Objavljeno:
Ažurirano: 7. prosinca 2018

hidrografija, grana hidrologije, primijenjena znanost koja se bavi mjerenjima i opisom fizikalnih značajki voda i rubnoga kopna uz njih te predviđanjem njihovih promjena u vremenu, ponajprije radi sigurnosti plovidbe, ali i kao potpora za druge aktivnosti poput ekonomskoga razvoja, zaštite i obrane, znanstvenih istraživanja i zaštite okoliša.

Istražujući vodu sa zemljopisnoga gledišta, hidrografija je usko povezana s fizičkom geografijom, pa se zato često naziva hidrogeografija. Područje hidrografskih istraživanja nije točno određeno te je hidrografija u uskoj vezi s više znanstvenih disciplina, a posebice fizičkom oceanografijom (→ oceanografija), s kojom se kadšto poistovjećuje. Cilj je hidrografije na nacionalnoj razini, osim potreba pomoraca, osigurati dodatne koristi morskom okolišu, poput integralnog upravljanja obalnom zonom, istraživanja i eksploatacije morskih resursa, razvoja nacionalne infrastrukture, upravljanja u slučaju katastrofe, određivanja morskih granica te pomorske obrane i sigurnosti.

Svjetska povijest hidrografije

Od antičkoga doba su se za navigacijske potrebe pomoraca rabili periplusi, pisani opisi obale, pogodnih luka i obalnoga stanovništa koji su ponekad sadržavali kakav grafički prikaz. Prve pomorske karte crtane rukom, tzv. portulani, izrađene su u XIV. st., no tek začetkom hidrografije započelo je razdoblje ujednačavanja te povećane preciznosti karata. Povijest osiguravanja sigurnosti plovidbe kroz hidrografske izmjere i karte započela je osnivanjem arhive pomorskih karata 1680. u Francuskoj. To ujedinjavanje dostupnih informacija dodatno je unaprijeđeno u Francuskoj 1720. osnutkom prve hidrografske službe na svijetu naziva Spremište karata i planova mornarice (Dépôt des cartes et plans de la Marine), danas Hidrografska i oceanografska služba mornarice (Service hydrographique et océanographique de la Marine). U Rusiji su za cara Petra I. (1672−1725) hidrografske izmjere provodili mornarički časnici. Admiralitet je 1777. utemeljio prvu rusku hidrografsku službu, koja je zatvorena 1837., kada je osnovana Hidrografska služba Rusije. U Ujedinjenom Kraljevstvu 1791. utemeljen je vojni ured za izmjeru, preteča Hidrografskog ureda Ujedinjenoga Kraljevstva (United Kingdom Hydrographic Office) osnovanoga 1795. Hidrografski ured SAD-a (United States Hydrographic Office) osnovan je 1866. Ondje su posebno poznati crteži obala na kartama Jamesa Whistlera (1834−1903), koji su pomagali mornarima u identificiranju obala i luka kojima su se približavali.

Početak svjetske međunarodne suradnje u polju hidrografije zabilježen je Hidrografskom konferencijom u Washingtonu 1899. Slijedile su konferencije u Petrogradu 1908. i 1912., a 1919. na konferenciji u Londonu okupili su se predstavnici 24 države te je donesena odluka o potrebi osnutka stalnoga tijela za brigu o hidrografskoj službi, odn. sigurnosti plovidbe. Godine 1921. osnovana je Međunarodna hidrografska organizacija (International Hydrographic Organization) sa sjedištem u Monaku. U početku je Međunarodna hidrografska organizacija (MHO) surađivala s 19 država članica, a danas okuplja 83 zemlje.

Povijest hidrografije u Hrvatskoj

Prvi sačuvani portulan Jadranskoga mora potječe iz XVI. st., a 1595. prvi su put zabilježene dubine hrvatskoga dijela Jadranskoga mora, i to na karti Jadranskoga mora nizozemskog istraživača Willema Barentsa (1550−1597). Hidrografska djelatnost na obalama Jadranskoga mora prvi je put zabilježena u doba francuske vladavine, kada je 1806−08. hidrograf i kartograf Charles François Beautemps-Beaupré (1766−1854) proveo izmjeru Boke kotorske, okolice Dubrovnika od Stona do Cavtata, Splita, okolice Šibenika, Pašmanskoga kanala, Zadra, Pule s okolicom i Pirana. Osim izmjere, za ta je mjesta odredio i magnetsku deklinaciju (varijaciju). Istraživanjem Ch. F. Beautemps-Beaupréa nastao je Pomorski atlas istočne obale Jadrana koji se sastoji od 15 pomorskih planova i karata te dva lista krajolika, od Pirana do Splita. Uz atlas, izradio je izvještaj na 65 stranica kaligrafski ispisanoga teksta, u kojem su navedeni nedostatci prijašnjih pomorskih karata, opisane ondašnje prilike na Jadranu te je iznesen detaljan opis svake prikazane luke. Atlas nije bio zabilježen u svjetskoj literaturi te je njegovo postojanje bilo nepoznato sve do 1978., kada ga je u londonskom antikvarijatu pronašao splitski kolekcionar T. Radman. Atlas i izvještaj kupila je 1979. Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK).

Karta Verude iz Pomorskog atlasa istočne obale Jadrana C. F. Beautemps-Beauprea, Pariz, 1806., Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Zbirka zemljovida i atlasa, (A-III-S18-9)

U prvoj polovici XIX. st. austrijska i napuljska mornarica zajedno su premjerile zapadnu obalu Jadrana, britanska mornarica premjerila je albansku obalu i Jonske otoke, a austrijska obalu Istre i Dalmacije. Uz pomoć prikupljenih podataka izrađene su navigacijske (Mercatorove) karte Jadranskoga mora izdane 1822−24. u obliku atlasa. Osim atlasa Ch. F. Beautemps-Beaupréa za koji se tada nije znalo, bile su to prve poznate karte Jadranskoga mora izrađene na temelju hidrografskih istraživanja. Atlas je sadržavao dvije (opće) karte u mjerilu 1:500 000, 22 kursne u mjerilu 1:175 000 i sedam preglednih listova panorama luka i važnijih područja za bolju orijentaciju pri plovidbi.

Izmjera obale mjerničkim stolom

Austro-Ugarska Monarhija prvi je sustavni hidrografski premjer istočne obale Jadrana započela 1859., a prvu je hidrografsku ustanovu osnovala 1860. u Trstu. Od 1860-ih na hrvatskoj je obali Jadrana hidrografska premjeravanja i istraživanja provodio → Hidrografski zavod u Puli. Tobias Freiherr von Österreicher (1831‒1893), poslije admiral austrougarske ratne mornarice (1867−74) proveo je sustavan premjer Jadranskoga mora, koji je rezultirao još jednom kartom Jadrana. Profesor → Mornaričke akademije u Rijeci Ernst Mayer 1876. konstruirao je strujomjer koji je smjer strujanja mjerio s pomoću magnetske igle. Među ostalima, tim su se uređajem Josef Luksch i Julius Wolf, također profesori Akademije, koristili pri istraživanju istočne obale Jadrana 1874−77., kada su utvrdili da Palagruški prag u hidrografskome smislu razdvaja sjeverni od srednjeg i južnoga Jadrana. Dvojac je konstruirao kartu površinskoga strujanja Jadrana za ljetno razdoblje te je zaslužan za više otkrića. Austrijskim brodom Najade i talijanskim Ciclope 1911−14. premjeren je čitav jadranski bazen, mjereći temperaturu, salinitet, sadržaj kisika i ispitujući razne biološke pojave. Na osnovi prikupljenih podataka izračunate su geopotencijalne topografije za Jadran, koje su pokazivale sustav strujanja u različitim sezonama, na temelju čega su tumačeni nastanak i kretanja dubinskih voda istočnoga Sredozemlja. Hidrografska i biološka svojstva u kanalima između Istre i Zadra istražena su 1913‒14. školskim brodom Vila Velebita te je utvrđeno da se u području Kvarnera i oko njega zimi stvara voda najveće gustoće koja je do tada zabilježena u Sredozemlju.

Nakon I. svj. rata, kada je Hidrografski zavod pripao Italiji, u Tivtu je 1922. osnovan Hidrografski ured, danas → Hrvatski hidrografski institut u Splitu (HHI). Godine 1925. prvi put je na hrvatskome jeziku izdan Popis svjetionika i pomorskih oznaka Jadranskoga mora, a 1929. započelo je izdavanje karata s natpisima i nazivima na hrvatskom jeziku. Godine 1930. izdan je prvi Peljar Jadranskoga mora. Do 1941. izdane su jedna generalna karta Jadrana, po dvije generalne i kursne karte, devet obalnih karata, pet planova te šest pomoćnih karata. Nakon premjeravanja okolice Šibenika, Tivta i Privlačkoga gaza mareografom, 1930. izrađeni su planovi Tivta u mjerilu 1:300 i Privlačkog gaza u mjerilu 1:4000. U Splitu je 1930. postavljen stalni mareograf, čime je utemeljena prva mareografska služba na Jadranu. Mareograf je povezan s postojećom nivelmanskom mrežom te je tako dobivena geodetska nula za cijelu Jugoslaviju (ranija nula nalazila se u Trstu, izvan državnih granica). Hrvatska hidrografija u najvećem je dijelu usmjerena na istraživanja Jadranskoga mora, a među → istraživačkim brodovima kojima se istraživao Jadran ističu se brodovi Fiume, Nautilus, Deli, Hertha, Vila Velebita i Palagruža.

Istraživački brod Palagruža Hrvatskoga hidrografskog instituta, 1975.

Hrvatski hidrografski institut, od osnutka član MHO-a, tijekom vremena postao je nositelj hidrografije u Hrvatskoj te svoja istraživanja redovito objavljuje u više publikacija.

Hidrografske publikacije i Muzej hidrografije

Hrvatski hidrografski institut izdao je te nastavlja izdavati mnoge priručnike i publikacije iz navigacije, astronomije, geomagnetizma, oceanografije, meteorologije i dr. U Hrvatskoj su se pomorci od XIX. st. informirali putem više časopisa: 1873−1915. izlazio je časopis pulskoga Hidrografskog zavoda Priopćenja iz područja pomorstva (Mittheilungen aus dem Gebiete des Seewesens), od 1924. Oglas za pomorce (u početku Oglas za moreplovce), 1954−91. Hidrografski godišnjak te Nautički godišnjak od 1955. Prve Nautičke tablice izdane su 1951. Institut danas nastavlja izdavati pomorske karte, elektroničku navigacijsku kartu (baza podataka s normiranim sadržajem, strukturom i formatom), navigacijske publikacije, povijesne preglede i dr.

U Splitu je 2010. u sklopu Hrvatskoga hidrografskog instituta otvoren Muzej hidrografije, prvi takav muzej na Jadranu, koji s pomoću pomorskih karata, hidrografskih instrumenata i drugih eksponata vezanih uz hidrografiju, kartografiju, oceanografiju i navigaciju prikazuje dvije stotine godina dugu hidrografsku i nautičku povijest ovoga prostora.

Obrazovanje i djelatnost

Visokoškolsko obrazovanje iz područja hidrografije u RH stječe se na prirodoslovnim i tehničkim fakultetima u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Rijeci i Zagrebu. Godine 2008. pokrenut je poslijediplomski (doktorski) međusveučilišni studij Pomorstvo, a smjer Hidrografsko inženjerstvo jedan je od devet studijskih smjerova; nositelji studija su Pomorski fakultet u Rijeci, Pomorski fakultet u Splitu, Odjel za pomorstvo Sveučilišta u Zadru, HHI i HRM. Djelatnost hidrografije, osim djelatnika HHI-ja, obavljaju stručnjaci i zaposlenici → Instituta za oceanografiju i ribarstvo.


Ostali podatci
Što pročitati?

M. Grakalić: Hidrografska služba na našoj obali. Hidrografski godišnjak 1961., str. 59−94.

Mira Zore-Armanda: Mornarički časopis u Puli i oceanografija. Pomorski zbornik, 45(2008) 1, str. 217−227.

Što posjetiti?

Hrvatski hidrografski institut, Muzej hidrografije

Mrežne poveznice

Emisija TV kalendar (27. VIII. 2018), osnovan DHMZ

Iz arhive LZMK-a

R. Stijelja: Hidrografski instituti. Pomorska enciklopedija, sv. 2, 1975., str. 664−669.

A. I. Simović: Karta, pomorska. Pomorska enciklopedija, sv. 3, 1976., str. 481−500.

F. Racetin: Pomorski atlas istočne obale Jadrana. Pomorska enciklopedija, sv. 6, 1983., str. 281−282.

hidrografija
Izradba karata na osnovi hidrografskog izvornika s pomoću pantografa, Muzej hidrografije

Grana hidrologije, primijenjena znanost koja se bavi mjerenjima i opisom fizikalnih značajki voda i rubnoga kopna uz njih te predviđanjem njihovih promjena u vremenu, prvenstveno radi sigurnosti plovidbe, ali i kao podrška za druge morske aktivnosti poput ekonomskoga razvoja, zaštite i obrane, znanstvenih istraživanja i zaštite okoliša.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje