Jugolinija, brodarsko poduzeće za međunarodni pomorski prijevoz robe i putnika, sa sjedištem u Rijeci. Osnovana je odlukom Vlade FNRJ 1947. pod nazivom Jugoslavenska linijska plovidba zajedno s još trima brodarskim poduzećima: Jugoslavenskom slobodnom plovidbom (Jugoslobodna), Jadranskom linijskom plovidbom (→ Jadrolinija) i Jadranskom slobodnom plovidbom (Jadroslobodna). Sva četiri poduzeća imala su tada sjedište na Sušaku, jer status Rijeke neposredno poslije rata nije bio formalno definiran međudržavnim sporazumom.







Od osnutka do proglašenja hrvatske samostalnosti

Prve flote novoosnovanih poduzeća činilo je brodovlje bivših brodarskih poduzeća Kraljevine Jugoslavije. Dijelom flote tijekom II. svj. rata koristilo se britansko Ministarstvo ratnoga transporta za potrebe transporta robe i ratnoga materijala te drugih usluga u lukama britanskoga imperija i ostalih saveznika. Mnogi od njih bili su potopljeni, nasukani ili onesposobljeni na koji drugi način, dok su ostali brodovi nakon rata vraćeni novoosnovanoj Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji te dani u nadležnost organizacijama pomorske privrede i uprave. Jugoslavenskoj linijskoj plovidbi pri osnutku dodijeljeno je 16 brodova, od kojih dva zbog oštećenja nisu bila sposobna za plovidbu, a dva su nedugo potom prebačena u flotu Jadranske slobodne plovidbe. Poduzeće je u prvoj godini poslovanja imalo 12 brodova, s ukupno 40 106 brt, prosječne starosti od približno 30 godina. Jugoslavenska slobodna plovidba dobila je 14 brodova, a Jadranska linijska plovidba i Jadranska slobodna plovidba svaka po 29 brodova sposobnih za plovidbu. U prvoj godini poslovanja Jugoslavenska linijska plovidba imala je 198 zaposlenih. Godine 1949. flota je dobila prve novogradnje – brodove Zagreb, Srbija, Sarajevo i Skopje. Brod Zagreb, izgrađen u brodogradilištu 3. maj u Rijeci, prvi je brod koji je domaće brodogradilište isporučilo jugoslavenskoj trgovačkoj mornarici. Zbog poteškoća u upravljanju brodovima Jugoslavenske slobodne plovidbe, njezina se flota postupno od 1949. predavala na upravu Jugoslavenskoj linijskoj plovidbi, pa su poduzeća 1950. spojena te nastavila djelovati pod nazivom Jugoslavenska linijska plovidba – Jugolinija. U prvoj godini poslovanja Jugolinijini su brodovi najčešće plovili na liniji Jadran–istočno Sredozemlje, a rjeđe pravcem Jadran–sjeverna Europa. Već sljedeće godine uvedene su linije: Jadran–Sjeverna Amerika, Jadran–Južna Amerika i Jadran–Bliski istok. Poduzeće je tada zapošljavalo 1147 radnika. Razvojem jugoslavenske industrije i izvoza poslovanje Jugolinije širilo se te su se otvarale nove plovidbene linije. Godine 1954. uspostavljena je jedna od najznačajnijih linija, Jadran–Daleki istok. Brodovi koji su osim prostora za teret imali i prostor za prijevoz putnika bili su Srbija, Hrvatska, Viševica, Tuhobić, Klek, Zvir i dr., a najčešće su prometovali na liniji Jadran–Sjeverna Amerika.













Od osnutka pa do prve decentralizacije Jugolinijina brodovlja njezina flota neprekidno se povećavala (1949. imala je 38 brodova, a 1955. 54). Cilj decentralizacije brodova bio je osnivanje drugih brodarskih poduzeća duž istočne jadranske obale. Tako je Jugolinijinih 20 brodova 1956–57. bez naknade ustupljeno Splošnoj plovbi Piran, Atlantskoj plovidbi Dubrovnik, Jugoslavenskoj oceanskoj plovidbi Kotor, Jugoslavenskoj tankerskoj plovidbi, Kotarskomu narodnom odboru Zadar i Kvarnerskoj plovidbi u Rijeci. Godine 1957. Jugolinijina flota sastojala se od 34 broda te se postupno povećavala. Slijedom stupanja na snagu birokratskoga saveznoga propisa o vanjskotrgovačkoj djelatnosti (1962), koji je među ostalim propisao da se međunarodnim prijevozom tereta i putnika ne mogu baviti brodarska poduzeća kojih je brodovlje nosivosti manje od 150 000 t, 1963. provedena je likvidacija Kvarnerske plovidbe te je ona pripojena Jugoliniji. Brodove koji nisu bili uključeni u linijski servis Jugolinija je redovito uključivala u tramperske prijevoze te tako maksimalno iskorištavala raspoložive kapacitete. Iako je još 1967. započela između Italije i SAD-a prevoziti kontejnerski teret svojim konvencionalnim brodovima, prvi redoviti kontejnerski servis uvela je 1973. na liniji Jadran–Sjeverna Amerika zakupljenim kontejnerskim brodom Ede Sottorf. Nagli razvoj i primjena te transportne tehnologije ubrzo su naveli Jugoliniju da nabavi vlastiti kontejnerski brod (Pionir) i uvrsti ga u istu liniju 1974.







Kao radna organizacija Jugolinija je od 1974. u svojem sastavu imala tri OOUR-a: Zapad, Istok i Slobodnu plovidbu. U tom razdoblju održavala je deset redovitih linija: Jadran–Sjeverna Europa, Jadran–Sjeverna Amerika, Jadran–Meksički zaljev, Jadran–zapadna obala Južne Amerike (OOUR Zapad), Jadran–Bliski istok, Jadran–Irak i Iran, Jadran–Bengalski zaljev, Jadran–Kina, Jadran–Japan (OOUR Istok). Svojom flotom brodova u OOUR-u Slobodna plovidba Jugolinija je pružala raznovrsne prijevozne usluge (najčešće suhoga rasutog tereta) neovisno o brodovima s utvrđenim redom polaska i plovidbe na stalnim međunarodnim linijama. Godine 1976. imala je 69 brodova s ukupnom tonažom od 502 260 brt i 737 223 t nosivosti, prosječne starosti 11,7 godina, a zapošljavala je 3578 radnika. Nakon što su OOUR-i  ukinuti 1986, Jugolinija je ponovno bila ustrojena kao jedinstvena radna organizacija. Tada je imala 57 brodova i 3577 zaposlenih.







Od proglašenja hrvatske samostalnosti do gašenja poduzeća

Uspostavom samostalne RH, od 1992. poduzeće je poslovalo pod nazivom Croatia Line, a od 1997. bilo je organizirano kao dioničko društvo. Godine 1999. imalo je 367 zaposlenih i flotu od 34 broda. Zbog financijskih problema, gubitka linija i rasprodaje flote 2000. nad njim je proveden stečajni postupak, koji je okončan 2014., kad je poduzeće formalno prestalo djelovati. Iako je posljednji brod završio u rezalištu 2003., svjetskim morima i danas plovi osam brodova koji su bili dio flote.

Početkom 2000-ih fotografska ostavština poduzeća ustupljena je Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka, u sastavu kojega je 2012. osnovana Zbirka Croatia Line, koja sadržava gotovo 5000 fotografija.