Karbon, poduzeće za proizvodnju uredskoga i školskoga pribora, boja i lakova te disperzivnih polimera, osnovano 1932. u Zagrebu.

Početak rada poduzeća vezan je uz razvoj njemačke tvornice boja, tinte i uredskoga pribora Pelikan, osnovane u Hannoveru 1838. Radi širenja proizvodnje i stjecanja novih tržišta, tadašnji vlasnik Fritz Beindorff je u Zagrebu, u Klaićevoj ulici s Matejem Balbijem 1932. osnovao komanditno društvo Günther Wagner za proizvodnju tinte i ostalih uredskih potrepština. Bila je to sedma Pelikanova tvornica. Zapošljavala je 26 radnika, a do 1941. broj zaposlenih povećao se na 70.

Nakon II. svj. rata, od 1945. poduzeće je bilo registrirano pod imenom Günther Wagner – Pelikan komanditno društvo, a od 1946. kao Pelikan komanditno društvo. Nacionalizirano je 1947. kada su mu pripojena poduzeća Lederer Mavro, osnovano 1933., koje se bavilo proizvodnjom krede i pečatnoga voska, i Kores, također osnovano 1933. za proizvodnju papira i papirnate robe te drugih pisaćih potrepština. Tako koncipirano poduzeće zapošljavalo je 135 radnika. U sljedeće dvije godine proizvodnja Pelikana preselila se u Vlašku ulicu 67, u kojoj se do tada nalazila Zagrebačka tvornica likera, a zbog širenja proizvodnoga asortimana, poduzeće je 1949. promijenilo ime u Pelikan, industrija uredskih i školskih potrepština. Proizvodnja je obuhvaćala tinte i tuševe, pečatni vosak, ljepila, boje, karbon-papir, indigo-papir, školske i krojačke krede.

Kako bi se i formalno odvojilo od matičnoga njemačkog poduzeća s kojim više nije imalo poslovnih odnosa, poduzeće je 1951. promijenilo ime u Karbon, tvornica kemijsko-uredskih i školskih potrepština. Godine 1952. proizvodni se asortiman proširio parafiniranim i bitumeniziranim papirom, neoprenskim ljepilom, ljepilima za tapete, plastiku i staklo, pomoćnim sredstvima za obuću. Ljepilo Drvofix, jedan od brandova poduzeća, proizvodilo se od 1960., a Polikolor, prva boja na bazi disperzivnih polimera u Karbonu, proizvedena je 1961. Proizvodnja vlastitih disperzivnih polimera započela je 1970., čime se ovisnost o sirovinama iz uvoza smanjila. Karbon je od 1969., među prvima u Europi, proizvodio poseban monokarbonski kopirni papir Karboskript, koji je 1970–91. bio jedan od najvažnijih i najisplativijih proizvoda uredsko-školskoga pribora u poduzeću.







Zbog brzoga razvoja proizvodnje tijekom 1950-ih, prostori u središtu grada postali su neprikladni, pa je Karbon 1960. otkupio i adaptirao prostor Zaprešićke tvornice mesa u Zaprešiću, a nakon konačnoga preseljenja cjelokupne proizvodnje 1966., u Vlaškoj je ulici ostala uprava poduzeća. Zbog napretka proizvodnje i širenja poslovanja u tom su se razdoblju osnivali novi pogoni te je došlo do raznih oblika udruživanja s drugim poduzećima. Pogonska jedinica Blato na Korčuli, otvorena 1961., bavila se proizvodnjom uredsko-školskih i ambalažnih proizvoda. Pogon Bifix u Bujama, otvoren u suradnji s poduzećem Buje-export 1973., proizvodio je premaze i ljepila, tj. proizvode u prahu za završne radove u graditeljstvu. Godine 1975. izdvojio se u posebno poduzeće Bifix Buje, zadržavši dotadašnji program proizvoda. U okviru Karbona 1974–76. poslovala je Tvornica polimera i ljepila Mitol iz Sežane. Tvornica kalcitnih punila Mikrosiverit iz Siverića, radna jedinica Hidroelektre IGM iz Zagreba, koja je proizvodila kalcitne granulate i fina punila, udružila se 1978. s Karbonovom organizacijom Premazi i ljepila. Budući da je velik dio svojih proizvoda uspješno plasirao u istočni i južni dio tadašnje države, Karbon je 1981. u suradnji s poduzećem Venčac (od kojega je od 1960-ih kupovao sirovine) otvorio pogon pokraj Aranđelovca.
Od 1965. Karbon je djelovao u pet sektora: tehnički (uglavnom proizvodni), prodajni, nabavni, financijski i kadrovski, a od 1973. kao radna organizacija sa šest OOUR-a – uglavnom dislociranih proizvodnih pogona te zajedničkih poslovnih sektora, tj. radnih zajednica. Godine 1990. došlo je do ukidanja udruženoga rada i radnih organizacija te je poduzeće postalo industrija s potpunom odgovornošću, no s gotovo jednakom unutarnjom organizacijom. Potkraj 1980-ih poduzeće je zapošljavalo oko 750 radnika. Proizvodnja je rasla do početka Domovinskoga rata, a 1990. iznosila je više od 33 000 t gotovih proizvoda.







Osamostaljenjem Hrvatske Karbonu je oduzet pogon u Aranđelovcu i predstavništvo u Beogradu, a pogon u Siveriću zbog ratnoga stanja i položaja na okupiranome području nije radio. Osim oduzete imovine, financijsko stanje bilo je dodatno pogoršano velikim brojem nenaplaćenih usluga na području Srbije. Broj zaposlenih pao je na nešto više od 500. Postupak privatizacije započeo je 1992., a 1993. poduzeće je postalo trgovačko društvo Karbon, kemijska industrija d. d. Pogon u Siveriću potpuno je obnovljen i moderniziran te je 1997. započeo proizvodnju kao prvi proizvodni pogon na ratom stradalome drniškom području. Kako bi se lakše poslovalo i plasiralo proizvode na područje Makedonije i Kosova, u Skoplju je 1992. osnovano poduzeće Karbon trade d. o. o., a 1996–97. dio robe namijenjene tržištu BiH proizvodio se u unajmljenim prostorima tvornice boja i lakova Unimax u Livnu pod imenom Karbon–Li d. o. o.

Zbog lošeg stanja u poduzeću, pogotovo u pogonu u Zaprešiću, pokrenut je 2000. stečajni postupak. Pojedini dijelovi Karbona nastavili su djelovati kao više zasebnih specijaliziranih manjih trgovačkih društava. Tako je pogon u Blatu 2000. postao Eurokarbon d. d. za proizvodnju boja, ljepila i školskoga i uredskoga pribora, a pogon u Zaprešiću 2001. Karbon Nova d. o. o. za kemijsku, građevinsku industriju, proizvodnju i marketing. Proizvodnja u Zaprešiću pala je, na približno 10 000 t proizvedene robe na godinu. Pogon u Siveriću je od 2002. poslovao kao Renofix Siverić d. o. o., član društva Karbon Nova. Poduzeće Karbon Nova likvidirano je 2012.





