Objavljeno:
Ažurirano: 17. travnja 2019

pneumatika, tehnička disciplina koja se bavi iskorištavanjem energije stlačenoga zraka uz pomoć upravljačkih i izvršnih uređaja. Pneumatski sustav čine kompresor kao izvor stlačenoga zraka, cijevni razvod stlačenoga zraka i pneumatski elementi koji ostvaruju translacijska, zaokretna ili rotacijska gibanja. Vlaga izlučena stlačivanjem zraka izdvaja se odvajačima kondenzata i sušilima zraka, a klizni se dijelovi u pneumatskim elementima štite od nečistoća ugradnjom različitih vrsta pročistača (filtara). Osim različitih tipova klasičnih ventila, za upravljanje pneumatskim sustavima se često rabe logički upravljački uređaji s mogućnošću progamiranja, odn. industrijska računala i elektromagnetski pneumatski ventili. Danas je primjena pneumatskih elemenata u automatiziranim industrijskim uređajima široka, pa ti elementi prednjače pred drugima. Prednosti pneumatskih sustava su i dostupnost medija (zraka) u neograničenim količinama, neosjetljivost izvršnih elemenata na preopterećenje, temperaturu i zagađenost okoliša, povoljan odnos mase i snage, jednostavno podešavanje sile, brzine i duljine hoda. Nedostatci poput nemogućnosti postizanja vrlo malih brzina hoda, velikih sila i prijenosa signala na velike udaljenosti uklanjaju se kombinacijom pneumatskih sustava s hidrauličnima i električnima. Primjena razmjerno pristupačnih pneumatskih elemenata u automatizaciji omogućila je razvoj koncepta tzv. male ili jeftine automatizacije (engl. Low Cost Automation – LCA), s kojom se danas pneumatika često poistovjećuje.

Ljudi su primjenjivali stlačeni zrak još u pretpovijesno doba. U početku se rabio u puhaćim glazbalima te za raspirivanje vatre uz pomoć mjehova pri lijevanju metala. Prva tehnička primjena zapisana je u djelu O arhitekturi (De architectura) rimskoga inženjera i arhitekta Marka Vitruvija Poliona (I. st. pr. Kr.). U tom djelu Vitruvije spominje grčkoga pronalazača Ktezibija iz Aleksandrije (III. st. pr. Kr.) te opisuje niz njegovih pronalazaka u kojima se primjenjuje stlačeni zrak, npr. crpke i zrakom pogonjeni katapult, pa se Ktezibije često smatra ocem pneumatike. Potkraj XIX. i početkom XX. st. pneumatika se značajnije počela primjenjivati za pogon alata, prije svega udarnih (pneumatski čekići, sjekači) i rotacijskih (bušilice, brusilice). Šira primjena u području automatizacije postrojenja započela je 1941. u SAD-u, a nakon II. svj. rata proširila se i u Europi.

U Hrvatskoj je šira primjena pneumatike počela potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih.

Proizvodnja

Pneumatski elementi se većinom nisu proizvodili u Hrvatskoj, već su se rabili elementi nekoliko svjetskih proizvođača. Nasuprot tomu, vlastito projektiranje i izradba automatiziranih strojeva, naprava i proizvodnih linija koje se koriste pneumatskim izvršnim i upravljačkim elementima bili su u Hrvatskoj vrlo razvijeni. Jedna od prvih tvornica koja je u Hrvatskoj potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih kao novi oblik automatizacije uvela jeftinu automatizaciju uz primjenu pneumatskih elemenata bila je Tvornica telekomunikacijskih uređaja Nikola Tesla iz Zagreba (→ Ericsson Nikola Tesla). U alatnici te tvornice osnovan je odjel automatizacije koji je radio na primjeni automatizacije u proizvodnji, čime je omogućen porast proizvodnje i učinkovitosti. Prema nekim istraživanjima, u desetogodišnjem razdoblju proizvodnost je porasla 628%, pri čemu je najveći pojedinačni udio od 35% u tome imala primjena jeftine automatizacije. Osim te tvornice, u Hrvatskoj su značajne rezultate u primjeni pneumatskih elemenata u automatizaciji proizvodnje postizale tvornice → Elektrokontakt iz Zagreba, → Bagat iz Zadra, → Tvornica računskih strojeva iz Zagreba i dr.

Nastava

Prvi seminari iz područja pneumatskog upravljanja, odn. jeftine automatizacije, održani su na Fakultetu strojarstva i brodogradnje 1968. Pneumatika je kao predmet uvedena u srednje tehničke škole (smjerovi: strojarski, brodograditeljski, drvoprerađivački i dr.) školskim nastavnim programom 1992; poslije je taj predmet postao obvezatnim i u školovanju tehničara za mehatroniku, pa su time obuhvaćene i elektrotehničke škole.

Visokoškolska nastava iz područja pneumatike započela je pod okriljem današnjega Zavoda za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Na tom je fakultetu još 1970. uveden kolegij Mala automatika, što je drugi naziv za jeftinu automatizaciju, a danas to područje obuhvaća kolegij Pneumatika i hidraulika. Nastavni predmeti Pneumatsko upravljanje i Pneumatski elementi na alatnim strojevima počeli su se predavati na poslijediplomskome studiju 1977. i 1982.

Drugi strojarski fakulteti u Hrvatskoj poslije su pod raznim nazivima uveli kolegije iz područja pneumatike; rabe istu sveučilišnu literaturu, a slično je i sa stručnim studijima strojarstva i srodnih disciplina na veleučilištima diljem Hrvatske.

Stručna i znanstvena publicistika

Knjige na hrvatskome jeziku iz područja pneumatike javljaju se razmjerno kasno, a među njima se ističu visokoškolski udžbenici Pneumatsko upravljanje (G. Nikolić, 1976−90), Hidraulika i pneumatika (V. Koroman, R. Mirković, 1991), Pneumatika i elektropneumatika (G. Nikolić, 2007), elektroničko izdanje Pneumatika i hidraulika (R. Korbar, 2007), srednjoškolski udžbenik Pneumatika (G. Nikolić, 1994−2008) i dr.

pneumatika
Udžbenik Pneumatika G. Nikolića, 2008.

Tehnička disciplina koja se bavi iskorištavanjem energije stlačenoga zraka uz pomoć upravljačkih i izvršnih uređaja.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje
Uže područje