obrana od tuče, mjere koje se poduzimaju kako bi se pri nailasku olujnoga nevremena smanjile štete od tuče na poljoprivrednim usjevima i materijalnim dobrima, a obuhvaćaju različite postupke utjecanja na vremenske prilike; također protugradna obrana.

Prvi su se pokušaji obrane od tuče podizanjem buke, tj. udarnim zvučnim valom, provodili zvonjavom crkvenih zvona, pucanjem iz mužara i sl., o čemu u Hrvatskoj postoje zapisi od sredine XIX. st. Po nalogu Zemaljske vlade Andrija Mohorovičić je 1899. počeo ustrojavati sustav obrane od tuče, uključujući ispitivanje protugradnih topova. Nakon II. svj. rata u SSSR-u je usvojen model obrane od tuče primjenom kemijskih reagensa, ponajprije srebrnoga jodida. Reagens se u područje olujnih oblaka raspršuje raketama i tako potiče stvaranje većega broja manjih zrna, koja se padajući do tla mogu otopiti. Iako je uspješnost takve metode bila znanstveno neprovjerena, na državnoj ju je razini prihvatilo petnaestak zemalja. Među tim se zemljama 1950-ih našla i Jugoslavija te su se diljem zemlje postupno uvele mjere obrane od tuče.

U Hrvatskoj je 1956. poljoprivredna služba u Križevcima počela u svojoj općini organizirati obranu od tuče raketama, što se 1963. proširilo i na područje Đurđevca, potom Vinkovaca i drugdje. Općine su organizirale lansirne postaje s priručnim skladištima raketa i lanserima kojima su rukovali obučeni raketari. Od 1963. u obranu od tuče uključio se i Republički hidrometeorološki zavod (→ Državni hidrometeorološki zavod), a od 1970-ih uvodi se određivanje cilja meteorološkim radarima (radarska direkcija) te rakete s linijskim zasijavanjem. Na Psunju je 1970. za motrenje olujnih oblaka postavljen preuređen vojni radar koji je pokrivao područje Nove Gradiške i susjednih općina, a podatci su se prenosili sustavom radioveza. Područje provođenja obrane od tuče postupno se širilo te su do 1976. uspostavljene radarske postaje Gradište, Sljeme, Bilogora, Stružec, Varaždin i Igrač. Od 1994. uz rakete se primjenjuju i prizemni generatori kojima se potiče izazivanje prijevremene oborine smanjena intenziteta.

Područje obrane od tuče u RH se 2015. prostiralo od slovenske granice na zapadu do granice sa Srbijom na istoku te od granice s Mađarskom na sjeveru do Save na jugu. Djelovanje je provodilo 585 generatorskih postaja, od čega je 350 ujedno bilo i lansirnih. Njima su rukovala po dva honorarna raketara. Sustavom je upravljalo osam radarskih središta s 80 zaposlenih. U razdoblju 2005‒15. trošilo se u prosjeku 6500–12 000 raketa te 100 000–120 000 l otopine reagensa na godinu.







S obzirom na to da danas većina europskih zemalja ne provodi obranu od tuče, odn. u nekima se provodi samo na privatnu inicijativu ili inicijativu lokalne zajednice, u Hrvatskoj se u posljednje doba vodi javna rasprava o njezinoj učinkovitosti i obustavljanju.

Rakete za obranu od tuče

Potkraj 1950-ih tvornica Sloboda u Čačku započela je po licenci proizvoditi rakete M-59 dometa 800 m, a potkraj 1960-ih i rakete M-68 dometa 1200 m, s eksplozivnom glavom mase oko 800 g sa 16 g srebrnog jodida pomiješanoga s eksplozivom. Početkom 1970-ih protugradne su se rakete proizvodile i u Kamniku, od 1971. rabile su se rakete SAKO koje je proizvodio Mornarički tehnički remontni zavod Sava Kovačević iz Tivta, a proizvodnju su pokrenula i druga poduzeća diljem tadašnje Jugoslavije (Poliester iz Priboja, Krušik iz Valjeva, Miloje Zakić iz Kruševca). U 1970-ima i 1980-ima razvijena je, u suradnji s tvornicom 19. decembar iz Titograda (danas Podgorica), proizvodnja protugradnih raketa TG-8, TG-9 i TG-10 u tvornici Ivanićplast u Ivanić-Gradu.

Od 1995. do 2003. u Hrvatskoj su se rabile protugradne rakete ALT-9 koje je, po makedonskoj licenci, proizvodila tvornica → Đuro Đaković Grupa iz Slavonskoga Broda.