Autor: V. Čorić
Objavljeno:
Ažurirano: 5. veljače 2019

pučinsko inženjerstvo, djelatnost koja se bavi osnivanjem, izgradnjom, opremanjem i eksploatacijom pučinskih objekata morske tehnike; također odobalno inženjerstvo. Ti objekti mogu biti nepremjestivi (nepomični), postavljeni na jednom mjestu niz godina (20 do 30, katkada i 50), najčešće radi proizvodnje i skladištenja nafte i plina, te premjestivi (pomični) namijenjeni seizmičkim istraživanjima, izradbi ispitnih i proizvodnih bušotina kao i njihovoj reparaciji, manipulaciji teškim teretima i sl.

Odobalna platforma Ivana A, izgrađena za poduzeće INAgip u riječkom Brodogradilištu Viktor Lenac 1998.

Ugljikovodici (nafta i plin) se iz podmorja dobivaju s pomoću platformi namijenjenih za pučinsko (engl. offshore) bušenje dna ispod vodenih površina. Prema načinu postavljanja i zadržavanja na radnome položaju razlikuju se poduprta platforma (samopodizna i uronjiva) i plutajuća platforma (barža, poluuronjiva platforma i brod za bušenje). Karakteristični tipovi proizvodnih platformi su nepomična (fiksna) čelična, nepomična gravitacijska, plutajuća sa zategnutim kracima te platforma fleksibilno pričvršćena za morsko dno. Osim platformi, druge skupine morske tehnike čine pomorske instalacije (protočni cjevovodi, razdjelnici, podmorski manipulatori, kontrolni sustavi), skladišta i prekrcajni uređaji (podmorska skladišta, plutače, uređaji za podmorsko bušenje, transportni cjevovodi, transportni brodovi), plovila namijenjena podršci (barže za polaganje cjevovoda, brodovi za podršku ronilačkim radovima, brodovi opskrbljivači, servisni brodovi opće namjene).

Brod za polaganje cjevovoda Kommandor 3000, Brodogradilište Viktor Lenac, preinačen 1999.

Prigodom osnivanja pomorskih objekata kao kriterij uzimaju se uvjeti okoliša i ocjena vjerojatnosti pojave ekstremnih slučajeva (vjetar, valovi, morske struje, snijeg i led, plima, oseka i dr.) te pravilan izbor materijala konstrukcije s obzirom na njenu funkciju, predviđeni vijek trajanja, ekonomičnost i sigurnost.

Korijeni pučinskog inženjerstva se u izvornom obliku javljaju već pri izgradnji Venecije potkraj XV. st., kada su se zgrade i mostovi gradili na temeljima oslonjenim o pilone od johe, pokrivena pločama od istarskoga kamena. Kao posebna disciplina počelo se izdvajati početkom istraživanja i iskorištavanja ugljikovodika iz podmorskih izvora potkraj XIX. st. Prvi podmorski izvor izbušen je 1890. s produženoga gata ispred obale Summerlanda u Kaliforniji. Istinskim početkom pučinskog inženjerstva smatra se 1947., kada je u Meksičkom zaljevu uspješno izveden prvi podmorski izvor nafte u moru dubine 4,6 m. Do danas je izgrađeno više od 10 000 pučinskih objekata raznih tipova i veličina, postavljenih širom svjetskih mora i oceana radi istraživanja i dobivanja ugljikovodika iz podmorskih nalazišta. Eksploatirajući nalazišta na sve većim dubinama, pučinska nalazišta su u ukupnoj svjetskoj proizvodnji 1995. dosezala udio od 30%, a 2003. je udio svjetske proizvodnje iz nalazišta na dubinama većima od 300 m iznosio 3%.

Primjena pučinskog inženjerstva u Hrvatskoj

Plinska polja sjevernoga Jadrana

Hrvatska industrija počela je 1970-ih istraživati podmorje u hrvatskome dijelu gospodarskoga pojasa Jadrana površine 113 680 km2. Prva istražna bušotina Jadran-1 izbušena je 1970. francuskom platformom Neptune, a nakon kupnje samopodižuće bušaće platforme Panon, sagrađene u Rotterdamu 1977., intenzivirali su se radovi istražnoga bušenja. Poluuronjiva platforma Zagreb 1 dopremljena je 1981. iz brodogradilišta Dunquerque u Francuskoj, a 1985. dovršena je platforma Labin, u potpunosti proizvedena u Hrvatskoj. U razdoblju 1977–91. poduzeće INA-Naftaplin, koristeći se platformama Panon, Labin i Zagreb 1, izradilo je 99 podmorskih bušotina u ukupnoj duljini 195 000 m. Postignuti rezultati i vlastita oprema omogućili su tom poduzeću izlazak na svjetsko tržište.

Poluuronjiva platforma Zagreb 1, obnovljena u brodogradilištu Brodotrogir 2013.

Tegljači Brodospas 3 i Borac tegle platformu Zagreb I na relaciji Libija–Jadran, 1982.

Tegljači Brodospas Sun, Brodospas Storm, Alkaid i Smjeli nakon remonta tegle platformu Zagreb I na relaciji Jadran–Libija, 2013.

Prvo, a ujedno i najveće plinsko polje Ivana otkriveno je u Jadranu 1973. Slijedila su Ika (1978), Ida, Annamaria, Ksenija, Koraljka i Irma (1980−93) te novija Marica (2000), Katarina (2002), Ana, Vesna, Irina i Izabela (2006), Ika JZ (2008). Do danas je na pet plinskih polja (Ivana, Marica, Katarina, Ida i Ika) postavljeno ukupno 19 rešetkastih tornjeva, u moru dubine 50 do 60 m, s pripadajućom podmorskom infrastrukturom koja je podmorskim cjevovodom priključena na magistralni plinovod Pula−Karlovac.

Proizvodni modul platforme Ika JZ, izgrađen za poduzeće INAgip u riječkom Brodogradilištu Viktor Lenac 2014.

Današnja eksploatacija plina iz podmorskih nalazišta na sjevernome Jadranu provodi se u suradnji hrvatskih i talijanskih poduzeća. Iskorištavanje podmorskih nalazišta provodi poduzeće INAgip, koje su 1966. osnovale INA i talijanska državna kompanija ENI (Ente Nazionale Idrocarburi). INAgip danas upravlja s ukupno 17 platforma na sjevernom Jadranu, a još su dvije u vlasništvu Edine, poduzeće u suvlasništvu INA-e i talijanske energetske kompanije Edison.

Vlastitim snagama i u suradnji s talijanskom industrijom do 2010. proizvodnja plina iz sjevernoga dijela Jadrana dosegnula je dnevnu razinu od četiri milijuna kubnih metara, te čini oko 30% ukupne proizvodnje ugljikovodika u Hrvatskoj. Čistoća plina iz polja sjevernog Jadrana, u usporedbi s poljima na kopnu, npr. u Molvama, visoke je kvalitete s obzirom na prisutnost sumpora, količine pijeska ili drugih nečistoća. Sadržava više od 98% metana, nešto viših ugljikovodika, dušika i ostalih pratećih sadržaja. U istraživanju, izgradnji i održavanju pučinske tehnologije koja omogućuje iskorištavanje podmorskih izvora ugljikovodika na poljima sjevernoga Jadrana, uz domaću naftnu industriju veliki doprinos ostvarila je i hrvatska brodogradnja koja je izgradila i postavila najveći dio pučinskih objekata.

Doprinos hrvatske brodogradnje

Proizvodnja opreme namijenjene pučinskom inženjerstvu složen je interdisciplinarni postupak kojemu je znatno pridonijela brodograđevna struka.

Početkom 1970-ih riječki → Brodoprojekt uključio se u područje djelatnosti morske tehnologije: teretni brod Ionia Express prenamijenjen je u brod za polaganje i ukopavanje cjevovoda u morsko dno i druge ronilačke radove pod imenom Capalonga 1974., za brodogradilište Viktor Lenac dovršen je projekt i izvedena rekonstrukcija tankera Chambord u plovnu dizalicu PM-25 kapaciteta dizanja 8000 kN, a zatim su slijedile preinake tankera Germinal u brod-dizalicu PM-26, odn. PM-27 kapaciteta dizanja 20 000 kN za istoga naručitelja.

Važan je projekt bila izgradnja samopodizne platforme Labin, duljine 61 m, širine 57 m i visine 7 m, prema nacrtima svjetski poznatog modela Levingston 111C. Izgradili su je 1970-ih Brodoprojekt (projekt i izvedbena dokumentacija) te brodogradilišta → Uljanik (trup), → 3. maj (stope nogu) i → Brodosplit (noge) uz učešće metaloprerađivačke i elektroindustrije kao što su tvornice Rade Končar u Zagrebu, Đuro Đaković u Slavonskome Brodu te Jugoturbina u Karlovcu. Predstavlja izniman doseg hrvatske tehnike te je završena u Brodogradilištu Viktor Lenac 1985. Od tada djeluje na izradbi istražnih i proizvodnih bušotina u Jadranu i Sredozemnom moru, kojih je do 2014. izradila oko 200.

Samopodizna platforma Labin, izgrađena u suradnji Brodoprojekta i brodogradilištâ Viktor Lenac, Uljanik, 3. maj i Brodosplit te tvornicâ Rade Končar, Đuro Đaković i Jugoturbina, 1970–1985.

Izgradnja ostalih platformi nastavlja se u suradnji s domaćom brodogradnjom, ponajprije Brodogradilištem Viktor Lenac.

Visoko školstvo i publicistika

Protagonisti razvoja morske tehnike su inženjeri širokog znanja iz različitih struka. Među njima prednjače brodograđevni stručnjaci jer je izgradnja pučinskih objekata, naročito premjestivih, najbliža tradicionalnoj brodogradnji i odvija se redovito u brodogradilištima. Morska tehnika pojavila se u Hrvatskoj početkom 1970-ih.

Akademik → Zlatko Winkler, kao djelatnik Tehničkoga fakulteta u Rijeci, vrlo je rano procijenio njen značaj te mogućnost uključivanja domaće industrije u tu djelatnost. Nastavnu i znanstvenu djelatnost koja se danas odvija pri Zavodu za brodogradnju i inženjerstvo morske tehnologije provodio je i → Igor Rožanić. Nastavni plan studija brodogradnje na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu proširen je 1987. uvođenjem kolegija Morska tehnika i Objekti morske tehnike, a predavači su isprva bili → Želimir Sladoljev, → Većeslav Čorić i dr. sa Zavoda za brodogradnju i pomorsku tehniku. Problematika pučinskog inženjerstva predmet je rada i na drugim visokim učilištima u Hrvatskoj, poput Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta.

O aktivnostima hrvatske znanosti i industrije u tom području izvještavaju domaći stručnjaci na simpoziju Teorija i praksa brodogradnje − In memoriam prof. Leopold Sorta i na Savjetovanju o morskoj tehnologiji − in memoriam akademiku Zlatku Winkleru koji se održavaju bijenalno. Mnogobrojna domaća dostignuća iz područja pučinskog inženjerstva opisana su u časopisima → Brodogradnja, Nafta, Naftaplin i dr.

Pontonski most u Novskome Ždrilu, izgrađen 1993.

Ostali podatci
Što pročitati?

V. Čorić: Morska tehnologija. Bilten razreda za tehničke znanosti, 2(1999) 4, str. 17−33.

T. Malvić: Istraživačke i proizvodne aktivnosti u Sjevernom Jadranu (Hrvatska) kao primjer uspješnog ulaganja Ine (Hrvatska) i ENI-ja (Italija). Nafta, 62(2011) 9–10, str. 287−296.

J. Križan: Proizvodnja prirodnog plina iz hrvatskog dijela Jadrana. Naftaplin, 34(2014) 140, str. 24−33.

pučinsko inženjerstvo
Samopodizna platforma Labin, izgrađena u suradnji Brodoprojekta i brodogradilištâ Viktor Lenac, Uljanik, 3. maj i Brodosplit te tvornicâ Rade Končar, Đuro Đaković i Jugoturbina, 1985.

Djelatnost koja se bavi osnivanjem, izgradnjom, opremanjem i eksploatacijom pučinskih objekata morske tehnike; također odobalno inženjerstvo.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje