Nada Dimić, poduzeće za proizvodnju trikotaže i pozamenterije, osnovano 1923. u Zagrebu.







Nastalo je iz nekoliko privatnih poduzeća osnovanih u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Najstarije, nakon osnutka kojega je prihvaćen početak rada, utemeljio je 1923. u Zagrebu Iso Ludović pod nazivom Lacet, prva domaća tvornica vrpcâ i čipaka. Godine 1925. Sadik Gaon osnovao je u Zagrebu Tvornicu trikotaže i pletene robe Gaon, a 1939. započela je s radom Zagrebačka pletiona. Tijekom II. svj. rata tvornice Gaon i Lacet dospjele su u vlasništvo NDH, a njihovi su vlasnici zbog židovskoga podrijetla bili protjerani. Ta su poduzeća 1946. nacionalizirana te pritom preimenovana: Lacet je dobio ime Vrpca, a Gaon Industrija tekstilnog pletiva Interplet. Nakon što su tekstilna poduzeća došla pod nadležnost Direkcije za industriju trikotaže i konfekcije, Vrpca se 1950. spojila sa Zagrebačkom pletionom te s više manjih poduzeća: Štern iz Karlovca, Rukavina i Haclach te Dragutin Rožić i sin iz Zagreba i dr. Novoosnovano poduzeće tada je dobilo naziv Nada Dimić, zagrebačka trikotaža i pozamenterija, u čast revolucionarki i narodnoj herojki Nadi Dimić, tragično stradaloj 1942., a zapošljavalo je oko 700 radnika. Godine 1952. pridružila mu se i Industrija tekstilnog pletiva Interplet.









Glavnina proizvodnje bila je smještena u tvorničkom kompleksu između Branimirove i Erdödyjeve ulice, koji je važan primjer zagrebačke industrijske baštine. Izgrađen je 1910. prema projektu arhitektonskoga studija Hönigsberg i Deutsch za potrebe poduzeća Penkala-Edmund Moster & Co., a današnji izgled rezultat je preinake Rudolfa Lubynskog iz 1919.





















Poduzeće je proizvodilo trikotažu za djecu i odrasle, muško i žensko rublje, pletivo za industriju i pozamenteriju, a pružalo je i usluge bojenja za trikotažnu industriju. Kraj 1950-ih obilježio je intenzivan rast i razvoj poduzeća, te su 1961–62. izgrađeni novi pogoni u Zelini, Buzetu, Obrovcu i Metku. Broj zaposlenih tada se povećao na približno 1600, a Nada Dimić uvrstila se među najveća trikotažna poduzeća u Jugoslaviji. Svoje je proizvode na inozemno tržište tvornica počela izvoziti 1960-ih, najviše u zemlje zapadne i sjeverne Europe, osobito u Njemačku i Švedsku.

Poduzeće je 1975. prestrukturirano u RO Nada Dimić sa šest OOUR-a. U drugoj polovici 1980-ih obnovljen je strojni park, uvedene su nove tehnologije, čime je znatno povećan izvoz. Godine 1988. u poduzeću je bilo 1700 zaposlenih. Potkraj 1980-ih oko 85% proizvoda plasirano je na domaćem tržištu, a oko 15% na inozemnome. Osim u Europu izvozilo se u zemlje Azije i Afrike te u SAD.

Godine 1989. tvornica je registrirana kao društveno poduzeće s potpunom odgovornošću, a 1993. postala je dioničko društvo Endi-International, nastavljajući se baviti istim djelatnostima. U izmijenjenim društveno-gospodarskim okolnostima nastavila je poslovati s gubitcima, broj radnika se drastično smanjio, te je 2000. pokrenut stečajni postupak, nakon čega je tvornica u Branimirovoj ulici prestala s radom.

Kao nasljednik tvornice osnovano je 2003. u Svetom Ivanu Zelini poduzeće Endi Line d. o. o. koje proizvodi pozamenterijske proizvode za primjenu u raznim industrijama (tekstilna, elektroindustrija, autoindustrija, građevinska, grafička, vojna i dr.).