Hrvatsko riječno brodarstvo Dunavski Lloyd – Sisak d. o. o. (HRB Dunavski Lloyd – Sisak), brodarsko poduzeće sa sjedištem u Sisku, osnovano 1952. u Vukovaru pod nazivom Riječna plovidba Hrvatske. Bavi se riječnim prijevozom kombiniranih roba na području Dunava, Drave i Save, agencijskim poslovima u lukama Osijek i Vukovar, eksploatacijom riječnoga šljunka i pijeska te putničkim prometom.

Riječna plovidba u Hrvatskoj od početka XIX. st. do polovice XX. st.

Prvi riječni parobrod zaplovio je Dunavom 1817., a Prvo dunavsko parobrodarsko društvo utemeljeno je u Beču 1829. Osim Dunavom, sredinom XIX. st. parobrodski se promet odvijao Dravom i Savom. Unatoč jakoj konkurenciji austrijskih i mađarskih brodara, u drugoj polovici XIX. st. Hrvatska je imala mnogobrojna parobrodarska društva, no riječno je brodovlje znatno stradalo tijekom I. svj. rata. Kraljevina Jugoslavija naslijedila je flotu od 140 tegljača, 41 putničkoga broda te gotovo 1000 teglenica, te je nakon obnove njezino brodarstvo postalo drugo riječno brodarstvo na Dunavu po veličini tovarnoga prostora i ukupnoj pogonskoj snazi. Tijekom II. svj. rata uništeno je oko 70% plovnih kapaciteta jugoslavenskoga riječnog brodarstva, no odmah nakon njegova završetka krenulo se u obnovu flote. U Beogradu je osnovano centralističko Državno riječno brodarstvo, u sastav kojega je ušla cijela jugoslavenska riječna flota od 444 plovila. Poduzeće je 1947. decentralizirano, te su osnovana brodarska poduzeća Jugoslavensko riječno brodarstvo i Beogradsko bagersko poduzeće, a 1951. i Poduzeće za vodne puteve Ivan Milutinović. Iz njihova sastava 1952. izdvojeno je 45 plovnih jedinica te su osnovana dva nova brodarska poduzeća: Riječna plovidba Hrvatske u Vukovaru i Poduzeće za riječni promet u Brčkom.

Od osnutka poduzeća do proglašenja hrvatske samostalnosti

Riječna plovidba Hrvatske dobila je tek 7% od ukupnoga broja plovila bivšeg Državnoga riječnog brodarstva. Flotu novoosnovanoga poduzeća činilo je 11 plovila (četiri parobroda, dva putnička broda i pet tegljača), od kojih je većina bila u izrazito lošem stanju, neka stara i više od 70 godina. Prvotno se poduzeće bavilo prijevozom šljunka iz Dubravice u Osijek, drva u Novi Sad i šećerne repe za šećerane u Osijeku i Županji, dok su dva putnička broda prometovala na linijama Osijek–Apatin i Vukovar–Ilok. Godine 1953. promijenjen je naziv u Dunavski Lloyd, a 1954. sjedište mu je preseljeno u Sisak. Jedan od ključnih razloga promjene sjedišta bila je snažna konkurencija drugih brodarskih poduzeća na Dunavu, a Sisak je, osim zbog stoljetne tradicije riječnoga brodarstva, odabran zbog lokacije željezare i rafinerije uz neposredni akvatorij Save, blizine karlovačke industrijske regije te Zagreba, gospodarski najrazvijenijega središta. Također je najzapadnija luka u koju se ulazi prirodnim riječnim tokom, a ujedno je kroz grad i najkraći put kojim se prometno povezuju jadranske luke s podunavskim zemljama istočne, srednje i sjeverne Europe.







U prvoj je godini rada poduzeće prevezlo oko 70 000 t rasutih tereta, a već nakon dvije godine ostvarilo prijevoz od 260 000 t. Osim promjene sjedišta, na brz razvoj utjecala je i modernizacija flote, isprva rekonstrukcijom dotrajaloga plovnoga parka, potom i nabavom novih brodova, te uključivanjem u prijevoz i tekućih tereta. Prvi tanker DL 11 002 izgrađen je 1955. u brodogradilištu u Puli. Iste godine u brodogradilištu u Apatinu dovršena je gradnja motornoga tegljača Marjana, prvoga broda jugoslavenske riječne brodogradnje s isključivo domaćom tehnologijom. Novom flotom i povećanjem prijevoznih kapaciteta poduzeću su se otvorile mogućnosti za uključivanje u međunarodni prijevoz. Početkom 1960-ih Dunavski Lloyd dogovorio je izgradnju još 20 novih plovila.

Prekretnicom u povijesti brodarstva na Dunavu smatra se 1962., kada se prešlo na američku tehnologiju riječne plovidbe potiskivanjem. Polovicom 1970-ih s Dunava su povučeni parobrodi, prestala je gradnja klasičnih teglenica te se prešlo na gradnju potisnica za nove potiskivane sustave. Tegljač Sljeme, izgrađen 1965. u brodogradilištu u Apatinu, 1968. preuređen je i za tegljenje i za potiskivanje, te je postao prvi potiskivač u floti. Do sredine 1970-ih poduzeće je nabavilo još šest potiskivača te tridesetak potisnica. Za plovidbu Savom bila je i nadalje potrebna stara tehnologija, pa je poduzeće iskoristilo povoljne cijene tegljača i teglenica na tržištu te obogatilo savsku flotu takvim plovilima kupljenima u Austriji.

Od 1970-ih u sastavu poduzeća djelovala su dva OOUR-a: Riječni transport (bavio se osnovnom djelatnošću) i Brodoremont (specijalizirao se za popravak, izgradnju i održavanje plovnih objekata te ostale metaloprerađivačke usluge). Ukupan broj zaposlenih radnika u tim godinama bio je približno 800. Vrhunac poslovanja poduzeće je ostvarilo 1980-ih, kada mu je snažna industrija na obalama Save i Dunava godišnje donosila i više od 2,24 milijuna tona tereta. Dunavski Lloyd je 1990. raspolagao flotom od 23 broda (šest potiskivača, 16 tegljača i jedan samoplovni tanker) i 90 teglenica i potisnica, čime je zauzeo drugo mjesto riječnih brodarskih poduzeća na području SFRJ.

Od proglašenja hrvatske samostalnosti

Tijekom Domovinskoga rata flota je bila prepolovljena. Dio brodova ostao je na gornjem i donjem Dunavu uz vrlo ograničen prijevoz tereta, dok je dio brodova na Savi oštećen ili potopljen bombardiranjem. Neki od njih bili su preuređeni za potrebe hrvatske riječne ratne flote. Riječni promet ponovno je započeo početkom 2000-ih, isprva na Savi prijevozom nafte iz Ruščice u rafineriju u Sisku, a potom i na Dunavu. Nova plovidbena tehnologija i propisi dopuštali su samo trećini preostalih brodova uključivanje u moderan europski promet. Za potrebe hrvatskoga brodarstva, u Belgiji, Nizozemskoj i Njemačkoj nabavljeni su moderni riječni brodovi, koji su na tržištu postali znatno konkurentniji od stare flote.

Dunavski Lloyd započeo je s privatizacijom 2003., kad je HIS grupa kupila većinski paket dionica. Broj se zaposlenih u odnosu na predratno razdoblje znatno smanjio te je 2007. poduzeće zapošljavalo 144 radnika. Nakon dokapitalizacije i normalizacije prometa u drugoj polovici 1990-ih počelo je vraćati predratne kapacitete, ali je gašenjem željezare i druge industrije u Sisku, kao i zbog lošeg stanja sljeva Save, izgubilo većinu tereta za prijevoz. Gašenjem sisačkoga bagerskog poduzeća Hidroput pokazao se manjak tehnike za čišćenje i održavanje plovnih putova, zbog čega se Dunavski Lloyd ubrzo osposobio i uključio u navedenu djelatnost, a nakon nabave plovnih bagera i šljunkarica počeo je i eksploatirati šljunak i pijesak na Savi. Danas Dunavski Lloyd godišnje otpremi do 500 000 t tereta. Trenutačno se u floti poduzeća nalazi 14 motornih brodova te 28 pomoćnih plovila i potisnica.