Objavljeno:
Ažurirano: 28. studenoga 2018

desantni brod, ratni brod prilagođen za prijevoz i iskrcavanje trupa, vozila i drugoga ratnog materijala na obalu, te druge zadaće u sklopu potpore vlastitim snagama. Prema svojstvima razlikuju se desantni tenkonosac, desantna splav, desantno-jurišni čamac i dr., a nerijetko su opremljeni i za polaganje mina (desantni brod-minopolagač). Desantne brodove, prema starogrčkom povjesničaru Herodotu, rabio je još perzijski kralj Darije, koji je izgradio brodove s preklopnim mostovima za iskrcavanje vojnika, konja i ratne opreme radi invazije na Grčku oko 490. pr. Kr. Desantni brodovi danas mogu biti mala jednostavna plovila od dvadesetak tona istisnine, ali i visokotehnološki brodovi od nekoliko tisuća tona istisnine, naoružani čak do razine → korvete. Koncepcija primjene desantnih brodova u desantnim operacijama temelji se na iznenađenju i uvijek se obavlja uz potporu drugih jedinica. Kako bi mogli što bliže prići obali, takvi brodovi imaju razmjerno plitak gaz, a opremljeni su rampama za iskrcavanje ljudi i opreme. Postoje i desantni brodovi koji mogu prevoziti i manja plovila, a služe kao plutajući dokovi.

Tijekom II. svj. rata u riječkom brodogradilištu Cantieri navali del Quarnaro (→ 3. maj), koje je nakon kapitulacije Italije potpalo pod njemačku upravu, izgrađeno je osam desantnih tenkonosaca minopolagača klase Marinefährprahm, te stavljeno u službu njemačke ratne mornarice. Nakon II. svj. rata neki su njemački i talijanski brodovi iste klase pripali JRM-u te su poslužili kao predložak za gradnju novih brodova u domaćim brodogradilištima. U riječkom 3. maju 1950-ih izgrađena je velika serija od tridesetak desantnih tenkonosaca-minopolagača DTM, istisnine 237 t (458 t), duljine 50 m, širine 9 m, a mogli su ukrcati 46 do 105 morskih mina, ili 200 vojnika s naoružanjem i opremom, ili tri tenka. Od izbijanja Domovinskoga rata 1991., jedan je od tih brodova služio u sastavu HRM-a kao DTM-219, a iz službe je povučen 2002.

Desantni tenkonosac minopolagač DTM, izgrađen u riječkom brodogradilištu 3. maj, oko 1950.

U prvim godinama nakon II. svj. rata jugoslavenska vojska dobila je kao ratnu reparaciju i riječne desantne brodove njemačke proizvodnje. Tako je u službu uvedeno pet riječnih desantnih splavi RDS, bivših inženjerijskih desantnih čamaca tip 40 (Pionier-Landungs-Boote Typ 40), te pet riječnih tenkonosaca RTK, zapravo prilagođenih morskih desantnih brodova klase Marinefährprahm.

Tijekom 1950-ih u brodogradilištu → Uljanik izgrađeno je više desantnih brodova, poslije dijelom prerađenih za trajekte ili druge gospodarske namjene. Od tih su se brodova od 1991. u sastavu HRM-a našle pomoćna desantna splav PDS-713, pune istisnine 159 t, duljine 26 m, širine 14 m, te desantna splav-minopolagač DSM-110, pune istisnine 167 t, duljine 26 m, širine 14 m (povučen 2009).

Nakon II. svj. rata JRM je raspolagao i znatnim brojem malih desantnih čamaca savezničke i njemačke, ali i domaće proizvodnje. Među ostalim dvanaest američkih motornih splavi za desant ljudstva klase Ramped cargo lighter (RCL) istisnine 26 t (35 t), duljine 16 m, a širine 5,5 m, koje su 1944−45. saveznici stacionirali u Komiži na Visu za potporu partizanskim odredima. U razdoblju 1950−54. u Brodogradilištu Kraljevica izgrađeno je sedam šesnaestmetarskih desantno-jurišnih čamaca klase S-31, dok je u istome desetljeću u Brodogradilištu Lošinj izgrađeno deset malih desantno-jurišnih tenkonosaca tipa DJT (PJT), istisnine 40 t (69 t), duljine 17 m i širine 5,7 m, nosivosti 80 vojnika ili jedan tenk.

U drugoj polovici 1970-ih počeo je razvoj modernih desantno-jurišnih čamaca od staklom ojačane plastike, što je ujedno predstavljalo prvu domaću vojnu primjenu te tehnologije. Projekti su izrađeni u → Brodarskom institutu, a gradnja se u Brodogradilištu Greben u Veloj Luci odvijala u tri serije, te je 1975−77. izgrađeno 12 brodova serije 11, 1978−80. izgrađeno je 8 brodova serije 21, a 1983−85. još 12 brodova serije 22. Brodovi su bili duljine 22 m i širine 4,8 m, a u posljednjoj je seriji dizelski motor od 1000 kW zamijenjen dvama od po 640 kW. Uz to je prvi put u nas primijenjen vodomlazni pogon pa se postigla najveća brzina od 32 čv, veća nosivost i izvrsne manevarske osobine broda. U sastav HRM-a ušla su tri broda serije 11 (DJB-101, DJB-102 te DJB-103), koji su danas izvan službe. Prešavši u hrvatske ruke 1991., DJB-103 postao je prvi brod HRM-a, a danas se nalazi u Hrvatskom pomorskom muzeju u Splitu, dok se DJB-101 nalazi u Memorijalnom centru Domovinskoga rata u Vukovaru. U službi HRM-a i dalje su dva jurišno-desantna broda serije 21 (DJB-104 i DJB-107) i jedan serije 22 (DJB-106).

Sredinom 1980-ih je prema narudžbi JRM-a počelo u Brodarskom institutu i → Brodoprojektu projektiranje suvremene klase desantnih brodova minopolagača Silba. Gradnja brodova povjerena je Brodogradilištu specijalnih brodova u Splitu (→ Brodosplit), a prvi od tih brodova DBM-241 Krk ušao je u sastav JRM-a. Nakon izbijanja Domovinskoga rata, za HRM je 1992. kompletiran jedan započeti brod te klase pod nazivom DBM-81 Cetina, a 1994. izgrađen je brod DBM-81 Krka. Ti su brodovi tipa ro-ro, s ukrcajnim rampama na pramcu i krmi, istisnine 540 t (940 t), duljine 49,09 m, širine 10,2 m, gaza 2,6 m, a mogu ukrcati 100 mina.


Ostali podatci
Što pročitati?

Brodovi Jugoslavenske ratne mornarice 1942−72. Split, 1972.

Što posjetiti?

Hrvatski pomorski muzej Split, desantno-jurišni brod DJB-103

Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar, desantno-jurišni brod DJB-101

Mrežne poveznice

Portal navyworld.narod.ru, desantni brodovi JRM

Iz arhive LZMK-a

M. Alar: DESANTNI BRODOVI. Pomorska enciklopedija, sv. 2, 1975., str. 169–172.

desantni brod
Desantni brod minopolagač DBM-81-Cetina, izgrađen za HRM u splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata, 1993.

Ratni brod prilagođen za prijevoz i iskrcavanje trupa, vozila i drugoga ratnog materijala na obalu, te druge zadaće u sklopu potpore vlastitim snagama.

Kategorije i područja