Objavljeno:
Ažurirano: 20. veljače 2019

urarstvo, djelatnost i umijeće konstruiranja, izradbe, popravka i održavanja javnih, kućnih i osobnih satova (ura). U užem smislu uglavnom podrazumijeva obrtničku i manufakturnu proizvodnju mehaničkih satova, a u širem i industrijsku proizvodnju svih satova i drugih naprava za mjerenje vremena. Tom se djelatnošću bavi školovana osoba, urar, što je danas u nas ujedno i naziv obrtničkoga zanimanja. Urarstvo se u svijetu razvijalo usporedno s razvojem satova.

Razvoj satova u svijetu

Najstarija naprava za mjerenje vremena praćenjem sjene štapa bila je sunčani sat (gnomon), poznat još u Mezopotamiji i starome Egiptu prije 3000. pr. Kr. Među najstarije nalaze vodenoga sata (klepsidra), kao prve naprave za mjerenje vremena koja nije zasnovana na praćenju astronomskih pojava, već na istjecanju vode, spada onaj iz groba egipatskog faraona Amenhotepa I., oko 1500. pr. Kr. Slijedile su i druge takve naprave, svijeće-satovi, uljni i pješčani satovi. Stari Grci i Rimljani razvili su u II. st. astrolab, napravu kojom se vrijeme određivalo mjerenjem visina zvijezda, a usavršili su ga Arapi.

Vodeni, sunčani i vatreni sat iz knjige Machinae novae F. Vrančića, oko 1615.

Prvi mehanički satovi, s pogonom na utege, javili se u XIII. st. na crkvenim tornjevima u Engleskoj, Francuskoj i Italiji. Na temelju arhivskih podataka, najstarijim mehaničkim satom smatra se sat iz 1283., bez brojčanika, sa zvonom, koji je izbijao sate u engleskoj opatiji Dunstable. Prvi kućni satovi počeli su se izrađivati u prvoj polovici XIV. st., u početku u obliku tornja, po uzoru na javne toranjske satove, a budući da su imali pogon na utege, rani su se kućni satovi radi funkcionalnosti počeli postavljati na zid. Kao regulator služio im je oscilator u obliku kotača ili dvokrake vage (foliot). Sat nalik gotičkoj katedrali, rađen između 1429. i 1435. za burgundskoga vojvodu Filipa Dobroga, najstariji je sačuvani sat s pogonom na oprugu, a čuva se u Njemačkom nacionalnom muzeju u Nürnbergu.

Novi pogon na oprugu omogućio je izradbu stolnih satova, koji su se manjih dimenzija, valjkasti ili prizmatični, izrađivali najviše u Augsburgu i Nürnbergu u XVI. i XVII. st. Daljnjim smanjivanjem dimenzija omogućeno je nošenje sata na lancu oko vrata ili u torbici za pojasom. Izradba prvih osobnih satova, preteča džepnoga sata, pripisuje se nürnberškom bravaru Peteru Henleinu oko 1510. Točnost kućnih satova znatno je povećana nakon što je nizozemski fizičar i matematičar Christiaan Huygens konstruirao prvi sat s njihalom kao regulatorom. Huygens je 1675. prvi rabio spiralu nemirnice u prenosivim satovima. Njihalo i nemirnica (balansa) sa spiralom, kao novi, usavršeni oscilatori, višestruko su poboljšali točnost satova, koji od toga doba umjesto jedne kazaljke imaju dvije. Glavni tipovi kućnoga sata u doba baroka bili su podni i tabernakul satovi, a vodeća središta urarstva bila su u Engleskoj, Nizozemskoj i Francuskoj.

Tabernakul sat I. Brixya, oko 1885., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

Englezu Johnu Harrisonu pripisuje se konstruiranje brodskoga kronometra, koji je zbog svoje preciznosti prvi puta omogućio određivanje točne geografske dužine na moru. Njegov kronometar H4 prošao je rigorozno testiranje na prekooceanskoj plovidbi od Portsmoutha do Jamajke 1761–62.

Osobni satovi počeli su se nositi u džepu nakon što je engleski kralj Karlo II. oko 1675. uveo u modu prsluk. U to doba engleski urari i izumitelji dominirali su urarskom proizvodnjom, radeći i specifično oblikovane džepne satove za veliko tržište Osmanskoga Carstva. Potkraj XVIII. i u XIX. st., kada su primat u urarstvu preuzeli Francuzi i Švicarci, satovi su postali plosnatiji, često ukrašeni obojenim emajlom. Nakon što je Adriene Philippe izumio krunsko navijanje 1842., džepni se satovi više nisu navijali uz pomoć ključića, nego zakretanjem krune na vrhu sata.

Džepni sat i mehanizam, Švicarska, oko 1890., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

Džepni sat i mehanizam, Švicarska, oko 1890., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

Od XVIII. st. kućni su satovi sve češće bili dio interijera i izrađivali su se u mnogobrojnim oblicima; primjerice zidni satovi u obliku lanterne, pladnja, poslije i slike ili okvira slike.

Sat u okviru P. Semmelrotha, Zagreb, oko 1840., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

Osobito precizni bili su tzv. bečki regulatori. Francuzi su radili tzv. pendules ili pendules en cartel, satove koji stoje na vlastitoj konzoli. Na početku XIX. st. prevladavali su figuralni satovi od pozlaćene bronce, najčešće s mitološkom tematikom. U srednjoj Europi dominirali su tabernakul satovi, te satovi u obliku portala i oni sa stupovima. Sredinom XIX. st. razvila se industrijska proizvodnja satova, a jedno od novih središta urarske proizvodnje postao je SAD (urarska poduzeća Chauncey Jerome, Waterbury, Seth Thomas, Ansonia i dr.), odakle je njemačka tvornica Junghans oko 1870. uvezla tehnologiju i strojeve za proizvodnju jeftinijih satnih mehanizama, osobito onih za budilice.

Za I. svj. rata sve su se više proizvodili ručni satovi, vojnicima znatno praktičniji od džepnih, pa je 1930-ih izvoz švicarskih ručnih satova nadmašio izvoz džepnih. U isto su se doba počeli izrađivati električni satovi pogonjeni sinkronim motorom, a umjesto njihala ili nemirnice rabili su frekvenciju od 50 Hz gradske električne mreže. Prvi elektronički ručni sat Seiko Astron, lansiran 1969., imao je oscilator od kristala kvarca te hibridni integrirani krug i minijaturni koračni motor za okretanje kazaljki, a njegovo odstupanje od točnoga vremena iznosilo je tek minutu u godinu dana. Godina 1970-ih i 1980-ih razvijeni su digitalni satovi sa zaslonima sa svjetlećim diodama (engl. light-emitting diode, LED), odn. tekućim kristalima (engl. liquid-crystal display, LCD), koji omogućuju prikaz i mnogobrojnih potencijalnih funkcija sata. Pritiskom na dugmad aktiviraju se štoperica, alarm, vrijeme u drugoj vremenskoj zoni, dan u tjednu, datum, kalkulator itd. Potkraj XX. st., kada je većinu funkcija sata preuzeo mobilni telefon, sat je postao ponajprije dizajnerski predmet, modni dodatak ili statusni simbol, što je rezultiralo ponovnim etabliranjem analognoga pokazivanja vremena, čak i širom produkcijom mehaničkih satova.

Urarstvo u Hrvatskoj

Najstariji sačuvani mjerači vremena na području Hrvatske su sunčani satovi isklesani od kamena u obliku polukugle. Sunčani sat iz II. st., posvećen Jupiteru i Solu, s lokaliteta Metulum kraj Josipdola, koji je niz godina stajao pred crkvom u Josipdolu, danas se čuva u Arheološkome muzeju u Zagrebu, dva sunčana sata iz Salone čuvaju se u Arheološkome muzeju u Splitu, a dva iz I–III. st. u Arheološkome muzeju Narona, u Vidu kraj Metkovića.

Prvi mehanički javni satovi s pogonom na utege u europskim su se gradovima javili potkraj XIII. st., a u Dalmaciji pokraj XIV. st. U Dubrovniku je 1390. na jugozapadni toranj Kneževa dvora postavljen sat, autor kojega je »magister Relyas ab orologio« iz Leccea, što je najstariji spomen nekoga urara u Hrvatskoj. Godine 1478. satu su dodani renesansni brončani kipovi s batovima, tzv. zelenci, popularno zvani Baro i Maro, pokretne skulpture mitskih ratnika koje svojim pokretima prate izbijanje točnoga vremena. Danas su originali tih skulptura izloženi u atriju palače Sponza, a replike udaraju vrijeme na gradskom zvoniku uz Rabljaninovo zvono. U XV. stoljeću javne satove dobili su Split, Trogir, Korčula i Hvar, na prijelazu u XVI. st. gradovi Rab i Cres, a nešto kasnije Zadar i drugi veći gradovi na obali.

Mehanički sat na gradskom zvoniku u Dubrovniku, XIV. st.

U sjevernoj Hrvatskoj u XVI. st., kada su satovi bili veliki željezni mehanizmi koji su se ugrađivali u tornjeve crkava, gradskih vijećnica ili u kule, urarske su poslove obavljali bravari, odn. kovači koji su se postupno specijalizirali za izradbu satova, prema nacrtima matematičara, te za njihov popravak. U Hrvatsku su urari uglavnom dolazili iz drugih krajeva Habsburške Monarhije, najčešće Nijemci, Austrijanci, Česi i Moravljani. Za razliku od ostalih obrtnika, nikada se nisu udruživali u cehove, nego su se priključili nekomu od postojećih, primjerice zlatarima ili bravarima.

Za razliku od Grossuhrmachera, urara koji su izrađivali mehanizme za javne satove, Kleinuhrmacheri, urari koji su se bavili izradbom kućnih i osobnih satova, u našim se krajevima spominju tek u drugoj polovici XVIII. st. Prvi podatci o zagrebačkim urarima koji izrađuju kućne satove zabilježeni su u Knjizi građana: Ignatius Raiff (1754) i Antonius Failer (1773) te Benedict Schwabbauer (1777), kunstberühmter Kleinuhrmacher, poznat kao majstor izradbe malih satova. U to su doba u našim krajevima omiljeni bili tabernakul satovi, koje potpisuju Georg Glintz iz Varaždina, Joseph Heichele iz Rijeke, Thomas Leüthner i Anton Geisler iz Zagreba, Joseph Florian, Johann Seitler i Paul Kracker iz Osijeka, Frantz Malehlav iz Karlovca. Početkom XIX. st. u modu su ušli antičkom arhitekturom inspirirani portalni satovi, koje potpisuju Paul Kracker iz Osijeka i Peter Merslah iz Zagreba, a najviše sačuvanih potpisao je Marcus Gohm, koji je 1820-ih i 1830-ih djelovao u Varaždinu, Karlovcu i mađarskom Szombathelyju.

Portalni sat M. Gohma, Varaždin, oko 1825., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

Rudolf Bićanić u djelu Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji 1750–1860. svrstavajući urare, uz slikare, kotlokrpe, soboslikare, ljekare i zubare, u putujuće obrtnike, svjedoči kako je bilo uobičajeno da urari mijenjaju prebivalište u potrazi za poslom.

U Slavoniji, posebice u Osijeku i Vukovaru, putopisci spominju javne satove u XVI. i XVII. st. Nakon izgona Osmanlija početkom XVIII. st. u Osijeku su postojali javni satovi na tornju zgrade Glavne straže te na župnim crkvama u Tvrđi, Gornjem i Donjem gradu. Početkom XIX. st. zabilježena su tri osječka urara koji plaćaju porez, a najviše sačuvanih satova, uglavnom u empirskome stilu, potpisuje Paul Kracker.

U primorskim su gradovima urari većinom prodavali i popravljali satove stranih majstora jer je, zbog dobre povezanosti s prekomorskim zemljama, konkurencija bila prevelika da bi se razvila domaća proizvodnja.

Sredinom XIX. st., u doba bidermajera, bilo je popularno u stojeće satove sa stupovima ili u zidne satove u okviru, odn. u slici, ugrađivati glazbene mehanizme.

U Samoboru sredinom XIX. st. majstor urar Ivan Železnik izrađivao je mehanizme za kućne satove, kao i za toranjske koji izbijaju četvrt sata i pune sate. Godine 1839. izradio je sat za toranj crkve sv. Marka u Zagrebu, koji je od tada redovito održavao, kao i toranjski sat u Samoboru. Svoje je satove oglašavao u Agramer Zeitungu (1858), a na Prvoj izložbi dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj 1864. u Zagrebu izložio je »uru za toranj«, koju je prodao za 600 forinti. U katalogu izložbe navodi se podatak da je 1852. u Dalmaciji bilo 10 urara, 1862. u Hrvatsko-slavonskoj krajini 11, a u ostatku Hrvatske i Slavonije 35 urara.

Od sredine XIX. st. satovi su se sve više uvozili, a domaći su urari postajali trgovci i serviseri koji su često stavljali svoje ime na brojčanik kao znak jamstva kvalitete, čemu je uvelike pridonijela liberalizacija uvoza satova i ukidanje cehovskih uredaba 1860. i 1872. Džepni su se satovi uglavnom nabavljali u Švicarskoj (manje u SAD-u), a kućni u Beču i Njemačkoj. Trgovačko-obrtnička komora financirala je stručno usavršavanje urara u Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj, a satovi su se reklamirali u tiskovinama. Među kućnim satovima prednjačila je ponuda bečkih zidnih njihalica, schwarzwaldskih ura i satova za salon (uglavnom francuske proizvodnje i pozlaćenoga kućišta), a budilice su u doba nagle industrijalizacije doživjele procvat.

Budilica tipa Babywecker, oko 1900., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

Budilica tipa Babywecker, Njemačka, oko 1925., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

Od džepnih satova najcjenjeniji su bili švicarski satovi, kojih su preciznost, dodatne funkcionalne dijelove (uređaj remontoir za dodatnu preciznost, antimagnetski materijali i dr.) te skupocjenost kućišta isticali i domaći urari, nudeći uz satove i lance za njih.

Kao nastavak rodoljubnih tendencija u razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda naručivali su se satovi s domoljubnim motivima i napjevima. Zagrebački urar Ivan Exner nudio je u svojoj radionici u Ilici švicarske satove koji su na vanjskom poklopcu imali grb Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sa Zvonimirovom krunom. Na gospodarsko-obrtničkoj izložbi u Karlovcu 1884. tamošnji urar Horvatinčić izložio je zidni sat na kojem je bio naslikan Dolazak Hrvata, a imao je i ugrađen glazbeni automat s istoimenom kantatom Ivana Zajca te Bojnom pjesmom Frana Serafina Vilhara.

Od 1886. do 1892. u Ogulinu je djelovala urarsko-drvorezbarska škola koju je osnovao i vodio Ivan Brixy, pedagog i učitelj, nakon specijalizacije u Furtwangenu u Schwarzwaldu. Motiv za osnivanje škole, »da se siromašnom narodu mjesta Ogulina i njegove okolice namakne koje unosno vrielo privrede«, navodi se u prvoj točki njezina statuta. U školi su se u početku izrađivale najjednostavnije, tzv. Schorttove ure, s izbijanjem ili bez njega, a poslije i »ure sa kukavicom, prepelicom, ura sa hodom od 8 dana i.t.d. regulateuri i druge bolje vrsti urah«. Škola je sudjelovala na gospodarskim izložbama koje su se u to doba održavale u Osijeku (1889) i Zagrebu (1891).

Povelja dodijeljena urarskoj školi iz Ogulina 1891., Hrvatski školski muzej, Zagreb

Međutim, njihovi radovi nisu mogli biti konkurentni s inozemnim, industrijski rađenim proizvodima pa je već 1892. škola prestala s radom. Sačuvan je veći broj satova, kućišta i ploča brojčanika, nastalih tijekom kratkotrajnoga djelovanja ogulinske škole. Satovi nose stilske oznake neorenesanse i neobaroka, a mehanizmi su svedeni na najnužnije dijelove potrebne za funkcioniranje sata. Svojim izgledom podsjećaju na jednostavne varijante schwarzwaldskih satova, po uzoru na one koje je osnivač škole Brixy upoznao u Schwarzwaldu.

Potkraj XIX. st. urari su u izradbi satova surađivali sa stolarima jer su kućni satovi postali dijelom garnitura namještaja.

Početkom XX. st. urarski obrt u Zagrebu prijavljuje 30 urara (Obrtovno kazalo, 1900), iako je uglavnom riječ o trgovcima. U Zagrebu je 1923. počeo izlaziti Glasnik urarske i zlatarske struke, a 1924. gradska uprava donijela je odluku da se javni satovi postave na zapadnoj strani Jelačićeva trga, zapadnoj strani Wilsonova (danas Rooseveltova) trga te na Trgu I (danas Tomislavov trg) ispred zgrade državnoga kolodvora. Urar Mirko Novak održavao je zagrebačke javne satove sve do II. svj. rata, nakon kojega je tu dužnost preuzeo Mate Barać, a od 1953. urarska obitelj Lebarović.

Urarska i draguljarska radionica B. Wolffa, Ilica 31, Zagreb, oko 1900.

Oglas urarske radionice V. A. Königa, Zagreb, kraj XIX. st.

Između dvaju svjetskih ratova Zagreb je bio središte urarstva u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Osim urara koji su se većinom bavili montažom i prodajom satova (Vasić, braća Pick, Berman, Perok, Passticy i dr.), postojali su i majstori koji su njegovali pravila struke i odškolovali naraštaj vrsnih urara. Jedan od njih bio je Drago Novak koji je imao radionicu u Ilici 24, a čiji je naučnik bio Josip Ivanković, doajen hrvatskoga urarstva i autor prvoga hrvatskog Urarskog priručnika: za izobrazbu stručnih kadrova, tiskanoga u Zagrebu 1947.

Naslovnica knjige Urarski priručnik J. Ivankovića, 1947.

Nakon II. svj. rata urarima je bila zabranjena prodaja satova, za to su bile ovlaštene samo državne trgovine, destimulirao se obrt i poticalo se osnivanje urarskih zadruga, tako da su opstale tek rijetke privatne urarske radionice. Do ponovnog procvata obrtništva došlo je 1950-ih pa su mnogi zagrebački urari ponovno otvorili urarske radionice. Godine 1954. u organizaciji Sekcije urara pri Zanatskoj komori za grad Zagreb održan je I. kongres urara FNR Jugoslavije i izložba Od sunčane ure do modernog chronometra u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, a 1955. Sekcija urara i optičara Zanatske komore Zagreba počela je izdavati Urarski vjesnik. Osim švicarskih satova, najviše modela poduzeća Darwil, Omikron i Aretta, na hrvatskom su se tržištu sve više prodavali jeftini ruski satovi pa su sve češći bili i popravci, za koje su se rezervni dijelovi nabavljali od trgovačkih putnika.

Noviji, industrijski proizvedeni električni zidni satovi, namijenjeni službenim prostorijama, proizvodili su se od 1950-ih u Industrijskoj kovnici Orešković Marko (→ IKOM) u Zagrebu. U Kutini je 1976. skupina stručnjaka iz → RIZ-a, na čelu s Josipom Jukićem, osnovala poduzeće → SELK koje je, zahvaljujući suradnji s poduzećem OPCOA iz New Jerseya, među prvima u Europi proizvodilo elektroničke LED i LCD satove. SELK je izrađivao i module za najveće švicarsko poduzeće ETA Swiss Ebauches te proizvodio i izvozio elektroničke satove u Istočnu Njemačku, sve do Domovinskoga rata, kada je ostalo bez tržišta i proizvodnje satova.

Kronograf Selk, proizveden u poduzeću Selk iz Kutine oko 2000., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

Zbog velikoga broja elektroničkih satova na tržištu, 1980-ih se znatno smanjila potreba za uslugama urara. Međutim, već desetak godina poslije, nakon oporavka švicarske urarske industrije, ponovno se javila potreba za popravcima skupocjenih mehaničkih satova.

Početkom XXI. st. u Zagrebu postoje servisi za vrhunske svjetske marke ručnih satova; Rolex, Breitling, Cartier, Zenith i Tissot satovi mogu se servisirati u Vlaškoj ulici, a Omega i Rado u Prolazu sestara Baković. Urari u drugim hrvatskim gradovima uglavnom ne uspijevaju pratiti suvremene trendove, koji iziskuju kontinuiranu edukaciju u trening-centrima, najčešće pri tvornicama satova, niti su u mogućnosti nabaviti skupe alate i instrumente potrebne za popravak i servisiranje sve sofisticiranijih satnih mehanizama.


Ostali podatci
Vidi još...
Što pročitati?

M. Stanislav: Satovi (od gnomona do atomskog sata). Ljubljana, 1990.

V. Lovrić Plantić: Urarstvo u doba bidermajera u Hrvatskoj. U: Bidermajer u Hrvatskoj 1815–1848 (katalog izložbe). Zagreb, 1997., str. 208–228.

M. Balabanić Fačini: Satovi iz fundusa muzeja (katalog muzejskih zbirki I). Rijeka, 1999.

V. Lovrić Plantić: Urarstvo u doba historicizma u Hrvatskoj. U: Historicizam u Hrvatskoj, knj. 2 (katalog izložbe), Zagreb, 2000., str. 411–413.

V. Lovrić Plantić: Udomljeno vrijeme. Kućni satovi kontinentalne Hrvatske – nepoznata baština. Zagreb, 2008.

Što posjetiti?

Muzej za umjetnost i obrt, Zbirka satova

Muzej Međimurja Čakovec, Zbirka namještaja, ogledala, rasvjete i satova

Arheološki muzej Narona, dva najstarija antička sunčana sata iz I–III. st.

Mrežne poveznice

Zagrebački urari između tradicije i suvremenih tendencija (tekst uz izložbu u Muzeju grada Zagreba, listopad 2005)

Iz arhive LZMK-a

Z. Vistrička: Satni mehanizmi. Tehnička enciklopedija, sv. 12, 1992., str. 29–45.

urarstvo
Putni sat, Beč, oko 1820., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

Djelatnost i umijeće konstruiranja, izrade, popravka i održavanja javnih, kućnih i osobnih satova (ura).

Kategorije i područja
Kategorija
Područje
Uže područje