Brodospas d. d., poduzeće za pomorsko-tehničku i brodarsku djelatnost, osnovano 1947., sa sjedištem u Splitu. Današnja djelatnost poduzeća uključuje pružanje usluga na poslovima istraživanja i iskorištavanja ležišta nafte i plina iz podmorja (pučinska ili offshore djelatnost), tegljenje brodova (lučko, dužobalno i oceansko), spašavanje i pružanje pomoći osobama i imovini na moru te prijevoz teških i golemih tereta u zemlji i inozemstvu. Brodospasovu flotu čine specijalizirani brodovi za tegljenje i opskrbu bušaćih platformi (Alfa, Beta, Star, Sun, Moon, Storm i Rainbow), brze brodice za prijevoz ljudi i tereta na plinske i naftne instalacije na moru (Silni, Junak, Reful), višenamjenski tegljači (Jaki, Smjeli, Alkaid, Altair, Deneb, Rigel, Kastor, Argus, Antares, Delta), morske teglenice (Transporter III, Transporter V, Transporter VI).
Godine 1947. utemeljeno je Državno poduzeće za spašavanje i tegljenje brodova sa sjedištem u Sušaku (danas dio Rijeke), koje je ubrzo preimenovano u Brodospas, preduzeće za spasavanje i tegljenje brodova te mu je sjedište premješteno u Split. U početku je glavna zadaća poduzeća bila čišćenje luka, brodogradilišta i plovnih puteva FNRJ od ostataka olupina iz II. svj. rata, koje su bile smetnja za sigurnu plovidbu morem, te vađenje potopljenih brodova, njihov popravak i obnova. Uz to Brodospas je razvijao i druge djelatnosti: spašavanje brodova u nesrećama na moru, tegljenje plovnih objekata, klasičan pomorski prijevoz trgovačkim brodovima, ronilačke poslove, usluge plovnim dizalicama i vađenje podrtina. Od 1973. djelatnost tadašnje Radne organizacije Brodospas odvijala se u OOUR-ima Spašavanje i tegljenje brodova – Split, koji je pružao pomorsko-tehničke i pomorsko-istraživačke usluge, te Rezalište – Solin, u kojem se rezalo staro željezo izvađenih brodova za potrebe čeličana, u neposrednoj funkciji crne metalurgije SFRJ (potkraj 1980-ih jedno od najvećih i najsuvremenijih rezališta u Europi). Početkom 1970-ih Brodospas je započeo suradnju s INA-Naftaplinom iz Zagreba na istraživanju ležišta nafte i plina u jadranskome podmorju, uključivši se tako u offshore poslove, što je danas njegova glavna djelatnost. Od seizmičkoga snimanja morskoga dna proširio je posao na prijevoz bušaćih platformi, njihovu opskrbu potrebnim materijalima, tegljenje, pozicioniranje i sidrenje, početkom 1990-ih i izvan Jadrana i Sredozemlja (Sjeverno more, Bliski istok). Danas je jedino poduzeće u Hrvatskoj koje pruža usluge naftnim i plinskim platformama na moru te njegovi brodovi rade na svim svjetskim morima gdje se istražuju i crpe nafta i plin, surađujući s nekima od vodećih svjetskih naftnih korporacija (Agip, Chevron, Shell, Texaco, Amoco, INA). Njegovi specijalizirani opskrbni tegljači imaju najvišu klasu Bureau Veritasa i Hrvatskoga registra brodova. Brodospas je 1993. postao dioničko društvo. U poduzeću je danas zaposleno oko 360 radnika. Brodospas je član Europske udruge vlasnika tegljača (European Tugowners Association, E.T.A.) i Međunarodnog udruženja spašavatelja (The International Salvage Union, ISU).
Veli Jože
Posebno mjesto u Brodospasovoj povijesti imala je plovna dizalica Veli Jože. Motorni brod Viktorija, izgrađen 1941. u Hamburgu dodijeljen je FNRJ, kao ratna odšteta. U brodogradilištu u Nizozemskoj preinačen je u maonu, dograđena mu je dizalica, dobio je oznaku novogradnje br. 276. i preimenovan je u Veloga Jožu. Godine 1950. dva oceanska tegljača doteglila su ga u Dubrovnik. Bila je to najveća plovna dizalica u Europi, koja je svojim krakovima (visokim 40 m, s produžetkom od 17 m) mogla odjednom podignuti teret od 350 t na visinu od 35 m. Pokretala su je dva izvanbrodska motora snage po 147,1 kW, kojima se koristila za pomicanje unutar luke, a na dužim prekomorskim putovanjima teglio ju je oceanski tegljač. Veli Jože podizao je potopljene brodove i izvan granica Jugoslavije (uz talijansku obalu, u grčkim obalnim vodama od Krfa i Pireja do Soluna). Jedno od njegovih najglasovitijih postignuća jest sudjelovanje u čišćenju Sueskoga kanala u Egiptu 1957., kada se pod UN-ovom zastavom priključio podizanju potopljenih brodova u Port Saidu. Pomagao je u izgradnji Jadranske magistrale (spajanje mosne konstrukcije kod Stona, preko Neretve kod Rogotina), Šibenskoga (1965), Paškoga (1969) i Krčkoga mosta (1979) i dr. Uz osam Brodospasovih tegljača i ronilački brod, 1993. sudjelovao je u izgradnji privremenoga pontonskoga mosta kojim je premošteno Novsko ždrilo, nakon što je srušen Maslenički most u Domovinskome ratu, a nakon rata sudjelovao je u gradnji novoga mosta na istom mjestu. Posljednji posao Veloga Jože bio je polaganje golemih kamenih blokova za marinu u Kaštelima 2004., a 2006. mu je nakratko obnovljena licenca kako bi sudjelovao u podizanju vojnoga broda Krka u NCP – Remontnom brodogradilištu u Šibeniku, gdje je Veli Jože izrezan u dijelove 2010.
Spašavanje na Jadranu. Zbornik povodom 40. godišnjice »Brodospasa« – Split. Split, 1987.
Državno poduzeće za spašavanje i tegljenje brodova (1947)
Brodospas (od 1947)