Objavljeno:
Ažurirano: 7. prosinca 2018

Luka Rijeka d. d., najveće hrvatsko lučko poduzeće, osnovano 1947. kao državno, odn. društveno poduzeće; od 2001. posluje kao dioničko društvo. Osnovna su mu djelatnost usluge u pomorskome prometu, lučke usluge, skladištenje robe i špedicija. Baštini višetisućljetnu povijest.

Luka Rijeka

Najstarije razdoblje u lučkoj povijesti

Zahvaljujući povoljnom geografskom i geoprometnom smještaju u najsjevernijem dijelu Kvarnerskoga zaljeva, područje današnje Rijeke još je u prapovijesno doba postalo sjecište kopnenih i morskih putova. Prvotna luka nalazila se na ušću Rječine u more, koje je nekada bilo znatno sjevernije, duboko zavučeno između trsatskoga i kozalskoga brijega. Takvo je ušće bilo prirodno zaklonište za male splavi, brodice i galije Ilirima, Keltima, Rimljanima, Slavenima i drugim usputnim pomorcima i ratnicima. Godine 800. naselje su razorili Franci, a u povijesnim se vrelima ponovno javlja tek početkom XIII. st. Luka se tada nalazila južnije, na mjestu današnjega Školjića. Slobodnu trgovinu i razvoj luke ometala je u sljedećim stoljećima stalna mletačka prisutnost i njihov nadzor nad Jadranom, što je često završavalo pljačkom i paležom grada. Mletačku prevlast prekinula je početkom XVIII. st. Austrija kao nova pomorska i trgovačka sila na Jadranu. Za daljnji razvoj grada i luke važne su isprave cara Karla VI. – povelja iz 1717. kojom je proglasio slobodnu plovidbu i trgovinu na Jadranskom moru te povelja iz 1719. kojom je Rijeci i Trstu dodijelio status slobodnih luka. Tim povlasticama riječka je luka postala otvoreno tržište za strance, koji su se od tada slobodno nastanjivali i djelovali u gradu, a u luci su slobodno trgovali brodovi svih zastava. Ubrzo je počela izgradnja prvih javnih skladišta, lazareta, uređenje luke na ušću Rječine i dovršenje prve prometnice, Karolinške ceste, koja je povezala grad i luku sa zaleđem.

Povelja cara Karla VI. iz 1719. kojom gradove Rijeku i Trst proglašava slobodnim lukama

Radi bržega razvoja pomorstva, Marija Terezija je carskim reskriptom 1776. izdvojila Rijeku kao Corpus separatum iz dotadašnje provincije Austrijskoga primorja, teritorijalno je pripojila Banskoj Hrvatskoj, upravno vezala uz ugarsku dvorsku kancelariju, a financijski uz vlastitu. Kroz riječku luku 1777. prošlo je gotovo 3000 jedrenjaka, a više od tri četvrtine bili su brodovi pod mletačkom zastavom. Nakon izgradnje suvremene Lujzinske ceste (1809), koja je povezivala Rijeku s Karlovcem, lučki je promet zamjetno porastao.

Zbog riječnih nanosa i neaktivnosti tijekom napoleonskih ratova, riječka je luka u prvim desteljećima XIX. st. bila toliko zapuštena da je postala neupotrebljiva. Izgradnja nove luke u predjelu današnje putničke obale započela je 1847. nasipanjem mora, učvršćivanjem i produživanjem gata te izgradnjom lukobrana. U riječku luku su 1848. uplovila 5653 broda, većinom pod austrijskom zastavom.

Razvoj luke od XIX. st. do danas

Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. Rijeka je kao Corpus separatum potpala pod izravnu upravu Ugarske, čime je riječka luka potvrđena kao glavna luka za pomorski izvoz ugarskih agrarnih i industrijskih proizvoda. Radovi na njezinu proširenju počeli su 1871. prema projektu Hilariona Pascala, francuskoga hidrotehničara i graditelja marseilleske luke. Godine 1873. dovršene su i puštene u promet dvije željezničke pruge koje su povezivale Rijeku s Budimpeštom te s Pivkom i Trstom, odn. Bečom, što je bio početak trajne, sigurne i znatno brže veze Rijeke s njezinim prirodnim zaleđem u oba smjera te potaknulo daljnja ulaganja u izgradnju lučkoga kompleksa. Tijekom mađarske uprave izgrađeno je oko 60 skladišta, od čega je polovica pripadala željeznici. Oko 80% prometa mađarskoga izvoza preko riječke luke odnosilo se na izvoz šećera, drva i žita. Promet riječke luke 1913. dosegnuo je dva milijuna tona, čime se svrstala među deset vodećih luka u Europi.

Luka Rijeka, sredina XIX. st.

Zatvaranjem Otrantskog prolaza početkom I. svj. rata prekinut je promet s prekomorskim zemljama za sve luke na Jadranu. Gotovo cjelokupan trgovački promet bio je u službi opskrbe vojske. Neriješen spor oko granice i teritorijalne pripadnosti Rijeke razriješen je Rimskim sporazumom 1924. Granična crta podijelila je riječku luku između Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije. Kraljevina Italija dobila je suvremenu, dobro opremljenu, ali bez zaleđa neupotrebljivu luku, a Kraljevina Jugoslavija prostorno skromniju luku Baross na Sušaku (izgrađena 1894. uglavnom za promet drvom). Unatoč mnogobrojnim mjerama talijanske vlade, promet riječke luke bio je u stalnom padu, dok se luka Baross, preuzevši promet golemoga zaleđa, razvila u najvažniju luku Kraljevine Jugoslavije. Njen napredak zaustavio je II. svj. rat, kada je Italija zauzela i sušačku luku, a potkraj 1943. obje su luke postale dijelom njemačke okupacijske zone jadranskoga primorja. Sustavnim razaranjem 1945. Nijemci su potpuno onesposobili obje luke.

Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947. Rijeka, koja je do tada bila pod vojnom upravom, pripala je FNRJ te je sa Sušakom postala jedinstven grad s jedinstvenim lučkim bazenom. Iste je godine i luka došla pod jugoslavenski pravni sustav, te je od tada djelovala kao državno društveno poduzeće. Zbog važnosti riječke luke za gospodarski razvoj Jugoslavije, njena obnova imala je prednost u sveukupnim poratnim zadatcima. Prvotno su popravljeni lukobrani i manje oštećeni dijelovi pristaništa i gatova te osposobljena manje oštećena skladišta. Već 1949. promet u riječkoj luci premašio je najviši promet roba koji je postignut 1913. Između 1950. i 1960. slijedila je i rekonstrukcija zastarjelih objekata, a nabavljena je i suvremenija oprema.

Riječka luka postala je glavnom jugoslavenskom uvozno-izvoznom lukom, s mogućnošću prihvata velikih prekooceanskih brodova. Poboljšane su prometne veze, elektrificirana je željeznička pruga Rijeka–Zagreb. Na Brajdici je 1978. pušten u promet kontejnerski terminal osposobljen za prekrcaj i skladištenje kontejnera, ro-ro prikolica i drugih vozila, te rukovanje teškim koletima i kamenom, a u riječkom bazenu izgrađeni su 1979. silos za žito i terminal za fosfate. Tijekom 1960-ih i 1970-ih podignuti su skladišni kompleks Škrljevo te specijalizirani lučki bazeni za pojedine vrste tereta: bakarsko-urinjski bazen s terminalom za rasute terete, omišaljski bazen s terminalom Jadranskoga naftovoda i raški bazen za ukrcaj drva i s terminalom za stoku. U skladu s izgradnjom novih lučkih bazena, rastao je i ukupan lučki promet: 1960. iznosio je oko četiri milijuna tona, 1970. porastao je na deset milijuna tona, a 1980. premašio je dvadeset milijuna tona. Riječka je luka 1980-ih ostvarivala 50% prometa svih jugoslavenskih luka, s intenzivnim putničkim prometom i tranzitom srednjoeuropskih zemalja. Iz Rijeke je prijevozne usluge pružalo osam jugoslavenskih i 25 inozemnih brodarskih poduzeća, održavajući oko 50 linija za gotovo sve važnije svjetske luke.

Riječka luka 1960-ih

Proglašenjem Republike Hrvatske neovisnom državom, riječka je luka nastavila funkciju glavne nacionalne luke. Raspadom nekadašnje države došlo je do sužavanja tržišta lučkih usluga, a ratna događanja uzrokovala su skretanje najvećega dijela dotadašnjega tranzitnoga prometa srednjoeuropskih zemalja iz riječke luke prema sjevernojadranskim lukama Kopru i Trstu. Ukupan lučki promet koji je 1990. iznosio 20 milijuna tona suhoga i tekućeg tereta, u sljedećem razdoblju sveden je na oko 10 milijuna tona (1998. 10,5 milijuna tona, 2016. 11,2 milijuna tona).

Luka Rijeka, 2018.

Luka Rijeka, odnosno njezina tvrtka kći Jadranska vrata d. d., udružila se 2011. s poduzećem International Container Terminal Services (Međunarodne kontejnerske terminalne usluge) radi upravljanja terminalom kontejnera, s ciljem modernizacije terminala te povećanja godišnjega kapaciteta prometa na 600 000 TEU. Glavni plan razvoja prema projektu tvrtke Maritime Group Rotterdam uključuje daljnje proširenje lučkih objekata do 2030.

U sastavu Luke Rijeka 1956. osnovano je poduzeće Jadranski pomorski servis, za pružanje usluga lučkoga i obalnoga tegljenja. Od 1989. posluje kao dioničko društvo, a osim temeljne djelatnosti tegljenja pruža usluge pontonskim dizalicama, usluge spašavanja, prijevoz nafte i naftnih derivata te ekološku zaštitu mora.


Ostali podatci
Što pročitati?

Riječka luka. Povijest izgradnja promet. Rijeka, 2001.

S. Vilke: Luka Rijeka. Referentna točka prometnoga koridora Podunavlje Jadran. Suvremeni promet, 32(2012) 3–4, str. 219–223.

B. Nadilo i K. Regan: Razvoj riječke luke i njezini sadržaji. Građevine koje predstavljaju svjetsku vrijednost. Građevinar, 67(2015) 7, str. 705–717.

Mrežne poveznice
Iz arhive LZMK-a

B. Kojić: JUGOSLAVIJA, Luke. Pomorska enciklopedija, sv. 3, 1976., str. 348–355.

L. Zobundžija: RIJEKA, Riječka luka. Pomorska enciklopedija, sv. 7. 1985., str. 105–107.

Luka Rijeka d. d.

Najveće hrvatsko lučko poduzeće, osnovano 1947. kao državno, odn. društveno poduzeće; od 2001. posluje kao dioničko društvo.

Opći podatci
Mjesto osnutka
Rijeka
Godina osnutka
1947.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje
Uže područje