taksi, osobni automobil u službi javnoga gradskog prijevoza kojim se putnici prevoze do odredišta po vlastitu izboru (autotaksi); u širem smislu, organizirana služba prijevoza takvim automobilima. (→ javni gradski promet)

Cijena prijevoza određuje se i prikazuje posebnim uređajem ili aplikacijom. Tradicionalno je to taksimetar, elektronički (u početku mehanički) uređaj za mjerenje prijeđenoga puta i vremena čekanja, koji u svakom trenutku omogućuje određivanje cijene prijevoza prema tarifi. S obzirom na veličinu vozila, taksi je namijenjen jednomu putniku ili više njih, koji sami biraju odredište, a često i polazište (postoji i mogućnost kretanja s posebnih stajališta). Osim automobilom, prijevoz se može obavljati i rikšama (dvokolice pokretane nogama ili biciklom), trokolicama na motorni pogon, brodicama i zrakoplovima.

Početci taksija u svijetu

Preteče taksija bile su kočije koje su vukli konji. Prva takva služba pojavila se 1605. u Londonu, a prvo stajalište organizirano je 1636. Prijevoz je najprije uređen kraljevskim ukazom o ograničenju broja kočija (1637), a poslije odlukom Parlamenta (1654) te su 1662. izdane prve licence. U Francuskoj je 1640. Nicolas Sauvage otvorio službu za prijevoz, s polazištem kraj hotela Saint Fiacre u Parizu, odakle potječe naziv fijaker (→ zaprežna vozila). U Beču je prva dozvola za takav prijevoz putnika izdana 1693. Prvi taksimetri bili su mehanički, montirani iznad prednjega kotača kočije s vozačeve strane, a nakon što je njemački inženjer Friedrich Wilhelm Gustav Bruhn 1891. u Berlinu osuvremenio uređaj, montiraju se unutar kabine. Doprinos razvoju taksimetra dao je i → Josip Belušić patentom velocimetra (uređaj za nadzor vozila u najmu, 1888), a njegov je uređaj 1890. ugrađen u sto pariških kočija.







Potkraj XIX. st. kočije su počeli zamjenjivati automobili. Kraće su u uporabi bila električna vozila, no zbog dosega i brzine ubrzo su zamijenjena onima s unutarnjim izgaranjem. Friedrich Lutzmann i Fritz Koch osnovali su 1893. u Dessauu u Njemačkoj prvo poduzeće za prijevoz automobilom. Prvi automobil opremljen taksimetrom bio je benzinskim motorom pogonjeni Daimler Victoria u Stuttgartu, što ga je 1897. izradio Gottlieb Wilhelm Daimler. Automobili s taksimetrom rabe se u Parizu od 1899., u Londonu od 1903. i New Yorku od 1907., kada je Harry N. Allen, nezadovoljan praksom pregovaranja o cijeni prijevoza, osnovao poduzeće te predstavio vozni park Darracq benzinskih automobila, svih crvene boje. U to doba, od engleskih riječi za taksimetar i kabriolet nastao je naziv taksimeter cab, odn. taksi.

Tijekom I. svj. rata pariški taksisti odigrali su ulogu u prvoj bitki za Marnu, odlučujućoj strateškoj pobjedi Antante (1914), kada je 600 taksija na bojište prevezlo velik broj pripadnika francuskih rezervnih pješačkih postrojba.

Radi isticanja u prometu, taksiji često imaju prepoznatljiv dizajn i boju, pa su londonski taksiji od 1948., model Austin FX4, crne boje, a newyorški od 1967. žute boje. Usluga taksija u početku se mogla dogovoriti u hotelima koji su imali ponudu usluge prijevoza gostiju, ili polaskom s dogovorenih stajališta, primjerice na željezničkom kolodvoru ili u središtu grada. Taksi se poslije mogao naručiti telefonom, a dispečeri, odgovorni za primanje poziva i dodjelu vožnji, s vozačima su komunicirali putem telefonskih govornica. Nakon izuma taksimetra, prva velika inovacija dvosmjerna je radijska komunikacija, čijim je ugrađivanjem u taksije omogućena jednostavnija i učinkovitija komunikacija s dispečerima (1950). Od 1980. izrađuju se elektronički taksimetri, a poslije je omogućeno navođenje satelitskom navigacijom, ispisivanje računa i druge pogodnosti. Danas se taksi može naručiti i s pomoću mobilnih aplikacija. Dodatnu konkurenciju na tržište donijelo je američko poduzeće Uber Technologies osnovano 2009., čija se usluga naručuje isključivo mobilnom aplikacijom, kojom se obavlja i plaćanje. Budući da Uber nije registriran kao prijevoznik nego kao proizvođač aplikacije za promet, izbjegnuta je zakonska obveza plaćanja poreza i ishođenja licence, a vozač i vozilo ne moraju ispunjavati zakonske uvjete za obavljanje prijevoza taksijem, što je izazvalo nezadovoljstvo licenciranih prijevoznika taksijem.

Radi ograničavanja onečišćenja okoliša razvijene zemlje usmjerene su smanjenju emisije štetnih plinova sredstava javnoga prometa, pa će u Londonu nakon 2018. biti moguća registracija samo električnih taksija.

Taksi u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je organizirani javni gradski prijevoz fijakerima započeo polovicom XIX. st. Prometovali su u svim većim gradovima, a najčešće su služili za prijevoz putnika od željezničkih postaja ili morskih luka do gradskih središta.

Ignaz Deutsch prvi je od gradskih vlasti 1900. dobio dozvolu za otvaranje taksi obrta u Zagrebu, no nije poznato je li obrt ikada otvoren. Početak zamjene fijakera autotaksijima potaknuo je 1901. fijakerist Tadija Bartolović, koji je nekoliko mjeseci nakon prvog automobila u Zagreb dovezao prvi autotaksi. Bio je to Buick naručen iz tvornice Nesseldorf u Badenu, mase 950 kg i snage 6 KS (4,5 KW). U pokusnoj vožnji, u kojoj je ispitana i vožnja uz brijeg na Gornji grad, sudjelovali su članovi povjerenstva i gradonačelnik Adolf Mošinski. Prvo stajalište taksija nalazilo se na Trgu bana Josipa Jelačića, a cijena vožnje bila je jednaka onoj za vožnju fijakerom. Prva vožnja bila je od Zagreba do Daruvara. Godine 1911.→ Ferdinand Budicki u svoj je obrt za prijevoz putnika uključio i taksi službu. Udruženje autotaksi prijevoznika grada Zagreba osnovano je 1924., kada je grad imao 29 stajališta taksija. Godine 1927. oko tri četvrtine fijakerista kočije su zamijenile automobilima. Prvi hrvatski pilot → Dragutin Novak u Križevcima je 1927. osnovao vlastito prijevozničko poduzeće te se bavio autobusnim i automobilskim prijevozom do zapljene imovine 1945. Prva taksistica, ujedno prva Zadranka s vozačkom dozvolom, bila je Nerina Ćorić (1933). Taksisticom je postala u nedostatku radne snage u očevu obrtu, pokrenutom prije II. svj. rata. Pozivni centar Udruženja autotaksi prijevoznika grada Zagreba otvoren je 1977., a u njegovu je radiomrežu bilo uključeno 160 vozila.







Danas se usluga prijevoza autotaksijem pruža u velikom broju hrvatskih gradova, a na obali i brodicama. Najveći koncesionari u Hrvatskoj su Radio Taxi, Taxi Cammeo i Eko Taxi. Radio Taxi, kao slijednik Udruženja autotaksi prijevoznika grada Zagreba, osim u Zagrebu, posluje u Rijeci i Splitu, a njegov vozni park čini oko 1030 vozila. Taxi Cammeo posluje od 2006. u Rijeci, od 2010. i u Osijeku, a nakon početka poslovanja u Zagrebu 2011., podružnice su osnovane i u Bjelovaru, Čakovcu, Varaždinu, Šibeniku, Koprivnici, Vukovaru i Vinkovcima. Vozni park poduzeća čini 230 vozila. Od 2011. Zagrebom prometuju i Oryx Taxi (djelovao godinu dana) te Eko Taxi, kojega vozni park čini 85 vozila, od kojih je oko 30 na hibridni pogon; osim u Zagrebu posluju u Zaprešiću i Vodicama. Ukupno danas u Hrvatskoj prometuje oko 2000 taksija, više od polovice u Zagrebu. Uber u Hrvatskoj posluje od 2015.





