Pamučna industrija Duga Resa, poduzeće za proizvodnju tekstila i odjeće osnovano 1884. u Dugoj Resi. Osnovao ga je bečki veletrgovac Josef Jerusalem kupivši mlin na Mrežnici te, dogradivši ondje nove zgrade, pokrenuo 1885. pod nazivom Kraljevska zemaljska ovlašćena pamučna predionica i tkaonica u Dugoj Resi. Okolnosti koje su uvjetovale osnivanje tvornice bile su dobra željeznička veza s riječkom lukom kao i prometna veza s unutrašnjošću, te mogućnost korištenja jeftine radne snage uz dovoljnu količinu vode potrebne za tehnološki proces. Proizvodnja je u početcima bila promišljena tako da zadovolji tamošnje seosko stanovništvo koje je tražilo razmjerno grube materijale, pa su se proizvodile uglavnom sirova, bijeljena i obojena pređa. Predionica je tada imala oko 5000 vretena, a tkaonica 60 tkalačkih strojeva. Potrebnu pogonsku snagu davale su dvije vodne turbine, svaka od po 150 KS (110,25 kW). Godine 1889. predionica je uništena u požaru, a nova je otvorena potkraj 1890. s više od 12 000 vretena. Tijekom razvoja tvornica je uspjela postići kvalitetu zbog koje su njezini proizvodi postali poznati u zemlji i inozemstvu, o čemu svjedoče odlikovanja dobivena na izložbi u Budimpešti 1896. i Parizu 1900. Vodeći poduzeće iz Beča, Jerusalem je 1896. sjedište formalno prenio u Budimpeštu te ga preimenovao u Domaća tvornica predenja i tkanja pamuka Duga Resa d. d., prepustivši dio dionica Peštanskoj komercijalnoj banci. Kupnjom automatskih tkalačkih strojeva 1901. poduzeće je dobilo jednu od prvih automatskih tkaonica u Srednjoj Europi. Godine 1912. sklopljen je ugovor s karlovačkom električnom centralom u Ozlju za dobavu električne energije.







Uoči I. svj. rata tvornica je zapošljavala više od 3000 radnika. U ratnome razdoblju proizvodnja je bila preorijentirana za vojne potrebe (vojničko rublje, zavojni materijal, platno za šatore, vreće za pijesak, medicinska vata i sl.), a nakon rata u poduzeće se ponovno investiralo modernizacijom, povećanjem i izgradnjom novih pogona. U sastav tvornice 1929. ušla je Zagrebačka tvornica čarapa Mira d. d., osnovana 1921. Time je tvornica dobila novi pogon, pletionicu sa 107 pletaćih strojeva i 105 radnika. U sklopu tvornice Mira je ostala do 1946., kada je preseljena u Samobor i udružena s tvornicom čarapa Standard iz Karlovca. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova dugoreška tvornica je dosegnula proizvodni maksimum 1937., kada je u punoj iskorištenosti kapaciteta proizvela 15,2 milijuna metara tkanina i 4500 tona industrijske pređe. Tijekom II. svj. rata ponovno je proizvodila materijal potreban vojsci.

Godine 1945. promijenila je naziv u Pamučna industrija Duga Resa, a zapošljavala je oko 2000 radnika. U tvornici se proizvodila pređa od svih vrsta pamuka, konac, stijenje za svijeće, vata za pokrivače, različita pamučna roba, tkanine za hlače, uniforme i odijela, platno za jedra, ručnici, stolnjaci, ubrusi i dr. Godišnja proizvodnja je 1960-ih u odnosu na 1930-e bila gotovo udvostručena: u prosjeku je iznosila 32 milijuna metara tkanina i 7500 tona industrijske pređe. Od 1973. u tvornici se ponovno proizvodilo pletivo. Tvornica je 1984. zapošljavala 4390 radnika koji su udruživali rad u sedam OOUR˗a i dva RZ˗a. U općini Duga Resa ona je činila 80% svih ekonomskih veličina i ondje bila osnova razvoja. Uz pogon tkaonice u Generalskom Stolu, izvan Duge Rese nalazio se pogon lake konfekcije za proizvodnju radne odjeće u Bosiljevu. Od polovice 1980-ih poslovanje tvornice bivalo je sve slabije, a problem opskrbe pamukom uzrokovan nelikvidnošću radne organizacije sve prisutniji. Unatoč tomu 1989. puštena je u rad nova linija tada najsuvremenijih tkalačkih strojeva Sulzer˗Rüti. Godine 1990. radna snaga bila je gotovo prepolovljena, proglašen je stečajni postupak koji je završen potkraj iste godine.

Tijekom Domovinskoga rata 1991. tvornica je pretrpjela znatna oštećenja, no unatoč tomu u tom razdoblju nije prekinula s radom. U drugoj polovici 1980-ih u prosjeku je izvozila oko 30% ukupne proizvodnje na inozemno tržište, a početkom 1990-ih gotovo polovicu ukupne proizvodnje. Programom pretvorbe 1994. pretvorena je u dioničko društvo, no u izmijenjenim društveno-gospodarskim uvjetima proizvodnja je sve više slabjela, poslovala je s gubitcima, a broj zaposlenih se kontinuirano smanjivao. Godine 2002. pokrenut je stečajni postupak, koji je dovršen 2015. gašenjem poduzeća.

Pamučna industrija Duga Resa znatno je utjecala i na urbanistički razvoj Duge Rese. Za smještaj radnika iz daljih područja od kraja XIX. st. do 1930-ih u gradu su podignute radničke kolonije Kasar i Insel s mnoštvom stanova i kuća te više građevina javne namjene (bolnica, škola, trgovina). Izgradnja se nastavila i poslije II. svj. rata, a poduzeće se brinulo i za uređenje ulica, kanalizaciju, uličnu rasvjetu i dr. Za potrebe poduzeća 1945. u Dugoj Resi je osnovana industrijska tekstilna škola, prva takve vrste u Hrvatskoj.