Mediteranska plovidba, brodarsko poduzeće sa sjedištem u Korčuli, specijalizirano za prijevoz hlađenih i općih tereta osnovano 1955. kao Korčulansko-pelješka obalna plovidba, a preimenovano 1959. Pružalo je i usluge prijevoza vozila i putnika trajektima i putničkim brodovima.

Osnovali su ga pomorci iz Račišća na Korčuli. Prijevoz robe u maloj i velikoj obalnoj plovidbi započeli su s deset brodova većinom drvene gradnje, prosječne starosti 30 godina, djelomično stečenima decentralizacijom trgovačke mornarice. Osim njih u sastav flote vremenom su ušli vodonosci Banja, Bok, Bristva i Bisaće koji su razvozili vodu na istočni dio Korčule, Lastovo i Mljet.

Kako je 1958. ojačala robna razmjena između Italije i Jugoslavije morskim putem, poduzeće je proširilo registraciju društva i uključilo se u međunarodni pomorski prijevoz tereta Sredozemljem. Iako je bilo registrirano za malu i veliku obalnu plovidbu, potonjom se počelo baviti tek 1959. nabavom prvih brodova velike obalne plovidbe Blata, Račišća i Janjine. Od 1961. njegovi su brodovi plovili do zapadne obale Velike Britanije. Godine 1963. od Atlantske plovidbe preuzelo je brodove Varaždin i Zemun, a 1964. kupilo je brodove Plod, Pernu i Kanavelić.

Mediteranska je plovidba 1965. svoje poslovanje povezala s poslovanjem zagrebačkoga poduzeća Voće kojemu je počela pružati uslugu prijevoza južnoga voća iz Srednje Amerike i iz nekoliko zemalja zapadne Afrike. Za tu je namjenu u sastav svoje flote 1970-ih uvrstila brodove za hlađeni teret Voće, Agrum, Marko Polo, a potom i Jadran Frigo i Otrant Frigo. Brodosplit je za Mediteransku plovidbu izgradio brodove Dalmacija Frigo (1983; 9756 dwt), Mediteran Frigo (1984; 9756 dwt), Atlantik Frigo (1989; 11 000 dwt), Pacifik Frigo (1990; 10 966 dwt),  Lady Korčula (2000; 12 913 dwt) i Lady Račišće (2000; 12 912 dwt).







Mediteranska plovidba pridružila se 1970. Jadroliniji u lokalnome putničkome trajektnom prijevozu pa je nabavljen trajekt Zamošće (1971; kapaciteta 200 putnika i 38 automobila), a poslije i Dominče (1992; kapaciteta 292 putnika i 42 automobila). Inkobrod iz Korčule za Mediteransku je plovidbu 1989. izgradio dva manja broda, Tamaris i Lovor (kapaciteta 155 putnika), namijenjena prijevozu putnika na liniji Orebić–Korčula. Potkraj 1980-ih nabavljeno je nekoliko višenamjenskih brodova kojima su pružali uslugu slobodne (tramperske) plovidbe na svjetskome tržištu: Blato, Korkyra, Kućište i Oceantramp. Početkom 1990-ih, u suradnji s hamburškim partnerom Diemterom, brodovi Kućište i Korkyra pretvoreni su u tzv. supertrampere za prijevoz rasutoga tereta, nosivosti veće od 25 000 t. Od 1990-ih poduzeće se ne uspijeva snaći na slobodnome tržištu, pa postupno prodaje brodove, a 2012. proglasilo je stečaj.