omnibus, velika putnička kola s konjskom zapregom, koja služe kao javno gradsko prijevozno sredstvo, kreću se na određenim linijama, po utvrđenome voznome redu i uz stalnu prijevoznu cijenu; preteča današnjih → tramvaja i → autobusa. Kao linijska prometala za osam putnika kočije su, prema ideji Blaisa Pascala, nakratko prometovale već 1662. u Parizu, no tek je 1819. Jacques Lafitte u istome gradu pokrenuo stalni linijski prijevoz putnika kočijama s većim brojem sjedala, koje su nazvane omnibusima. Prve omnibuse Manchester je dobio 1824., Berlin 1825., a London 1829., gdje ih je 1890-ih bilo oko 1400, a prometovali su sve do 1914. Naziv omnibus kadšto se rabio i za autobus u gradskome prometu, pa i svaki drugi autobus. Samo dvadesetak godina nakon prvih europskih gradova, omnibus je počeo prometovati i u Hrvatskoj.

Prvi omnibusi javili su se u Zagrebu 1844., kada je vlasnik kupališta i lječilišta na potoku Medveščaku kraj Ksavera Josip Rempfel uveo omnibus koji je prevozio goste kupališta svakoga sata po cijeni od osam krajcara po osobi. U redovitome prometu omnibusi se spominju od izgradnje željeznice 1862., kada su prevozili putnike od današnjeg Zapadnoga kolodvora do zagrebačkih svratišta u gradskome središtu. U drugoj polovici XIX. st. u ljetnim je mjesecima od Margaretskoga trga (današnja Preradovićeva ulica) do kupališta na Savi sezonski prometovao Uhrlov omnibus. To je vozilo iza kočijaševa sjedala imalo odjeljak s poprečno postavljenim sjedalima u koji se ulazilo s bočnih strana, a na začelju i odjeljak s klupama postavljenima uzdužno i ulazom odostraga; za kišna vremena vozilo se natkrivalo platnenim krovom.

Dolaskom željeznice u Rijeku 1873., na prostoru užega gradskog središta uveden je omnibus kao oblik gradskoga prijevoza od željezničke postaje do Trga Adamich (danas Trg 128. brigade Hrvatske vojske). U Osijeku je 1879. pokrenut redoviti javni prijevoz putnika omnibusom od Gornjega grada preko Tvrđe do Donjega grada. Prema tadašnjim pravilima, kočijaš je morao biti pouzdan i vješt u upravljanju vozilom, ali i dobro poznavati grad. Vozilo se lijevom stranom, a pretjecalo desnom stranom ulice. U pojedinim je dijelovima grada bila propisana brzina, kao i obveza prekida rada točno u podne, u trajanju od dva sata, za hranjenje konja. U Karlovcu je od 1884. omnibus prevozio putnike od željezničkoga kolodvora do svratišta (hotel Vogler). U Puli je omnibus prometovao 1895., u Opatiji od 1896. na liniji do željezničke postaje u Matuljima, a u Dubrovniku od 1899. na liniji Pile–Gruž. Dubrovački su omnibusi vlasnika Luigija Missonija imali s jedne strane po dva ili tri prozora, koji su zimi bili ostakljeni, a ljeti otvoreni. Godine 1900. omnibus je između Pule i Fažane prevozio putnike i poštu; cijena prijevoza u jednom smjeru iznosila je 60 helera, dok je povratna karta stajala 1 krunu. U Rovinju su potkraj XIX. i početkom XX. st. u ljetnim mjesecima omnibusi prevozili putnike od gradskoga središta do plaža.

Uvođenjem tramvaja i širenjem automobilskoga prometa, početkom XX. st. omnibusi su postupno prestali voziti, iako se još 1925. u općinskim statistikama Splita spominje sedam putničkih i 22 poštanska omnibusa.