Autor: K. Kužić
Objavljeno:
Ažurirano: 30. studenoga 2018

streljačko oružje, vatreno oružje koje rabi pojedinac, a djeluje na objekt napada kinetičkim udarom projektila (zrna) bez eksplozivnoga punjenja. Pri opaljenju, zrno kroz cijev potiskuje energija izgaranja barutnoga punjenja, koja se može rabiti isključivo za tu namjenu (neautomatsko oružje), za ponovno punjenje oružja s pojedinačnim opaljenjem (poluautomatsko oružje), ili za višekratna punjenja s opaljenjima koja traju dok strijelac drži okidač pritisnut i dok u spremniku ima metaka (automatsko oružje). Među streljačko oružje ubrajaju se pištolj (drži se u ruci), revolver (vrsta pištolja s bubnjem), puška (drži se dvjema rukama oslonjena o rame usadnikom, odn. kundakom), strojnica ili mitraljez (automatsko brzometno streljačko oružje većega kalibra na postolju), puškostrojnica ili puškomitraljez (automatska puška s većom brzinom gađanja i većim spremnikom) i kratka strojnica (automatska puška koja rabi streljivo za pištolje).

Povijesni razvoj i vrste

Prvo streljačko oružje nastalo je u XV. st. prilagodbom → topničkoga oružja, kada je tehnološki razvoj omogućio smanjenje kalibra i manju masu oružja, kako bi njime mogao rukovati pojedinac. Najstarije povijesne prethodnike imali su puška (kukača, arkebuza, musketa; od XV. st.) i pištolj (kubura; 1503), revolver se pojavio 1836., višecijevna strojnica 1862., a jednocijevna 1884. Prve su puške, kao i pištolji, imale glatku cijev i punile su se sprijeda (sprednjače). Do XVII. st. razvio se niz konstrukcijskih tipova, koji su se razlikovali prema mehanizmu za opaljenje. Kao najstarije sredstvo za pripalu služio je tinjajući stijenj, a ubrzo je razvijen i mehanizam s pokretnim stijenjem pričvršćenim na kokotu (puške fitiljače). U XVI. st. pištolji i puške dobili su kolo s opružnim perom i piritom ili kremenom kao pripalom (puške kolašice). Od početka XVII. st. javljaju se kokoti s kremenom (puške kremenjače), 1807. izumljen je perkusijski mehanizam koji je udarom aktivirao barutnu pripalu, a nakon pojave metka s upaljačem (kapsulom), razvijen je 1835. i mehanizam s udarnom iglom. U drugoj polovici XIX. st. puške dobivaju ižlijebljene cijevi, a potom i zatvarač, pa se mogu puniti otraga (otraguše). Javljaju se i brzometne puške sa spremnikom (magazinom), koje se zbog ponavljanja radnji nakon opaljenja nazivaju i repetirke. Od 1890-ih počinju se rabiti poluautomatske i automatske puške, a od II. svj. rata i suvremene jurišne puške s odvojivim spremnikom i mogućnošću selektivne paljbe.

Za lov su se isprva rabile prerađene vojne puške ili ručno rađene unikatne puške. Od XIX. st. lovačke puške dijele se na sačmarice s glatkom cijevi i karabine s ižlijebljenom cijevi; sačmarice se pune patronama sa sačmom, a karabini metcima; postoje i kombinirane puške s cijevima za sačmu i metak. Sačmarice mogu biti višecijevne (dvocjevke, trocjevke, četverocjevke), koje se odreda pune izravno u cijev njenim otklapanjem (prelamače), ili jednocijevne sa zatvaračem (pumperice). U sportskome streljaštvu danas se rabe malokalibarske puške i pištolji te sačmarice.

Streljačko oružje u Hrvatskoj

Prvo streljačko oružje u hrvatskim su krajevima isprva nosili strani vojnici, uz iznimku dubrovačkih arkebuzira i nekih hrvatskih velikaša (Nikola Zrinski).

Razdoblje do I. svj. rata

Dubrovački inventarski spis iz 1524. navodi 214 arkebuza i oko 300 drugih pušaka. Učinkovitost streljačkoga oružja dokazana je u bitki kod Siska 1593., kada su karlovački arkebuziri prvi put primijenili plotunsku paljbu. Istodobno je i Venecija odlučila tim oružjem naoružati teritorijalne snage u Dalmaciji, tzv. černide, a iz toga doba potječe i najstariji vježbovnik za uporabu streljačkoga oružja na hrvatskome jeziku. Dio teritorijalnih snaga imao je streljačko oružje orijentalnoga podrijetla, rađeno i na području današnje BiH, Kosova, Boke kotorske i drugdje. Prvi puškari javili su se u zagrebačkim cehovima u XVIII. st., a u XIX. st. obrtnici puškari su u Karlovcu, Petrinji, Varaždinu i Zagrebu proizvodili pojedinačne primjerke lovačkoga oružja visoke umjetničke razine, uglavnom preradbom iz starih pušaka ili sastavljanjem od dijelova nabavljanih iz inozemnih manufakturnih radionica.

Pištolj tipa ledenica, XVIII–XIX. st., Muzej Slavonije, Osijek

Puška tromblon, XVIII–XIX. st., Muzej Slavonije, Osijek

Vojnici Kraljevine Hrvatske i hrvatske Vojne krajine u prvoj polovici XVIII. st. počeli su se opremati oružjem velikoserijske proizvodnje oblika i taktičko-tehničkih značajki identičnih onima puške kremenjače s bajunetom M.1722, koja se proizvodila u austrijskim radionicama u Bečkome Novom Mjestu i Steyru. U Sedmogodišnjem ratu (1756−63) hrvatski su vojnici nosili usavršeni model M.1754 kalibra 18,3 mm. Istodobno su npr. Trenkovi panduri nosili orijentalne puške šišane i pištolje fočanke što su se izrađivali u Bosni. Od posebnoga oružja 1780-ih ističe se kratka dvocijevna puška M.1768 zvana štuc, koju su nosili ogulinski oštri strijelci (snajperisti), a bila je prva puška u naoružanju hrvatskih vojnika koja je imala ižlijebljenu cijev. Sljedeći korak u razvoju streljačkoga naoružanja hrvatskoga pješaštva bila je brzopuneća puška M.1784, koja je uvježbanom strijelcu pružala mogućnost pet do šest ispaljenja u minuti.

Streljačka puška, druga polovica XIX. st., Muzej Slavonije, Osijek

Početkom XIX. st. hrvatski su vojnici rabili muškete te su ih postupno zamjenjivali repetirkama. Tijekom Napoleonskih ratova glavni su tipovi oružja bili pješačke muškete M.1798 i M.1807, te konjanički karabini i pištolji M.1798. Vojnici uvojačeni u Napoleonovu vojsku imali su kratku pušku modèle an IX. Povratkom Austrije slijedile su puške kremenjače Augustin M.1842 kalibra 18 mm, kojima su dijelom bile opremljene hrvatske postrojbe bana Josipa Jelačića tijekom pohoda u Mađarsku. Sredinom XIX. st. javile su se puške Lorenz M.1854 s perkusijskim mehanizmom i prednjim punjenjem kalibra 13,9 mm, a potom i puške jednometke Werndl-Holub M.1867 kalibra 11,15 mm, sa stražnjim punjenjem. Do I. svj. rata u standardno pješačko naoružanje ušli su puška repetirka tipa Mannlicher 1895/30 sa zapornim mehanizmom i spremnikom za pet metaka te strojnica Schwarzlose Model 1907/12, obje kalibra 8 (7,9) mm, revolver Rast&Gasser M.1898 (8 mm), te poluautomatski pištolji Roth-Steyr M.1907 (8 mm; spremnik s deset metaka) i Steyr M.1912 (9 mm; spremnik s osam metaka). Konjaničke su postrojbe toga doba imale kratku inačicu karabina Mannlicher kalibra 8 mm.

Poluautomatski pištolj Roth-Steyr M.1907, proizveden u OEWG-u iz Steyra i FEG-u iz Budimpešte, 1907., Muzej policije, Zagreb, MUP

 

Puška repetirka Steyr Mannlicher M.1895, proizvedena u radionici u Steyru, Austrija, 1935., Muzej policije, Zagreb

Međuraće i II. svj. rat

Nakon I. svj. rata, Kraljevina SHS, odn. Jugoslavija nastojala je preradbom nekih modela u Kragujevcu i Užicama ujednačiti naslijeđeno raznovrsno naoružanje: austrougarske puške Mannlicher M.1895/30, francuske Lebel Mle 1886/93 i Berthier Mle 1907/15 te njemačke Mauser M.98. Nabavljene su i čehoslovačke puške vz. 1924., te je započela proizvodnja po licenci pušaka repetirki Mauser Model 24 i konjaničkoga karabina M.24 kalibra 7,92 mm. Kraljevska vojska raspolagala je francuskim Chauchat M 15/26, te čehoslovačkim ZB vz. 26 i ZB VTZ M37 puškostrojnicama, od kojih su se potonje po licenci proizvodile u Vojnotehničkome zavodu u Kragujevcu. Također je bila naoružana austrougarskim Schwarzlose M.07/12, njemačkim Maxim MG 08/15, te francuskim Hotchkiss Mle 1914 strojnicama. Najčešći tip pištolja vojske, policije i žandarmerije toga doba bio je poluautomatski belgijski FN M 1910/22 (9 mm) američkoga konstruktora Johna Browninga, a rabili su se još naslijeđeni pištolji, npr. austrougarski Steyr M1912 (9 mm), španjolski Ruby (7,65 mm; poslije prerađen u VTZ 1933), ili austrijski revolver Rast & Gasser M1898 (8 mm).

Puškostrojnica ZB (ZBROJOVKA BRNO) VTZ M37, proizvedena u kragujevačkom Vojnotehničkome zavodu, 1937–41., Muzej policije, Zagreb, MUP

 

Poluautomatski pištolj FN Model 19 10/22, proizveden u Fabrique National, Herstal, Belgija, 1922–39., Muzej policije, Zagreb, MUP

Austrijski revolver Rast&Gasser M1898, proizvođač Leopold Gasser, 1917., Muzej policije, Zagreb, MUP

Vojnici NDH u II. svj. ratu rabili su jugoslavenske puške Model 24, puškostrojnice ZB VTZ M37, te pištolje FN Model 1910/22. Služili su se i talijanskim puškama Carcano M.91, puškostrojnicama Breda M.30 (obje 6,5 mm), kratkim strojnicama Beretta M.1918 i M.1938 (9 mm), pištoljima Beretta M.34 (9 mm) i M.35 (7,65 mm), kao i njemačkim naoružanjem: kratkim strojnicama MP 40 i MP 41 (šmajser), MP 34 (Steyr-Solothurn SL-100 zvan askerica) i Suomi KP/-1931 finske proizvodnje (sve 9 mm), puškama Mauser M.98 (7,9 mm), puškostrojnicama MG 34 (šarac), te pištoljima Walther P-38 (9 mm) i PPK (7,65 mm), Parabellum P-08 (Luger), Vis wz.35 poljske i Astra 300 španjolske proizvodnje (sve 9 mm).

Kratka strojnica ERMA MP40, proizvedena u ERMA-Erfurter Maschinenfabrik iz Erfurta, Njemačka, 1940., Muzej policije, Zagreb, MUP

Pištolj Beretta M34, proizvođač Pietro Beretta, Gardone Val Trompia, Italija, 1937., Muzej policije, Zagreb, MUP

Pištolj Parabellum P-08 (Luger), proizveden u tvornici Mauser iz Oberndorfa, Njemačka, 1942., Muzej policije, Zagreb, MUP

 

Hrvati u partizanskim postrojbama (kasnije NOVJ i JA) su zbog gerilskoga načina ratovanja imali raznovrsno oružje zaplijenjeno od protivničkih vojski, njemačke puške repetirke Mauser M.98k, kratke strojnice MP 40, puškostrojnice MG 34 i MG 42, te pištolje Walther P-38 i Parabellum M.1908, kao i talijanske puške Carcano M.91, kratke strojnice Beretta M.38, strojnice Breda M.37 i M.38 te pištolje Beretta M.34.

Pištolj Walther P-38, proizveden u C. Walther Waffenfabrik iz Ulma, Njemačka, 1970., Muzej policije, Zagreb, MUP

Razdoblje nakon II. svj. rata

Ročnici i časnici JNA (do 1951. JA) bili su isprva naoružani oružjem zaplijenjenim od snaga Osovine, a djelomično i savezničkim naoružanjem – američkom kratkom strojnicom Thompson M1 (kalibar .45 inča, tj. 11,5 mm) i sovjetskom PPŠ-41 Špagin (7,62 mm). Jugoslavija je ubrzo nakon rata u tvornici Crvena zastava u Kragujevcu razvila vlastitu proizvodnju svih vrsta, uglavnom pouzdanoga streljačkog oružja, od čega je neke modele i izvozila. Po uzoru na njemačko oružje proizvodila je pušku repetirku M48 (po uzoru na Mauser M.98k), puškostrojnicu M53 (MG 42), kratku strojnicu M56 (MP 40), a prema sovjetskoj licenci poluautomatsku pušku PAP M59/66 (7,62 mm) (prema licenci puške SKS-45), automatske jurišne puške M70B/AB (AK-47 Kalašnjikov), te puškostrojnice M72 i M84/86 (7,62 mm) (PK/T). Snajperske puške bile su repetirka M69 i poluautomatska PASP M76 (obje 7,92 mm) domaće proizvodnje, te sovjetska poluautomatska SVD Dragunov (7,62 mm). Standardni pištolji domaće proizvodnje bili su M57 (7,62 mm) (po sovjetskom uzoru TT-33 Tokarev), M70 (7,65 mm) i automatski M84 (7,65 mm) (prema čehoslovačkoj licenci vz. 61 Škorpion), a nabavljeni su i sovjetski pištolji PM Makarov (9 mm).

Kratka strojnica Thompson M1, proizvedena u Auto-Ordnance Corp. iz New Yorka, 1941–44., Muzej policije, Zagreb

Kratka strojnica PPŠ-41 ruske proizvodnje, 1941., Muzej policije, Zagreb

Puška repetirka M48, proizvedena u kragujevačkoj tvornici Crvena zastava, 1948–60., Muzej policije, Zagreb

Puškostrojnica M53, proizvedena u kragujevačkoj tvornici Crvena zastava, 1953., Muzej policije, Zagreb

Kratka strojnica M56, proizvedena u kragujevačkoj tvornici Crvena zastava, 1957–70., Muzej policije, Zagreb, MUP

Automatska jurišna puška M70/AB, proizvedena u kragujevačkoj tvornici Crvena zastava, 1970., Muzej policije, Zagreb, MUP

Poluautomatska snajperska puška PASP M76, proizvedena u kragujevačkoj tvornici Crvena zastava, Muzej policije, Zagreb, MUP

Pištolj M57, proizveden u kragujevačkoj tvornici Crvena zastava, 1957–91., Muzej policije, Zagreb, MUP

Automatski pištolj M84 Škorpion, proizveden u kragujevačkoj tvornici Crvena zastava, 1987., Muzej policije, Zagreb, MUP

Od lovačkoga oružja u Kragujevcu su se proizvodile sačmarice M75 kalibra 12/70 i 16/70 te M80 BOCK (12/70).

Od hrvatskoga osamostaljenja do danas

Streljačko oružje kojim su hrvatske snage isprva raspolagale u Domovinskome ratu najvećim je dijelom potjecalo iz naoružanja JNA. Unatoč zabrani uvoza oružja, za pripadnike Zbora narodne garde nabavljen je iz inozemstva određeni broj automatskih (jurišnih) pušaka, među kojima izvorno sovjetske puške AK-47 u inačicama više svjetskih proizvođača, argentinske FM FALM Para III i FALM IV (7,62) te njemačke Heckler&Koch G-3 (7,62 mm). U nedostatku dovoljne količine streljačkoga oružja, početkom Domovinskoga rata mnoga su hrvatska poduzeća pokrenula vlastitu proizvodnju, uglavnom prototipova i manjih serija, npr. Ivan Vugrek iz Golubovca (kratka strojnica Agram), Arma grupa (kratka strojnica Ero) i Likaweld (kratka strojnica Zagi) iz Zagreba, Jelen iz Turopolja (kratka strojnica Jelen), Oroplet iz Pleternice (kratka strojnica Pleter),→ Đuro Đaković Grupa iz Slavonskoga Broda (kratka strojnica Šokac), S. K. M. iz Garešnice (kratka strojnica CROGAR), IMP iz Ozlja (kratka strojnica ALKA M-93), Brodogradilišta Jozo Lozovina – Mosor (→ Brodotrogir) iz Trogira (kratka strojnica Vila Velebita). Tijekom Domovinskoga rata razvijene su i snajperske puške MACS M2-A i MACS M3 poduzeća SCAM Marine iz Viškova, obje kalibra 12,7 mm, kojih se inačice danas proizvode i za izvoz.

Kratka strojnica Agram, proizvođač Ivan Vugrek iz Golubovca, 1990–93., Muzej policije, Zagreb, MUP

Kratka strojnica Ero, proizvedena u poduzeću Arma grupa iz Zagreba, 1992., Muzej policije, Zagreb, MUP

Kratka strojnica Jelen, proizvedena u radionici Jelen iz Turopolja, 1991., Muzej policije, Zagreb, MUP

Kratka strojnica Zagi, proizvedena u poduzeću Likaweld iz Zagreba, 1991., Muzej policije, Zagreb, MUP

Kratka strojnica Pleter, proizvedena u poduzeću Oroplet iz Pleternice, 1991., Muzej policije, Zagreb, MUP

Kratka strojnica Šokac, proizvedena u tvornici Đuro Đaković iz Slavonskoga Broda, 1991., Muzej policije, Zagreb, MUP

Kratka strojnica CROGAR, proizvedena u poduzeću S.K.M. iz Garešnice, 1991., Muzej policije, Zagreb, MUP

Kratka strojnica Vila Velebita, proizvedena u trogirskome brodogradilištu Jozo Lozovina – Mosor (danas Brodotrogir), 1991., Muzej policije, Zagreb, MUP

Snajperska puška MACS M2-A, proizvedena u poduzeću SCAM Marine iz Viškova, 1993–95., Muzej policije, Zagreb, MUP

Velikoserijska proizvodnja streljačkoga oružja u Hrvatskoj veže se uz danas svjetski uspješnu tvornicu → HS Produkt iz Karlovca. Prvi pištolj te tvornice bio je PHP (od Prvi hrvatski pištolj), koji se proizvodio 1991−94. u inačicama MV 9 i MV 17 (9 mm), a slijedio ga je HS 95 (od Hrvatski samokres), koji se proizvodio 1995−99 (9 mm). Masovnu proizvodnju doživio je pištolj HS 2000 (kalibara 9 mm Para, .40 Smith&Wesson, .357 SIG, .45 ACP i .45 GAP), kojega je visokotehnološka proizvodnja započela 1999. Oko 95% proizvodnje izvozi se, napose na tržište SAD-a, gdje služi i za potrebe američke policije, vojske i FBI-a, te je višekratno proglašavan pištoljem godine. U karlovačkoj se tvornici od 2009. proizvodi automatska (jurišna) puška VHS-1 K/D (Višenamjenska hrvatska strojnica − kratka/duga), koju je 2013. naslijedila poboljšana varijanta VHS-2. Streljivo je kalibra 5,56×45 mm prema NATO-ovu standardu.

Jurišna puška VHS-D2 poduzeća HS Produkt

Hrvatske su oružane snage 2015. raspolagale dovoljnom količinom streljačkoga oružja različitih proizvođača, koje dijelom nije bilo usklađeno s NATO-ovim standardima. Stoga se provodi postupna modernizacija naoružanja, npr. zamjena svih inačica pušaka Kalašnjikov puškama sustava VHS.

Lovačko oružje

Lovstvo u Hrvatskoj ima višestoljetnu tradiciju, koje su nositelji bili uglavnom pripadnici plemstva, a najstarije zakonske odredbe zabilježene su u Poljičkom statutu iz 1440. Godine 1881. osnovano je Družtvo za obranu lova u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, kojega su rad nastavili Družtvo za gajenje lova i ribarstva (1893) te Savez lovačkih društava Hrvatske i Slavonije (1925). Sljednik prvih lovačkih udruga danas je Hrvatski lovački savez (HLS) osnovan 1991., koji je krovna organizacija županijskih saveza u sastavu kojih djeluje 814 lovačkih udruga. Savez se, među ostalim, aktivno uključuje u rad na zakonskoj regulativi koja je u vezi sa streljačkim oružjem.

Streljaštvo

Građansko streljačko društvo, najstarija streljačka udruga u Hrvatskoj, bilo je osnovano u Osijeku 1784. Dvije godine poslije streljačko društvo osnovano je i u Zagrebu, a zatim i u Sisku (1845), Bjelovaru (1868), Požegi i Zadru (1871), Splitu (1877), Vinkovcima (1887), Popovači (1895) i dr. Hrvatski streljački savez osnovan je 1948. u Zagrebu, a od 1992. član je Međunarodne streljačke sportske federacije (International Shooting Sport Federation) i Europske streljačke konfederacije (European Shooting Confederation).

Streljački ciljevi iz zagrebačke streljane, 1839., Muzej grada Zagreba

Lovačka puška na kapislu, oko 1860., Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

Najveće uspjehe hrvatskoga streljaštva ostvarili su Giovanni Cernogoraz osvajanjem zlatne medalje u gađanju glinenih golubova sačmaricom, te Snježana Pejčić osvajanjem brončane medalje u malokalibarskoj pušci na Olimpijskim igrama u Londonu 2012.

Zbirke

U Hrvatskoj više muzeja čuva zbirke streljačkoga oružja, a osobito su vrijedne zbirke privatnih kolekcionara, npr. Zbirka Jelačić (okosnicu čini ostavština bana Josipa Jelačića i njegovih nasljednika), Zbirka Kulmer, Zbirka Fon, Zbirka Pajlok, Zbirka Praunsperger, Zbirka Desnica, Zbirka Schwarz, Zbirka Petković i dr.

Zakonodavstvo

Prema Zakonu o oružju Republike Hrvatske uređena je nabava, držanje, nošenje, sakupljanje, proizvodnja, popravljanje i prepravljanje, promet, prijevoz oružja, civilna strelišta te ispitivanje i obilježavanje žigom vatrenoga oružja. Tim je zakonom zabranjeno posjedovanje automatskoga vatrenog oružja, vojnog oružja, streljiva s probojnim, eksplozivnim i zapaljivim projektilima, neovlašteno prerađenog i dorađenog oružja te oružja s integralnim prigušivačima. Prema jednom istraživanju, u Hrvatskoj su 2006. bila prijavljena 371 702 komada streljačkoga oružja u civilnom vlasništvu, a broj ilegalnoga oružja procjenjivao se na približno 600 000 komada. Prema novijim pokazateljima broj oružja u posjedu građana u stalnom je padu.


Ostali podatci
Što pročitati?

M. Praunsperger: Oružje starih Hrvata. Zagreb, 1943.

T. Aralica, V. Aralica: Hrvatski ratnici kroz stoljeća. Oprema, oružje i odore hrvatskih ratnika od oko 800. do 1918. godine. Zagreb, 1996.

J. Jeličić: Lovačke puške i pribor. Zagreb, 1997.

T. Aralica, V. Aralica: Hrvatski ratnici kroz stoljeća. Razdoblje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslavije 1918.–1941, knj. 2. Zagreb, 2006.

T. Aralica, V. Aralica: Hrvatski ratnici kroz stoljeća. Oružane snage Nezavisne Države Hrvatske i druge hrvatske postrojbe na osovinskoj strani 1941.–1945., knj. 3. Zagreb, 2010.

T. Aralica, V. Aralica: Hrvatski ratnici kroz stoljeća. Partizani. Oružana sila Komunističke partije Hrvatske i Komunističke partije Jugoslavije 1941.–1945., knj. 4. Zagreb, 2011.

Oružje iz zbirke Muzeja policije (katalog izložbe). Zagreb, 2013.

M. Ogorec: Razvoj streljačkog naoružanja. Zagreb, 2013.

Što posjetiti?

Hrvatski povijesni muzej Zagreb, Zbirka oružja

Muzej policije, Zbirka oružja

Dvorac Trakošćan, Zbirka oružja

Landeszeughaus u Grazu, Zbirka ručnog oružja i pribora

streljačko oružje
Pištolj XDM-9 COMPACT 3,5 poduzeća HS Produkt

Vatreno oružje koje rabi pojedinac, a djeluje na objekt napada kinetičkim udarom projektila (zrna) bez eksplozivnoga punjenja.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje
Uže područje