autoškola, ustanova ili gospodarski subjekt registriran za osposobljavanje vozača, tj. davanje poduke o prometnim pravilima, vještini vožnje i pružanju prve pomoći u prometnim nesrećama te drugim znanjima potrebnima za sigurno upravljanje motornim vozilima u cestovnome prometu na javnim cestovnim površinama.
Posebne autoškole provode program napredne vožnje, program za osposobljavanje za rad na samovoznim strojevima i dizalicama, program prijevoza opasnih tvari ili su namijenjene određenim skupinama vozača (vozačima s kraćim vozačkim iskustvom, vozačima tehnološki novijih vozila i sl.). Uspješan završetak autoškole (položen vozački ispit) i liječničko uvjerenje o zdravlju vozača uvjeti su za dobivanje vozačke dozvole. Vozačka dozvola javna je isprava koju u RH izdaje Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP), a dokazuje pravo upravljanja određenim kategorijama ili vrstama vozila. Vozačka dozvola izdaje se za upravljanje vozilima koja su kategorizirana prema snazi motora i masi vozila u 17 kategorija. Osim nacionalne vozačke dozvole, vozač može zatražiti međunarodnu (prijevod nacionalne vozačke dozvole) i inozemnu (izdaje nadležno tijelo strane države) vozačku dozvolu.
Prve vozačke dozvole i ispiti za vozače u svijetu
Iako su prvi automobili ulicama prometovali od 1769., kada je Francuz Nicolas Joseph Cugnot (1725−1804) konstruirao prvi automobil na parni pogon, pokušaji ostvarivanja sigurnosti sudionika u prometu bili su sporadični te usmjereni na vozilo, a ne na vozača. U Engleskoj je tako brzina kretanja parnih automobila, iako mala zbog tehničkih razloga, dodatno ograničena na 6 km/h, a od 1831. ispred automobila morala se kretati osoba s crvenom zastavom, odn. crvenim svjetlom noću. Zbog pritužbi građana na buku i neugodan miris automobila jednoga od pionira automobilske industrije, Nijemca Karla Friedricha Benza (1844−1929) gradske vlasti izdale su mu 1888. na njegov zahtjev odobrenje za vožnju. Dozvola nije uključivala provjeru vozila ni vozača te nije bila uvjet za vožnju. Slične su se dozvole izdavale od 1899. u Austriji, od 1900. u Rusiji, od 1903. u Pruskoj, gdje su vozači polagali test fizičkih sposobnosti, i drugdje. Porastom broja automobila pojavila se potreba za registracijom vozila i vozača, pa se u Ujedinjenom Kraljevstvu od 1904. provodila obvezna registracija vozila, kojom je određena dobna granica za vozače od 17 godina te najveća brzina vožnje od 32 km/h. U Sjevernoj Americi prvi zakoni vezani uz motorna vozila uvedeni su 1910. u državi New York, a odnosili su se samo na profesionalne vozače.
Od 1910. u Njemačkoj provodilo se obvezno licenciranje vozača, a osnovan je i sustav obrazovanja i ispitivanja. Takvi su sustavi, po uzoru na njemački, uvedeni i u drugim zemljama. U Londonu je 1910. osnovana autoškola The British School of Motoring, u kojoj su instruktori provodili tečajeve te praktične vježbe vožnje i popravaka, no pohađanje nije bilo obvezno. Država New Jersey prva je u Sjevernoj Americi 1913. uvela obvezno ispitivanje vozača prije izdavanja vozačke dozvole, a na jednoj srednjoj školi u Pennsylvaniji je 1934. sveučilišni profesor Amos Neyhart (1899−1990) uveo prvi kolegij za obrazovanje vozača. Iste su godine testiranja postala obvezna u Ujedinjenome Kraljevstvu, a od 1936. i u Sovjetskome Savezu. U sljedećim su godinama sve europske zemlje uvele obvezno ispitivanje, odn. obrazovanje vozača, a posljednja od njih bila je Belgija, gdje su se dozvole izdavale bez obveznog obrazovanja do 1977.
Obrazovanje vozača u Hrvatskoj
Nakon prvih automobila u Hrvatskoj, 1896. Giana Battiste Warhaneka i 1898. grofa Marka Bombellesa ml. u Vinici pokraj Varaždina, i → Ferdinand Budicki iz Beča je 1901. dovezao automobil u Zagreb. Budicki je posjedovao bečku vozačku dozvolu, a u vožnji je bio samouk. Prije obveze polaganja vozačkoga ispita, prvi je od 1904. sugrađane podučavao vožnji automobila. Prvi vozni list (dopuštenje za vožnju) u Hrvatskoj dodijeljen je 1906. vozaču u Varaždinu. Iste je godine u Zagrebu osnovan Prvi hrvatski automobilni klub (PHAK), koji je promicao tehničko obrazovanje i prometnu kulturu vozača. Već 1907. u Klubu je po uzoru na austrijski automobilski klub sastavljen pravilnik za ispitivanje vozača, no nije naišao na potporu tadašnje vlade. Obveza registracije vozila i ispitivanja vozača uvedena je 29. IV. 1910. odredbom banske naredbe. Tada je F. Budicki, prije nego što je pristupio polaganju ispita kao prvi kandidat, vožnji podučio članove povjerenstva za dodjelu vozačkih dozvola. F. Budickom je dodijeljena vozačka dozvola broja 1, a iste je godine otvorio autoškolu. U PHAK-u je 1911. osnovano povjerenstvo za ispitivanje motornih vozila, a Almi Balley (1888–1981) na njezin je zahtjev odobreno polaganje vozačkoga ispita, koji je do tada bio rezerviran samo za muškarce, te je ona 1914. postala prva vlasnica vozačke dozvole u Hrvatskoj. Vozačkom je ispitu do tada pristupilo 285 kandidata, a broj instruktora i autoškola postupno se povećavao.
U razdoblju nakon II. svj. rata osposobljavanje vozača provodili su privatni instruktori i autoškole, a ispite su provodili ovlašteni vozači iz Republičkoga sekretarijata unutrašnjih poslova. U Zagrebu je 1951. Auto-moto društvo Zanatlija (danas Auto i karting klub Zanatlija) počelo držati tečaj za osposobljavanje vozača motornih vozila te je ondje tijekom te godine obrazovan 31 vozač automobila i 46 vozača motocikala. Za praktičnu nastavu isprva se rabio automobil koji je Društvu poklonio Auto-moto savez Hrvatske (nekadašnji PHAK). Moto klub Bjelovar od 1954. organizirao je tečajeve za buduće vozače te polaganje vozačkoga ispita. Tečaj se provodio kroz teoretsku i praktičnu nastavu, polaznici su mogli biti samo muškarci, većinom vojnici JNA te u manjem broju civili. Klub je 1955. organizirao i autoškolu za žene. Na području Rijeke sredinom 1950-ih s radom je započela i autoškola Auto-moto društva Preluk (danas AMD Rijeka), koja je zatvorena 1984. Auto-moto društvo Knin organiziralo je 1960-ih tečaj za vozača automobila, a zbog velikog interesa Auto-moto savez Hrvatske dodijelio je društvu jedan automobil.
Od 1970. instruktorom se moglo postati samo uz položen ispit za instruktora, a instruktori su i dalje djelovali samostalno i kao zaposlenici u autoškolama. Od 1978. osim položenoga posebnog ispita, instruktori vožnje morali su imati i peti stupanj stručne spreme. Od tada ovlaštenje za provedbu vozačkih ispita dobivaju autoškole i njihove ispitne komisije, a stručni i upravni nadzor nad autoškolama i vozačkim ispitima provodio je Komitet za obrazovanje – prosvjeta. Prepuštanje vozačkih ispita prosvjetnoj inspekciji ocijenjeno je pozitivnim, a Hrvatska je u tome bila među prvim zemljama u svijetu. U tom je razdoblju djelovalo oko 120 autoškola.
Od osamostaljenja RH prva privatna autoškola bila je Marković-Hlaić (danas Obrazovni centar Marković), utemeljena 1990. u Karlovcu, a provodila je osposobljavanje za sve kategorije motornih vozila. Pod današnjim nazivom od 1991., → Hrvatski autoklub (HAK) nastavio je djelovanje nekadašnjega PHAK-a. Godine 1992. vozački ispiti proglašeni su javnom ovlasti i njihovo je obavljanje povjereno HAK-u, koji je ovlašten i zadužen za izdavanje međunarodnih vozačkih dozvola, organizaciju i provedbu vozačkih ispita (sve kategorije i vrste vozila) te obavljanje stručnoga nadzora nad subjektima koji obavljaju osposobljavanje kandidata za vozače. U Zagrebu od 2007. djeluje udruga Hrvatske autoškole (HAŠ) za zaštitu i promicanje prava i interesa članova u područjima djelatnosti osposobljavanja kandidata za vozače i sigurnosti prometa, nastala udruživanjem šest udruga iz toga područja. Udruga danas djeluje putem pet regionalnih ogranaka, po jedan u Osijeku, Splitu i Rijeci te dva ogranka u Zagrebu, a okuplja 104 autoškole s približno 700 djelatnika. U Hrvatskoj je 2017. djelovalo oko 360 autoškola.
