovici XVIII. st. pomorci i kapetani iz obitelji obavljali su važne poslove u državnoj upravi i u konzularnoj službi. Marko Antun obnašao je primjerice dužnost dubrovačkoga konzula u Rijeci 1736. Uspon obitelji nastavio se, pod vlašću Austrije, i u XIX. st., kada je 1865. u Orebiću osnovano dioničko društvo za gradnju i eksploataciju brodova duge plovidbe, a 1875. utemeljeno je brodogradilište. U Pelješkom pomorskom društvu Orebići su imali znatan udjel i utjecaj; 1865–88. direktor društva bio je kapetan Marko (1834–1904). Obitelj danas više nema potomaka. Posljednja je pripadnica obitelji, kontesa Fedorka Orebić-Malfatti (1943–2003), umrla u Italiji.


Ostali podatci
Što pročitati?

N. Vekarić: Pelješki rodovi (L–Ž). Dubrovnik, 1996., str. 111–118.

S. Vekarić: Naši jedrenjaci. Split, 1997.

Što posjetiti?
Orebić
Pomorska i brodovlasnička obitelj iz Orebića, jedna od najbrojnijih, a u XVI. i XVII. st. i najbogatijih, pomorskih obitelji na Pelješcu.

Opći podatci
Prezime
Orebić

Kategorije i područja
Kategorija
Potkategorija
Područje