Objavljeno:
Ažurirano: 7. prosinca 2018

zvonoljevarstvo, djelatnost i umijeće lijevanja crkvenih zvona. Crkvena zvona od početka VII. st. služe u kršćanstvu za poziv na molitvu, od VIII. st. smještaju se na vrh zvonika, a postupno su dobivala i svjetovnu ulogu označivanja točnoga vremena, pozivanja na uzbunu i sl. Uglavnom se lijevaju od bronce s velikim udjelom kositra (oko 20%). Teška zvona, zbog problema s prijevozom, isprva su lijevali putujući ljevači na mjestu postavljanja, a tijekom vremena počele su se osnivati zvonoljevačke radionice. Do danas očuvana zvona, uz umjetničku vještinu ukrašavanja i sposobnost postizanja ugođena zvuka, dokazuju i ljevarsko umijeće svojih majstora te su važan izvor za proučavanje povijesti → ljevarstva.

O prvim zvonima u Hrvatskoj svjedoče zvonici na koje su se postavljala. Najstarijim zvonikom u Hrvatskoj smatra se zvonik crkve sv. Spasa na vrelu Cetine (IX. st.), dok većina primorskih crkava od XII. st. nadalje ima u svojoj građevnoj cjelini predviđen smještaj zvona.

Najstarije zvono pronađeno u Hrvatskoj izvađeno je s morskoga dna između otokâ Silbe i Premude (danas u Gradskom muzeju Šibenik), a izradili su ga 1266. zvonoljevači Jacopo i Andreotto Pisano. Najstarije zvono koje je u uporabi i danas jest ono crkve sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu, a izlio ga je ljevač Luka u Veneciji 1299. Među najstarijima su i zvona crkava u Sovinjaku u Istri (majstor Manfredin, 1317) i Omišlju (Jakob iz Mletaka, 1327) te zvona izlivena u venecijanskoj radionici Vendramina i njegova sina Marka, koja se nalaze u crkvama benediktinki na Rabu (1386), u selima Putniković i Janjina na Pelješcu (1414) i Blatu na Korčuli (1439); zvono iz tornja župne crkve u Ližnjanu u Istri (1411), skinuto prigodom rekviriranja zvona za ratne potrebe 1915., danas je dio kolekcije Metropolitan Museum of Art u New Yorku.

Dubrovačke ljevaonice zvona

U Dubrovniku se lijevanje zvona spominje u XIV. st. Prva dubrovačka ljevaonica osnovana je 1410; u njoj je Mato Lilio 1444. izlio zvono od 1500 kg za gradski zvonik. U drugoj polovici XV. st. osnovane su ljevaonice topova i zvona ispod Minčete i u Revelinu, a djelovale su do velikoga potresa 1667. Jedan od ljevača bio je → Ivan Krstitelj Rabljanin, najznačajniji ljevač zvona u XVI. st. u Dalmaciji; očuvano je više njegovih zvona, od kojih se ističe raskošno zvono za gradski zvonik (1506).

Detalj gradskoga zvona u Dubrovniku koje je izlio Ivan
Krtitelj Rabljanin, 1905.

U razdoblju XV–XVI. st. poznati zvonoljevači bili su i Benedikt Dubrovčanin (očuvano je njegovo veliko zvono župne crkve u Ledenicama u Hrvatskom primorju, izliveno 1471), Ivan Zagrepčanin i njegov sin → Ivan Ivana Zagrepčanina, koji su u XV. st. imali obrt u Sieni, → Frano Antica Lastovac, majstor zvonoljevač u službi Dubrovačke Republike 1578–85 (očuvana su njegova zvona u Lopudu iz 1579., Slanome iz 1580. i Dubrovniku iz 1581), te Antičini sinovi koji su u XVII. st. radili kao ljevači topova i zvona u kraljevskoj ljevaonici u Krakovu; najmlađi Antičin sin Gaudencije nalazio se u Dubrovniku oko 1622., od kada potječe zvono dominikanske crkve s njegovim potpisom.

Zagrebačka ljevaonica zvona

Važno središte zvonoljevarstva bila je zagrebačka ljevaonica zvona osnovana 1456. na Kaptolu, u Zvonarničkoj ulici 3, koja je pod različitim nazivima neprekidno radila do 1929., a konačno je srušena 1936. Osnivač ljevaonice i njezin prvi zvonoljevač bio je Ilija Benković (? – oko 1490), sin Benedikta iz Požege. Prvi zagrebački zvonoljevač čija su zvona sačuvana bio je Ivan Foresti; radio je od 1719., a 1725. izlio je za crkvu u Starome Selu kraj Petrinje najstarije sačuvano zvono s hrvatskim natpisom. Među najplodnijima od 127 zvonoljevačkih majstora koji su se izmjenjivali u povijesti zagrebačke ljevaonice bio je Antun Schiffer, koji je 1796–1820. izlio 210 zvona za crkve na području tadašnje Hrvatske, Slavonije i Međimurja. Njegov nasljednik → Henrik Degen posebno se istaknuo lijevajući velika zvona. U Hrvatskoj je zabilježeno više od 260 njegovih zvona. Za zagrebačku je katedralu izradio dva zvona, koja se ubrajaju u remek-djela zvonoljevarstva: zvono sv. Ladislava (1837., rastaljeno 1916. za ratne potrebe) i Sv. Trojstva (1843), kojemu su visina i promjer oko 2,2 m, a masa 6454 kg, te je danas najveće zvono u Hrvatskoj. Za razliku od Schiffera, Degen je zvona bogato ukrašavao.

Ljevaonica zvona A. Blazine, Degenova ulica, Zagreb, 1910.

Zvono sv. Ladislava preliveno iz staroga zvona, 1837. izradio Henrik Degen

Zvono zvonoljevara A. Schiffera, 1835., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

Zvonoljevarstvo od XIX. st. do danas

Osim kaptolske ljevaonice zvona, u XIX. st. na području sjeverne Hrvatske zvona su u manjem opsegu lijevali majstori u Varaždinu, Osijeku, Pakracu i Đakovu.

Oko 1820. osnovao je Ivan Colbachini ljevaonicu zvona u Majdanu kraj Solina, koju je poslije preselio u Split. U to je doba bio jedini ljevač zvona u Dalmaciji. Djelatnost ljevaonice nastavio je Ivanov sin Jeronim do 1875., kada ju je preuzeo Jakov Cukrov, koji je do 1915. za cijelu Dalmaciju, Hrvatsko primorje, Istru, Bosnu i Hercegovinu te Crnu Goru izlio 1207 zvona; u ljevaonici je 1922. izliveno veliko zvono splitske katedrale, mase 1259 kg (zvano bumbal).

Početkom XX. st. u Zagrebu su se zvona, osim u kaptolskoj, lijevala i u ljevaonici → Radoslava Eisenhutha.

Za I. svj. rata Centralne sile oskudijevale su u obojenim metalima potrebnima za izradbu streljiva. Kako bi se prikupio metal, počela su se rekvirirati crkvena zvona. Za tu se namjenu sa zvonikâ skinulo gotovo 3000 zvona, od kojih su rijetka spašena. U XX. st. istaknuti kipari Ivan Meštrović, Ivo Kerdić i drugi izrađivali su modele za zvona. Nakon I. svj. rata, potrebu za zvonima u XX. st. zadovoljavale su zagrebačke ljevaonice Kvirina Lebiša (1926–40) i Viktora Šikića (1950–94). Od 1990. tradiciju hrvatskih zvonoljevača nastavlja Ljevaonica umjetnina zvona i obojenih metala Josipa Tržeca (djeluje u sklopu poduzeća Metal Product), koja je do danas izlila više od 700 zvona.

Zbirka zvona, Muzej grada Pazina

Ostali podatci
Vidi još...
Što pročitati?

K. Dočkal: Naša zvona i njihovi lijevaoci. Zagreb, 1942.

F. Debeuc: Stara zagrebačka ljevaonica zvona i njeni majstori ljevači. Ljevarstvo, 16(1969) 3.

C. Fisković: Nekoliko starih zvona dalmatinskih crkava. Acti musices, 15(1984) 2, str. 115–131.

Z. Blažeković: Zvono majstora Marka u Metropolitan Museum of Art u New Yorku. Arti musices, 23(1992) 2, str. 173–175.

S. L. Plukavec: Zvona zagrebačke prvostolnice – integralni dio europske kulturne baštine. Crkvena kulturna dobra, 2(2004), str. 9–56.

Đ. Sijekavica: Rekvizicije zvona u Prvom svjetskom ratu na području Dubrovačke biskupije. Anali Dubrovnik, 51(2013) 2, str. 541–611.

S. Grković: Zvona/cinkuši/kampane: slava glasu nebeskom (tradicijski obrt zaogrnut duhom) URL http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=2361 (18. 12. 2014)

Što posjetiti?

Muzej grada Šibenika, zvono iz 1266.

Muzej za umjetnost i obrt, zbirka crkvenih zvona

Muzej grada Pazina, Zbirka zvona

Dubrovačke zidine, Kula Gornji ugao s arheološkim nalazištem ljevaonice pod Minčetom

Tvrđava Revelin, Dubrovačke zidine, Krstiteljeva peć za lijevanje topova i zvona

zvonoljevarstvo
Zvono s reljefima sv. Pavla i Lovre zvonoljevara V. Kocha iz kapele Svetoga Trojstva u Majkovcu, 1877., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

Djelatnost i umijeće lijevanja crkvenih zvona.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje