jedrenje, plovidba jedrilicama i jedrenjacima opremljenim jedrima, koji za poriv iskorištavaju energiju vjetra; također sportska grana, brzinsko natjecanje jedrilica. Sportske (regatne) jedrilice dijele se na jedrilice malih klasa koje se grade po jedinstvenom nacrtu i normama izgradnje (npr. klase Optimist, Laser, Finn, Soling, Zvijezda, Tornado i dr.), jedrilice bez propisanih dimenzija kojima se boduju određena svojstva (gaz, površina jedara i dr.) te krstaše, tj. jednotrupne jedrilice sa stalnim balastom i prostorijama za posadu. Sukladno tomu, utrke jedrilica mogu biti regate malih klasa jedrilica i regate krstaša. Regate malih klasa održavaju se na regatnome polju u obliku trapeza ili trokuta, ili se jedri u ravnoj liniji. Regate krstaša mogu biti flotne, u kojima se istodobno natječe više jedrilica, ili dvobojske (engl. match race), u kojima se istodobno natječu po dvije jedrilice po načelu eliminacije. Osim na regatnome polju, krstaši se natječu i u navigacijskim regatama. Njihov kurs povezuje različite udaljene točke na obali ili otocima, ponekad i preko mora i oceana.
Prapočetci jedrenja sežu unatrag 4000 godina, kada su egipatski trgovci u uzvodnoj plovidbi Nilom rabili jedra od papirusa kako bi savladali strujanje vode. Tisućama godina jedrenje se koristilo kao način prijevoza, od malih jedrilica s trokutastim jedrima koje su plovile Bliskim istokom i Sredozemljem, preko priobalnih jedrenjaka i vikinških brodova, do velikih klipera koji su krstarili svjetskim trgovačkim putovima (→ brodovi na vesla i jedra). Prva natjecanja jedrenjacima održana su radnim brodovima. Utemeljenje Aucklanda, tadašnjega glavnoga grada Novoga Zelanda, 1842. proslavljeno je nizom pomorskih utrka koje su uključivale i regatu jedrenjacima namijenjenima lovu na kitove. Slična natjecanja odvijala su se diljem svijeta. Jedrenje je širu popularnost steklo tek sredinom XX. st., pojavom novih materijala, poput iverice i epoksi-smole, koji su omogućili jeftiniju i jednostavniju izradbu sportskih jedrilica. Uvođenje stakloplastike 1960-ih i 1970-ih omogućilo je proizvođačima masovnu proizvodnju identičnih jedrilica i drastično smanjilo troškove proizvodnje.
Prvi jedriličarski klub u svijetu The Water Club of the Harbour of Cork utemeljen je 1720. u Irskoj, a slijedilo je društvo Cumberland Fleet 1775. u Engleskoj. Do polovice XIX. st. osnovani su jedriličarski klubovi u Švedskoj (1830), Francuskoj (1839), Portugalu (1856), Italiji (1867), te u SAD-u (1844), Indiji (1846), Kanadi (1852) i dr. Prva regata u svijetu održana je 1851. u Engleskoj, kada je 170-tonski škuner America, vlasništvo New York Yacht Cluba, pobijedio i osvojio Kup Royal Yacht Squadron pokraj 17 engleskih jedrilica. To je utjecalo na mijenjanje naziva natjecanja u America’s Cup, regatu koja je mjerilo najvećih sportskih dostignuća u jedrenju današnjice. Kako bi se postavila pravila i jednaki uvjeti natjecateljima iz svih zemalja, osnovan je 1907. Međunarodni jedriličarski savez (International Yacht Racing Union, IYRU, od 1996. International Sailing Federation, ISAF).
Na Olimpijskim igrama jedrenje je prvi put bilo na programu 1900., stalno od 1908., a jedrilo se u različitim klasama. Početkom XXI. st. muškarci nastupaju u klasama Finn i 470, žene u klasama Europa i 470, a bez obzira na spol natječe se u klasama Laser, Soling, Zvijezda, Tornado i 49er. Postoje i druge klase za međunarodne regate koje priznaje Međunarodni jedriličarski savez, a u mnogima od njih održavaju se svjetska i europska prvenstva. Jedrenje na dasci vrlo je popularno, ponajviše rekreativno, dok se Udruga profesionalnih jedriličara na dasci (Professional Windsurfing Association) brine za svjetska natjecanja u muškim i ženskim disciplinama. Jedrenje na dasci pojavilo se u SAD-u oko 1965. Svjetska prvenstva organiziraju se od 1980., europska prvenstva od 1983., na programu Olimpijskih igara je od 1984. U Hrvatskoj, prvi je 1981. počeo djelovati Klub jedrenja na dasci Zagreb.
Jedrenje u Hrvatskoj
Prvo jedriličarsko društvo u Hrvatskoj Plav osnovano je 1876. u Krku, nakon kojega su slijedili Nautičko društvo Pietas Julia 1886. u Puli te iste godine Union Yacht Club Quarnero u Opatiji. Godine 1890. u Puli je Ratna mornarica Austro-Ugarske Monarhije utemeljila sekciju za sportsko jedrenje K. u. k. Yachtgeschwader, a u Splitu je utemeljen klub Rowing and Yachting Club Adria. Sredinom 1930-ih na hrvatskome dijelu Jadrana djelovalo je pet jedriličarskih klubova: Plav iz Krka, Labud iz Splita (1924), Galeb iz Rijeke (1933), Argossy, današnji Orsan, iz Dubrovnika (1933) i Val iz Šibenika (1933). Danas je u Hrvatskoj aktivno stotinjak jedriličarskih klubova. Hrvatski savez za jedrenje osnovan je 1940., a njegov je rad obnovljen 1950. Na Jadranu se svake godine održavaju različite regate. Najstarija je Mrdujska regata, prvi put održana 1927., prvo međuklupsko prvenstvo Jadrana održano je u Rabu 1933., a prva Jadranska regata 1947.
Hrvatski jedriličari ostvarili su značajne rezultate. Član splitskoga Labuda → Karlo Baumann nastupio je 1935. na Europskom prvenstvu u klasi Dinghy i osvojio drugo mjesto. Nastupio je i na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. i Helsinkiju 1952. Istaknuti šibenski jedriličar Branko Rapo bio je višestruki državni prvak u ORC klasi. Minski Fabris bio je europski prvak 1977. i doprvak 1978. u klasi Finn, a Ivan Kljaković-Gašpić svjetski doprvak 2014. i trostruki europski prvak (2009., 2010., 2015). Šime Fantela i Igor Marenić svjetski su (2009., 2016), europski (2009., 2011., 2012) i olimpijski prvaci (2016) u klasi 470, Tonči Stipanović svjetski (2012) i olimpijski (2016) doprvak te četverostruki europski prvak (2010., 2011., 2013., 2014) u klasi Laser, a Š. i Mihovil Fantela svjetski prvaci (2018) u klasi 49er.
Infrastrukturu i gospodarsku djelatnost vezanu uz turističko i rekreativno jedrenje pruža → nautički turizam, dok je gradnja jedrilica vezana uz → malu brodogradnju. Počasni član splitskoga Jedriličarskog kluba Labud Ante Martinolić projektirao je jedrilicu tip L-5, prvu hrvatsku jedrilicu konstruiranu isključivo u sportske svrhe po uzoru na → pasare, a bila je namijenjena za manje etape i za utrke. Njezina duljina iznosila je oko 5,75 m, duljina na vodnoj liniji 5 m, širina 1,85 do 2,1 m, balast 300 kg, površina jedrilja 21 m2 te spinakera 20 m2. Prema konstrukciji te jedrilice izgrađeno je još desetak brodova, a 1933. prihvaćena je kao nacionalni tip za međuklupska natjecanja. Od 1970-ih više se ne gradi.
Z. L. Vukušić: O razvoju jedriličarskog športa u Dubrovniku. Dubrovački horizonti, 31(2000) 40, str. 185−195.
S. Bornhoft: Jedrenje na dasci. Zagreb, 2002., str. 8.
S. Ell: Sportsko jedrenje. Zagreb, 2004., str. 8−11.
E. Tomašević: Jedrenje. Split, 2007., str. 12−20.
J. Sokolić: Lošinjska sportska jedra: u povodu 65. obljetnice osnutka Jedriličarskog kluba Jugo (1949−2014). Mali Lošinj, 2014.
K. Prebeg, N. Dunato: 140 godina Jedriličarskog kluba Plav u Krku (1876−2016). Krk, 2016.
V. Karabaić, S. Vekarić: JEDRENJE. Pomorska enciklopedija, sv. 3, 1976., str. 262−281.
R. Pešut: SPORTOVI NA VODI, Jedrenje. Pomorska enciklopedija, sv. 7, 1985., str. 490−502.
V. Karabaić: JEDRENJE. Enciklopedija fizičke kulture, sv. 1, 1975., str. 359−391.
