Objavljeno:
Ažurirano: 23. studenoga 2018

Vilović, brodograditeljska obitelj iz Korčule koja se brodograđevnom djelatnošću bavila od XVI. do XX. st.

Na popisu stanoviništva grada Korčule iz 1594. spominju se tri majstora iz obitelji: Marin, Ivan i Nikola, a na popisu korčulanskih brodograditelja koji su se ukrcavali na brodove dubrovačke zastave zapisan je 1758. Marin Vilovčić, vjerojatno pripadnik iste obitelji. Godine 1782. spominje se protomeštar Marin Vilović kao jedan od prokuratora korčulanske Universitatae, a 1795. kao protomeštar Jakov Vilović. Za francuske vladavine, 1809. kažnjen je majstor Ivan (Žiža), također Vilović, kojemu je zabranjen svaki daljnji rad na započetoj gradnji jedne pasare. Na Korčuli su 1812. popisana 182 brodograditelja, među kojima i pripadnici obitelji Vilović, Andrija, Ivan i Jakov Marinov, Marin Ivanov te Marko Marinov, graditelji gajeta i peliga. Korčulanska brodogradnja, do sredine XIX. st. većinom orijentirana na manje brodice, veći je zamah doživjela 1853., kada su se počeli graditi i veći brodovi, a krizu je doživjela 1860-ih zbog uvođenja vojne obveze za brodograditelje, što je dovelo do njihova iseljavanja u druga jadranska i sredozemna pomorska središta. Najveći brod izgrađen na korčulanskim navozima do kraja XIX. st. bio je brik Ljubomirka, istisnine 481 t, izgrađen 1856. na navozu obitelji Vilović.

Najistaknutiji pripadnik obitelji Antun Marinov (1815‒1904), brodograđevni konstruktor u brodogradilištu Pelješkoga pomorskog društva u Orebiću, imao je u Orebiću i svoje vlastito brodogradilište, u kojem je izgradio mnogobrojne brodove za domaće naručitelje: Madonna Della Salute (1858), Maria Delle Grazie (1859), Genitore (1861), Dušan (1863), Giovanni (1873), Milo (1873), St. Antonio (1873), Fratelli (1875) i Klek (1884). Za zasluge u brodogradnji Austrija ga je 1875. odlikovala zlatnim križem s krunom. Josip (Žiža) Jakovljev (1854–1932) obavljao je 1891–1915. službu vještaka u austrougarskoj agenciji za klasifikaciju brodova Veritas, koja je u Korčuli osnovana 1860. Kao i mnogi korčulanski brodograditelji, bio je član, a 1899. i predsjednik staleške udruge Banke sv. Josipa, koja je pomagala svojim članovima. S Lovrom Depolom bio je suvlasnik brodogradilišta, u kojem su izgrađeni brodovi Kralj Milan (1886) i Danica (1892). Kad su 1903. sporazumno razvrgnuli suradnju, prodao je Depolu svoj dio. Antun Vickov (1868‒1947) radio je kao brodograditelj u Budvi, Rijeci Crnojevića i Bijeloj, u kojoj je s Korčulaninom Ivanom Prančićem 1919. osnovao brodogradilište (danas Jadransko brodogradilište Bijela). Brodograditelj Marin (1867–1922) vodio je oko 1910. strukovni brodograđevni tečaj. Sva su mu četvorica sinova bili brodograditelji: Vicko (1896–1978), Marin (rođen 1897), Ivan (rođen 1900) i Andro (1905–1992). Mnogi su se Vilovići brodogradnjom nastavili baviti i u iseljeništvu: u Port Saidu, Buenos Airesu i New Yorku.

Poznatiji pomorac iz obitelji bio je Tihomir (1924‒2008), viceadmiral JRM-a 1942‒84., dugogodišnji pobočnik maršala Josipa Broza Tita.


Ostali podatci
Što pročitati?

V. Ivančević: Statistički podaci o korčulanskoj brodogradnji 19. i 20. stoljeća. Pomorstvo, 9(1954) 4, str. 211–213.

M. Gjivoje: Otok Korčula. Zagreb, 1968., str. 159.

V. Ivančević: Agencija Austro-Ugarskog Veritasa u Korčuli, Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, 24–25 (1987), str. 182, 231, 232.

D. Kalogjera: Korčulanska brodogradnja – Shipbuilding in Korčula. Zagreb, 1998., str. 221.

V. B. Lupis: O nepoznatoj pjesmi o bokeljskom jedrenjaku. Naše more 60(2013) 1–2, str. 33–34.

Vilović
Brodograditeljska obitelj iz Korčule koja se brodograđevnom djelatnošću bavila od XVI. do XX. st.

Opći podatci
Prezime
Vilović

Kategorije i područja