Jugorapid, tvornica reznoga alata sa sjedištem u Zagrebu, nastala od obrtničke radionice za nazubljivanje, oštrenje i popravak turpija koju je 1855. utemeljio → Antun Faber, turpijarski majstor podrijetlom iz Moravske. Od 1867. do 1925. radionica se nalazila na adresi Potok 56 (danas Tkalčićeva ulica 74). A. Fabera naslijedio je sin Franjo te je radionica od 1892. poslovala kao obiteljsko poduzeće A. Faber i sin (od 1928. Tvornica turpija A. Faber i sin).

Od radionice iz XIX. st. do najveće tvornice turpija u Kraljevini Jugoslaviji

Potkraj XIX. st. u radionici Faberovih brusovi na nožni pogon zamijenjeni su onima pogonjenima parom, za što su se kraće vrijeme rabili parni strojevi pilane obitelji Heinzel, smještene u Savskoj cesti 25. Radionica je 1908. modernizirana brusovima pokretanima benzinskim motorom, a 1909. zapošljavala je 19 stručnih radnika, uglavnom Čeha, Mađara i Nijemaca. Franjini sinovi Ivan i Franjo ml. usavršavali su i proširivali radionicu, a 1925. izgradili su novu tvornicu turpija u Miramarskoj cesti 23. Preseljenjem u novoizgrađene objekte (brusionica, radionica za sječenje, kalionica, skladište) počela je industrijska proizvodnja turpija. Otkupom dijela strojnoga parka likvidirane Industrije čelika i turpija iz Zagreba, pogoni su 1930. dodatno modernizirani, a djelatnost je proširena na brušenje tiskarskih i knjigoveških noževa i dr. Unatoč konkurenciji uvoznih proizvoda te poteškoćama pri nabavi uvoznoga kvalitetnog čelika koji se rabio kao sirovina, sredinom 1930-ih tvornica je postala vodeći industrijski pogon za proizvodnju i servis turpija u Kraljevini Jugoslaviji. Poslovanje je bilo usmjereno na domaće tržište, a uz maloprodaju značajni su korisnici proizvoda i usluga bili rudnici te državna i gradska poduzeća. Do II. svj. rata broj radnika kretao se između 40 (1935) i 65 (1941), dok su se tijekom rata opseg poslovanja i broj radnika smanjili.

Nacionalizacija, preseljenje i proširenje proizvodnoga programa 1950-ih

Industrijski kompleks Tvornice turpija A. Faber i sin, oštećen u bombardiranju Zagreba 1945., obnovljen je i nacionaliziran početkom 1947. te je do 1953. poslovao kao državno privredno poduzeće Tvornica turpija Zagreb. Maloserijska proizvodnja širokog asortimana turpija proširena je proizvodnjom pila za metal u izdvojenom pogonu u Draškovićevoj ulici 42, djelomično opremljenome strojevima nabavljenima ratnim reparacijama, pa je 1953. poduzeće registrirano pod nazivom Tvornica turpija i pila Zagreb. Potkraj 1955. proizvodnja je preseljena u prilagođeni i dograđeni kompleks nekadašnje tvornice betonskih proizvoda u Jankomiru, a reorganizacija poslovanja i proširenje proizvodnoga programa uvjetovali su 1958. promjenu naziva poduzeća u Jugorapid tvornica reznog alata Zagreb.

Preustroj 1960-ih

Tijekom prve polovice 1960-ih povećana je ponuda reznoga alata i pribora za obradbu drva, metala i plastičnih masa te je uvedena proizvodnja dijamantnoga alata i alata za izvlačenje čelika i obojenih metala. Od sredine 1960-ih se, zbog posljedica gospodarske krize u SFRJ, smanjila proizvodnja i broj zaposlenih, što se nastojalo prevladati preustrojem i povezivanjem sa srodnim poduzećima (npr. kratkotrajna integracija s tvornicom alatnih strojeva i uređaja → Prvomajska 1972). Broj zaposlenika kretao se od 620 (1965) do 380 (1970).







Uzlet 1970-ih i 1980-ih

Uz proizvodnju turpija, tokarskih noževa od brzoreznoga čelika i noževa za industriju, pilnih glodala, listova za ručne i strojne pile te dijamantnih matrica, poslovanje tijekom 1970-ih i 1980-ih obilježili su konstruiranje i izradba složenijih reznih alata i strojeva u standardnoj izvedbi ili po narudžbi. Isticali su se specijalni alatni strojevi (za nasijecanje turpija i rašpi, za valjanje limova, brusilice za oštrenje glodala, pneumatske preše), alati za injekcijsko prešanje polimera, alati za tlačni lijev, alati za mehaničku obradbu lima, alati za kovanje iz tvrdih metala, te matrice, valjci i trnovi za izradbu cijevi. Specijalizacija proizvodnje i nabava suvremene opreme sredinom 1980-ih svrstale su Jugorapid u vrh industrije alata u SFRJ. Za razliku od druge polovice 1950-ih, kada je izvoz (u Tursku, Tunis, Brazil i na Kubu) činio i do 20% ukupnih prihoda Jugorapida, poduzeće je 1970-ih i 1980-ih bilo gotovo posve usmjereno na domaće tržište. Broj zaposlenika kretao se između 460 (1975) i 635 (1985). Potkraj 1980-ih problemi s uvozom sirovina otežavali su poslovanje, a smanjene tržišne potrebe te izostanak ulaganja u opremu i razvoj tehnoloških procesa stvorili su gubitke početkom 1990-ih.

Pretvorba i stečaj u 1990-ima

Jugorapid je 1991. preimenovan u Rapid poduzeće za proizvodnju alata i strojeva, a potkraj 1992. obavljena je pretvorba u dioničko društvo. Nad poduzećem je 1996. pokrenut stečajni postupak, nakon čega je broj radnika smanjen na 20 (1997). Do 2001. prodane su nekretnine (zemljište i objekti), prava na korištenje imena poduzeća i zaštitnoga znaka te ostala prava društva Rapid u stečaju.