Autor: D. Frka
Objavljeno:
Ažurirano: 30. studenoga 2018

ronjenje, boravak pod vodom uz zadržavanje daha ili uz pomoć uređaja koji omogućuju disanje. Razlikuje se ronjenje na dah (apnea), klasično ronjenje vezano uza pumpu za zrak ili kompresor na površini i ronjenje sa samostalnom (autonomnom) ronilačkom opremom. Pri ronjenju na dah na malim dubinama rabi se maska s disalicom i peraje. Klasična ronilačka oprema za dubine do 60 m sastoji se od gumenog ili neoprenskog nepropusnog odijela, kacige, cijevi za opskrbu zrakom, komunikacijskog uređaja, veznoga konopa, utega, teških cipela i pojasa za alat. Ronilac udiše zrak ili plinsku mješavinu, koja se izvana tlači u kacigu. Ronilačka oprema autonomnoga ronioca omogućuje slobodnije kretanje, a sastoji se od neoprenskog odijela, maske, regulatora sa spremnicima zraka ili plinske mješavine (akvalung), pojasa s utezima, instrumenata (sat i dekompresiometar) te peraja.

Sportska natjecanja u ronjenju uključuju niz disciplina ronjenja na dah, plivanja perajama, podvodne orijentacije i podvodne fotografije. Svjetske krovne organizacije koje upravljaju i nadziru priznavanje rekorda organiziraju natjecanja i postavljaju standarde u edukaciji u ronjenju na dah su CMAS (od francuskoga Confédération Mondiale des Activités Subaquatiques), osnovana 1959. i AIDA (od francuskoga Association Internationale pour le Développement de l’Apnée), osnovana 1992.

Osnivanjem ronilačkih udruženja NAUI (od engl. National Association of Underwater Instructors) 1959. te PADI (od engl. Professional Association of Diving Instructors) 1966. stvoreni su temelji za razvoj suvremenih ronilačkih škola. Sportsko-rekreativno ronjenje obavlja se do dubine od 40 m, dok se osvajanje većih dubina smatra tehničkim ronjenjem koje zahtijeva specijalnu opremu, plinske mješavine umjesto stlačenoga zraka i dodatnu osposobljenost ronilaca. U Hrvatskoj je 1980-tih bilo oko 5000 ronilaca, a procjenjuje se kako danas zaroni 80 000 do 100 000 ljudi na godinu.

Pojava ronjenja i razvoj ronilačke opreme

Prvi materijalni trag o čovjeku koji je ronio je prikaz na asirskom reljefu iz 885. pr. Kr. Rani i autentičan je zapis o ronjenju u rukopisima grčkoga povjesničara Herodota (V. st. pr. Kr.). Kako je ronjenje bilo motivirano i vojnim razlozima, ronioci Aleksandra Velikoga (356. pr. Kr. – 323. pr. Kr.) su u luci Tiru nakon opsade 332. pr. Kr. uklanjali prepreke. Najvažniji posao ronilaca u prošlosti bilo je spašavanje tereta s potonulih brodova. Ronilo se isključivo na dah, a obuka je započinjala još u djetinjstvu. Umjesto utega rabilo se kamenje, a ronilac je bio vezan konopcima. Među izumima Leonarda Da Vincija (1452–1519) nalaze se i neka rješenja za ronjenje. Među ostalim, izumio je napravu s pomoću koje se atmosferski zrak diše kroz cijev koja pluta na površini.

Spuštanje Aleksandra Velikoga u dubinu u staklenom ronilačkom zvonu, prikaz iz XVI. st., NOAA Photo Library, OAR / National Undersee Research Program (NURP); »Seas, Maps and Men«

Čovjek se za disanje pod vodom najprije služio stabljikom trske. Prvi podatci o ronilačkom zvonu s otvorenim dnom, koje se spuštalo utezima u vodu, omogućivši da zrak ostane zarobljen unutar njegovih stijenki, potječu iz 1531. Christian Augustus Siebe (1788–1872) zabilježen je kao izumitelj prve praktične odjeće za ronjenje početkom XIX. st., iako je u to doba nekoliko izumitelja eksperimentiralo sa sličnim ronilačkim inovacijama. Do 1840. razvio je i djelotvoran ventil za disanje koji je omogućio uporabu vodootpornoga odijela za cijelu dužinu tijela, poznatoga kao Siebeovo usavršeno ronilačko odijelo. Ono je izravan prethodnik današnjega standardnog odijela za veće dubine s površinskom opskrbom zraka.

Do polovice XX. st. ronjenje je bilo moguće samo dobavom zraka s površine. Godine 1943. Jacques-Yves Cousteau (1910–1997) i Emile Gagnan (1900–1979) izumili su akvalung, samostalnu ronilačku napravu za disanje pod vodom, koju čini spremnik sa stlačenim zrakom i automatski regulator za dovod zraka pod tlakom koji je primjeren dubini ronjenja. Nakon toga slijedio je nagli razvoj sportsko-rekreativnoga ronjenja i lake ronilačke opreme u smjeru uvođenja kompenzatora plovnosti, sve boljih ronilačkih regulatora, mokrih ili suhih ronilačkih odijela te ronilačkoga računala za praćenje svih parametara ronjenja i izračun trajanja dekompresijskih stanki.

Razvoj ronjenja na području Hrvatske

Tradicija ronjenja u Hrvatskoj najstarija je na otoku Krapnju, gdje su se ronici od 1893. pri izlovu spužava koristili skafanderima uvezenima iz Italije. Krapanjski su se ronioci u tom razdoblju najviše istaknuli u gradnji i popravcima lukobrana diljem istočnojadranske obale, osobito pri gradnji velikog lukobrana na ulazu u pulsku luku (1910−14). Ronioci s područja Hrvatske bili su cijenjeni u Austro-Ugarskoj Monarhiji kao izvođači podvodnih radova i pripadnici ratne mornarice.

Brodospasov ronilac neposredno prije spuštanja u dubinu; asistenti pridržavaju signalni kabel i zračnu cijev

Sportski ribič iz Splita Krešimir Mateljan izradio je 1916. prvu masku za ronjenje, a prvi podvodni ribolovci, opremljeni opremom vlastite izradbe, djelovali su u Sušaku i Dubrovniku od 1937. Nakon II. svj. rata ratna je mornarica organizirala suvremeno školovanje klasičnih i autonomnih ronilaca te podvodnih diverzanata. U vađenju potopljenih brodova istaknuo se splitski → Brodospas, koji je tehnički i kadrovski bio među najboljima takvim poduzećima na Sredozemlju, a imao je važnu ulogu u osposobljavanju ronilaca. Prvi ronilački aparat zatvorenoga kruga izradio je 1950. istaknuti hrvatski ronilac → Josip Medur, a jedan od najzaslužnijih za popularizaciju i razvoj ronjenja bio je → Karlo Baumann koji je obrazovao velik broj ronilaca. Prvi tečaj podvodne medicine i tečaj dubinskoga ronjenja do 200 m organizirao je 1966. → Zavod za pomorsku medicinu, koji se i danas bavi unapređenjem zdravstvene potpore u području pomorske, podvodne i hiperbarične medicine.

Sportsko i rekreacijsko ronjenje u Hrvatskoj

U Splitu je 1953. osnovan Savez sportskih ribolovaca Jadrana, koji je 1960. promijenio naziv u Savez za sportski ribolov na moru i podvodne aktivnosti SFR Jugoslavije. Njegov sljednik i krovna ronilačka organizacija u Hrvatskoj je → Hrvatski ronilački savez, osnovan 1992., koji koordinira sportsko-rekreacijsku ronilačku aktivnost. Prvo Prvenstvo Jugoslavije u podvodnom ribolovu održano je 1956. u Dubrovniku. Četvrto Europsko prvenstvo održano je 1957. u Malome Lošinju, a poslije je proglašeno prvim Svjetskim prvenstvom. U Malome Lošinju se od 1960. održava natjecanje Novogodišnji kup gradova, kojemu je od 1965. pridodan Zimski kup nacija. Prvenstvo Jugoslavije u plivanju perajama se prvi put održalo 1965. u Rijeci, gdje je 1972. organizirano međunarodno natjecanje u toj disciplini pod nazivom Prva zlatna peraja Kvarnera. Prvenstvo Jugoslavije u brzinskom ronjenju na dah održavalo se od 1968., a prvenstvo u podvodnoj orijentaciji, koja se sastoji od što bržeg i preciznijeg savladavanja udaljenosti ravnajući se prema vidljivim (tzv. reperi) i nevidljivim orijentirima, od 1964. Prvo Svjetsko prvenstvo u podvodnoj orijentaciji održano je 1973. na Omladinskom jezeru kraj Lokava u Gorskome kotaru. Prve snimke jadranskoga podmorja djelo su Josipa Medura koji je prvi film snimio 1950. Prvo natjecanje u podvodnoj fotografiji kao sportskoj disciplini održano je 1973., a značajniji razvoj hrvatske podvodne fotografije slijedio je potkraj 1990-ih, kada je hrvatska reprezentacija nastupila na svjetskim prvenstvima u Norveškoj (1998) i Egiptu (2000).

Najstarije udruženje za podvodne djelatnosti u Hrvatskoj, Društvo za podvodne sportove Zagreb, utemeljeno je 1954. Od 1970-ih sportsko i rekreacijsko ronjenje u Hrvatskoj snažno se razvija te postaje i dio turističke ponude. Tijekom 1990-ih počeli su se osnivati komercijalni ronilački centri namijenjeni organizaciji ronilačkih zarona na atraktivnim lokacijama u jadranskome podmorju. Prvi komercijalni centri osnovani su na području Istre, a ubrzo su se počeli osnivati i na drugim lokacijama duž jadranske obale. Osim organizacije ronilačkih izleta, ti centri organiziraju i školovanje za sva ronilačka zvanja (kategorije). Popularno je i tehničko ronjenje, osobito dubinsko ronjenje na olupinama potopljenih brodova. (→ brodolom)

Uspjesi hrvatskih ronilaca

Angažman hrvatskih ronilaca na dah iznjedrio je mnoštvo medalja osvojenih na svjetskim i europskim prvenstvima te višestruko obaranje svjetskih rekorda u više dubinskih i daljinskih disciplina s ili bez peraja, utega ili drugih pomagala. Ističe se Goran Čolak koji je postavio svjetske rekorde u pet disciplina (DNF, DYN, CNF, CWT, STA) te osvojio niz medalja na svjetskim i europskim prvenstvima, što ga čini najuspješnijim hrvatskim sportskim roniocem. Svjetske rekorde postavljali su i Karla Fabrio Čubrić (discipline DYN i JB), Katarina Zubčić (DNF), Lidija Lijić Vulić (JB), Valentina Cafolla (DYN), Mike Marić (JB) te Kristijan Curavić (ronjenje pod ledom u dubinu).

Podvodna fotografija, kip sv. Nikole postavljen u moru ispred Kraljevice, snimio Danijel Frka

Ronilački zaron, snimio Danijel Frka

 


Ostali podatci
Vidi još...
Što pročitati?

U podmorju Jadrana. Ronilaštvo u Hrvatskoj. Zagreb, 1996.

A. Mountain: Ronjenje. Otkrijte svijet podmorja. Rijeka, 1998.

Mrežne poveznice
Iz arhive LZMK-a

V. Tadejević, F. Adum, I. Molnar: PODVODNE SPORTSKE AKTIVNOSTI. Enciklopedija fizičke kulture, sv. 2, 1977., str. 87−95.

J. Basioli: SPORTOVI NA VODI, Sportovi pod vodom. Pomorska enciklopedija. sv. 7, 1985., str. 512−513.

ronjenje
Detalj podvodne fotografije Danijela Frke

Boravak pod vodom uz zadržavanje daha ili uz pomoć uređaja koji omogućuju disanje.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje