Gradski prijevoz putnika d. o. o. (GPP), poduzeće za gradski i prigradski prijevoz putnika tramvajima i autobusima na području grada Osijeka i susjednih općina Antunovca, Čepina i Erduta, utemeljeno 1883. u Osijeku.







U početku je djelovalo pod nazivom Dioničko društvo za izgradnju konjske željeznice u Osijeku. Nakon dobivene koncesije (1883), društvo je započelo izgradnju jednokolosiječne tramvajske pruge na trasi crkva sv. Roka (Gornji grad)–Tvrđa–Donji grad, koja je u promet puštena u proljeće 1884. Godine 1889. izgrađene su i u promet puštene dvije sporedne linije, jedna koja je vodila od glavne linije prema gornjogradskome kolodvoru i druga koja je vodila od Tvrđe prema Gradskome vrtu u Novome gradu. Do kraja XIX. st. tramvaj je imao tri putničke i dvije teretne linije (do gradske luke i kolodvora). Vozni park poduzeća u početku se sastojao od nekoliko zatvorenih i otvorenih (ljetnih) kola, uobičajena kapaciteta 16 mjesta. Svaka kola vukla su najčešće dva konja. Zbog mnogobrojnih poteškoća koje je društvo imalo u poslovanju tijekom I. svj. rata, Grad Osijek otkupio ga je 1919. i od tada je poduzeće poslovalo pod nazivom Gradski tramvaj. Elektrifikacijom grada 1926. započelo je prometovanje električnoga tramvaja.

Autobusni promet uveden je 1913. U početku ga je obavljalo poduzeće poduzetnika Josipa Ehrendienera, a poslije (1925) je osnovano Autobusno poduzeće Osijek. Nakon II. svj. rata putnički prijevoz nakratko su obavljali autobusi Kotarskoga poduzeća (ukinuto 1950), a njegovu djelatnost preuzelo je poduzeće Autoreparatura (1952–67).

Radi učinkovitijega poslovanja, 1929. poduzeća Munjara, Tramvaj i Vodovod ujedinjena su u jedno (Munjara, tramvaj i vodovod općine slobodnog i kraljevskog grada Osijeka), koje je za II. svj. rata prekinulo s radom. Nakon rata osnovano je novo Gradsko poduzeće tramvaj, vodovod i plinara, koje se 1949. podijelilo na poduzeća Vodovod, Plinaru i Tramvaj. Do II. svj. rata tramvajski vozni park sastojao se od 12 motornih kola i osam prikolica (izrađenih u praškoj tvornici Škoda). Godine 1950. izgrađena je nova tramvajska pruga koja je povezivala Retfalu i Zeleno polje (dvostrukoga kolosijeka), a nastavljena je modernizacija voznoga parka (1954. imao je 16 motornih kola i 12 prikolica, izgrađenih u tvornici → Đuro Đaković Grupa u Slavonskome Brodu). Osim tramvajskoga prijevoza, poduzeće je pružalo i usluge prijevoza autotaksijem, kompom (skela) i čamcima na Dravi.

Godine 1967. poduzeće Tramvaj promijenilo je naziv u Gradsko saobraćajno poduzeće, a reorganizacijom rada u području javnoga gradskog prijevoza, uz tramvajski, preuzelo je i autobusni promet. Poduzeće je zatim ponovno nekoliko puta promijenilo naziv (1979. u Autotramvaj, 1992. u Gradsko prometno poduzeće), a današnji naziv, nosi od 1998. Tijekom Domovinskoga rata uništeno je oko 20% voznoga parka.

Elektronički sustav naplate karata (Butra) uveden je 2008. Početkom 2015. Gradski prijevoz putnika zapošljavao je oko 340 djelatnika. Cjelokupan tramvajski i autobusni promet 2017. odvijao se na 14 linija (12 autobusnih i dvije tramvajske, duljine 29 km). Većina prometa, oko 60%, obavljala se tramvajem. Vozni park sastojao se od 26 tramvaja (od kojih je 30% starijih od 50 godina) i 38 autobusa (prosječne starosti 12 godina), a poduzeće je započelo projekt modernizacije voznoga parka (nabava 22 nova niskopodna tramvaja i 32 nova autobusa, od kojih bi četiri trebala biti električna), tramvajske infrastrukture i izgradnje nove remize.

Od 2017. izdaje svoj informativni časopis Revija.