šivanje, tehnika spajanja (povezivanja) dijelova tekstilnih i drugih plošnih materijala s pomoću igle i konca.

Šivanjem se ostvaruje niz prolazaka igle i konca kroz materijal u jednakim razmacima, čime nastaju različite vrste šivaćih uboda ili bodova, ovisno o broju igala i konaca te načinu isprepletanja konaca. Šav je spoj u kojem niz uboda spaja dva ili više slojeva materijala, a služi za spajanje dijelova šivanih proizvoda. U hrvatskoj → odjevnoj industriji prihvaćena je normizacija šivaćih bodova prema normi ISO 4915, a šivanih šavova prema normi ISO 4916. Ovisno o vrsti šivaćih bodova (jednostruki lančani i zrnčani, dvostruki lančani i zrnčani, omatajući i prekrivni lančani) ostvaruje se potrebna čvrstoća i elastičnost šava te primjerenost šava šivanomu materijalu. Šivati se može ručno i strojno.

Šivanje je jedno od najstarijih tekstilnih umijeća, a njegovi početci datiraju se u paleolitičko razdoblje. Rub materijala (životinjske kože) umjesto iglom tada se bušio oštrim predmetima poput trna, oštroga kamena, dijela kosti, zuba životinja i sl., a kroz stvorene rupice provlačilo se liko biljaka ili tanke vrpce kože. Poslije su se pojavile metalne igle, isprva bez ušice, a potom s ušicom za provlačenje konca. Vrlo vješt šivač ručnim je šivanjem mogao ostvariti 30–40 uboda u minuti.







Pojavom industrijske revolucije u XIX. st. izumljen je šivaći stroj, kojim je ručno šivanje zamijenjeno strojnim. U Hrvatskoj su do tada djelovale domaće radinosti na principu jednostavnih manufaktura, pri čemu se odjeća ručnim šivanjem tkanina proizvodila u razmjerno malim serijama. Uvođenjem strojnoga šivanja omogućeni su znatno čvršći i kvalitetniji šavovi, neusporedivo brže spajanje dijelova odjeće (nekoliko stotina strojnih šivaćih uboda u minuti primjenom stroja s nožnim pogonom), a mehanizmi posmika uvjetovali su i poboljšan izgled šava. Dogradnjom elektromotora na šivaće strojeve brzina šivanja porasla je na više tisuća uboda u minuti. Poduzeće za proizvodnju šivaćih i alatnih strojeva → Bagat (sv. 1), osnovano 1950. u Zadru, do kraja 1980-ih opskrbljivalo je šivaćim strojevima većinu jugoslavenskoga tržišta. Međutim, ne snašavši se u novim društveno-gospodarskim okolnostima, nakon Domovinskoga rata znatno je smanjilo proizvodnju, koje je veći dio ubrzo potom ugašen.







U hrvatskoj odjevnoj industriji danas dominiraju šivaći strojevi brzine šivanja od približno 5000 uboda u minuti. Najčešći su strojevi s ručnim vođenjem (univerzalni i specijalni šivaći strojevi), uz porast broja šivaćih automata, agregata i NC-vođenih šivaćih strojeva s automatskim vođenjem izratka. Primjena šivaćih robota još nije prihvaćena zbog nesavršenosti robotičkih efektora za manipulaciju savitljivim tekstilnim materijalima i nedostatne umjetne inteligencije. Nedostatak šivanih šavova je zrakopropusnost i vodopropusnost spoja zbog rupica nastalih prodorom igle. Stoga se u mnogim hrvatskim tvornicama pri proizvodnji radne i zaštitne odjeće te tehničkih izradaka izloženih atmosferilijama (šatori, tende, cerade) rabi tehnika lijepljenja unutarnjih linija šavova adhezivnim vrpcama.







Spajanje tekstilnih plošnih materijala (tkanine, pletiva, netkani tekstil) s pomoću konca (upredena tekstilna vlakna) omogućava ugodan osjećaj pri nošenju odjeće, zadovoljavajuću čvrstoću spoja s obzirom na čvrstoću spajanoga materijala (zrnčani ubodi) i primjerenu elastičnost (lančani ubodi).













Osim tehnike spajanja dijelova odjeće šivanjem, u hrvatskoj odjevnoj industriji sve se više rabe tehnike spajanja toplinskom kondukcijom i konvekcijom, te ultrazvučne i visokofrekventne tehnike. Spojevi nastali navedenim tehnikama su zrakonepropusni i vodonepropusni i zamjetno su čvršći, te se u pravilu rabe pri izradbi zaštitne odjeće i drugih tehničkih tvorevina (kirurška odijela, ronilačka odijela, spremnici za krv i infuzijske tekućine, cerade, tende). Uvjet za korištenje tih tehnika spajanja je visok udio materijala izrađenih od umjetnih polimera. Spojevi imaju vrlo veliku čvrstoću, ali i veliku krutost uz malu elastičnost.





