uspinjača, sustav posebne (specijalne) željeznice na kosini, u kojem se kabine kreću tračnicama s pomoću užeta. Kombinacija je žičare i tračničkoga vozila, a nagib joj može biti do približno 45°. Sustav se obično sastoji od dviju kabina spojenih čeličnim užetom: kada se jedna kabina uspinje uz kosinu, druga se spušta kao protuuteg pa pogonski motor (obično elektromotor smješten u gornjoj postaji) nadoknađuje samo razliku potrebnih snaga odvojenoga gibanja. Takva se vrsta prijevoza putnika i robe pojavila početkom XIX. st. u SAD-u. U Hrvatskoj uspinjače postoje u Zagrebu, u Tomićevoj ulici i na Ksaveru, te u Dubrovniku na Babinu kuku.

Zagrebačka uspinjača, koja prometuje između Donjega i Gornjega grada, u sastavu je Zagrebačkoga električnoga tramvaja (ZET). Službeno je bila puštena u pogon 1890., pa se ubraja među najstarija javna gradska putnička prijevozna sredstva u Hrvatskoj. Građevni poduzetnik D. W. Klein dobio je 1888. dozvolu za gradnju uspinjače u Zagrebu od kraja Tomićeve ulice (tadašnje Bregovite) do Gornjega grada. Gradnja je uz probnu vožnju i popravke trajala do 8. X. 1890. Pogonsko postrojenje dobavilo je i postavilo poduzeće Ganz iz Budimpešte. Parni pogon bio je smješten u gornjoj postaji, s drvenim izmjenljivim zupcima na velikim zupčanicima. Uspinjača je konstruirana s dvjema kabinama za protusmjernu vožnju. Poduzetnik Klein prenio je svoju koncesiju na novoosnovano Dioničarsko društvo parne uspinjače u Zagrebu, koje je prema ugovoru nakon 40 godina predalo uspinjaču u vlasništvo Gradu Zagrebu. Tehnička i financijska uprava povjerena je 1929. ZET-u. Parni pogon zamijenjen je 1934. električnim, a cijelo je postrojenje 1947. generalno uređeno. Unatoč uređenju kvarovi su bivali sve češći, sigurnost putnika sve manja, pa je 1969. pogon do daljnjega zaustavljen, a počelo je planiranje nove uspinjače na istome mjestu. Građevinske projekte izradio je projektni zavod Plan iz Zagreba, dobava strojarskih dijelova povjerena je bečkom poduzeću Waagner-Biro, a električni dio poduzeću Siemens. Građevinske i strojarske radove izvela su poduzeća Borongaj i Braća Kavurić iz Zagreba, a ZET je kao nositelj investicija nadzirao, savjetovao i stručno sudjelovao u radovima. Nova uspinjača savladava visinsku razliku od 30,5 m, na pruzi duljine 66 m s kolosijekom širine 1200 mm, a u kosini može prevesti 28 putnika (16 sjedećih i 12 stajaćih mjesta). Svečano je puštena u pogon 26. VII. 1974. Četiri godine poslije u gornjoj je postaji uspinjače pogonski motor na izmjeničnu struju zamijenjen istosmjernim, napona 400 V.

U Zagrebu je na Ksaveru 1972–77. za potrebe stanara tamošnjega naselja na kosini bila izgrađena putničko-teretna uspinjača (koso dizalo) s jednom kabinom i pet postaja koja, međutim, nije vozila sve do temeljite obnove 2014. Obnovu je izvelo karlovačko poduzeće Energoremont, a pritom su uređene i pokrajnje stube i okoliš. Pogon joj je elektromotorni, smješten u najvišoj postaji, a kabina se po podlozi kreće uz pomoć osam kotača i može prevesti teret do 800 kg. Po sredini vozne trase smještena je tračnica koja osigurava stabilnost i vođenje kabine.

Slično postrojenje, koso dizalo koje se može uvrstiti u kategoriju uspinjača, nalazi se u sklopu hotelsko-turističkoga kompleksa Babin kuk u Dubrovniku. Uz bok današnjega hotela Dubrovnik President sagrađena je 1976–77. uspinjača s dvjema panoramskim kabinama, koje s vrha hotelskoga kompleksa prevoze putnike na hotelsku plažu. Isporuku i montažu uspinjače izvelo je švicarsko poduzeće Telefuni. Uspinjača je obnovljena 2014. prigodom rekonstrukcije hotela.