torpedni čamac, malen, brz ratni brod namijenjen za iznenadne napade torpedima na veće brodove. Preteče torpednih čamaca bile su torpiljarke, slični brodovi s kraja XIX. st. pogonjeni parnim strojem, a poslije parnom turbinom. Ti su se laki, neoklopljeni brodovi sa slabom ili nikakvom brodskom artiljerijom pojavili kao odgovor na teško oklopljene, ali mnogo sporije oklopnjače, kojima su se mogli iz skrovišta brzo prikrasti, napasti ih torpedima i pobjeći. Razvojem motora s unutarnjim izgaranjem, javili su se torpedni čamci, isprva zvani motorne torpiljarke, koji su zahvaljujući lakšim pogonskim strojevima mogli postizati veće brzine. Sredinom 1950-ih torpedni čamci bili su uobičajene duljine 20−24 m, istisnine 40−50 t, dosezali su brzine i do 60 čv. Obično su djelovali iz skrovišta u potkopima, zaklonima, prolazima ili pod zaštitom većih brodova. Vrhunac su doživjeli u prvim godinama nakon II. svj. rata; u sastavu mnogih mornarica ostali su u službi do početka 1970-ih, kada su se počeli povlačiti iz uporabe zbog naglog razvoja raketnoga brodskog naoružanja, koje je omogućavalo djelovanje s većih udaljenosti. Njihovu ulogu isprva su preuzeli → raketni čamci, a potom i → raketne topovnjače, koje su bile opremljene moćnijim sustavima motrenja, upravljanja vatrom i raketama većega dometa. Glavno naoružanje torpednih čamaca, torpedo, usko je vezan uz hrvatsku strojograđevnu i brodograđevnu povijest.

Na osnovi zamisli → Ivana Blaža Lupisa, prvi je → torpedo razvio → Robert Whitehead 1866., te je pokrenuo njegovu proizvodnju u riječkoj tvornici Stabilimento tecnico fiumano (→ Torpedo). Već 1867. u Rijeci je na austrijsku topovnjaču Gemse ugrađena torpedna lansirna rampa i tako je stvoren prvi torpedni čamac na svijetu. Od 1877. riječka tvornica opskrbljivala je 14 zemalja te je ostala predvodnicom proizvodnje toga oružja niz godina.













U doba austrougarske vladavine, u brodogradilištima u Puli i Rijeci masovno su se gradile torpiljarke. Pomorski arsenal u Puli (→ Uljanik) bio je uključen u izgradnju torpednih čamaca Zara (1878−81) i Sebenico (1880−82) istisnine oko 950 t, četiri torpiljarke III. klase (1880−81) istisnine 30 t, dvije serije torpiljarki II. klase, tj. 23 broda istisnine 55 t i 5 brodova istisnine 64 t (1884−87. i 1890−91), te 10 torpiljarki I. klase (1886−92) istisnine 83 t. U riječkom je brodogradilištu Danubius (→ 3. maj) po britanskoj licenci 1906. započela gradnja deset torpiljarki klase Kaiman, pokretanih parnim strojevima trostruke ekspanzije, brzine 26 čv, istisnine 200 t, a gradnja je dovršena 1909−10. Nakon toga, u istom je brodogradilištu 1910−11. sagrađeno i šest obalnih torpiljarki (Torpedoboot VII do Torpedoboot XII) s parnim strojevima i kotlovima loženima na naftu snage 2400 KS (1765 kW), najveće brzine 27,5 čv i istisnine 110 t, te 1914−16. još šesnaest torpiljarki visokog mora (82F do 97F) s parnim turbinama snage 5000 KS (3678 kW), najveće brzine 29 čv, istisnine 250 t.



















Među prvim je značajnim akcijama torpednih čamaca bila ona u Jadranskom moru 1918., kada je talijanski torpedni čamac kraj Premude iz zasjede napao i potopio golemi austrougarski → bojni brod Szent István, izgrađen 1914. u brodogradilištu Danubius u Rijeci.

Nakon I. svj. rata, ratna mornarica Kraljevine SHS raspolagala je s više klasa torpiljarki i torpednih čamaca, među kojima su bile i četiri naslijeđene torpiljarke izgrađene 1913−15. u riječkom brodogradilištu, ali se sama nije upuštala u gradnju tih brodova, već ih je nabavljala u inozemstvu.

U riječkom brodogradilištu, koje je nakon I. svj. rata potpalo pod talijansku vlast, za talijansku ratnu mornaricu gradilo se 1934−38. osam torpiljarki klase Spica, s parnim turbinama snage 19 000 KS (13 795 kW), brzine do 29 čv, istisnine 790−1055 t, a 1942. započela je gradnja četiri slična broda (eskortna razarača) klase Ariete.

Tijekom II. svj. rata, ratna mornarica NDH raspolagala je dvjema torpiljarkama Kraljevine Jugoslavije izgrađenima za austrougarsku mornaricu te s pet torpednih čamaca njemačke proizvodnje, od kojih je jedan u pokušaju zajedničkog bijega uspio prebjeći mornarici NOVJ.

Nakon II. svj. rata ratna mornarica FNRJ dobila je 1945. od SAD-a osam drvenih torpednih čamaca klase Higgins istisnine 55 t, duljine 24 m, širine 6 m, pogonjenih trima benzinskim motorima po 1250 KS (919 kW), brzine do 50 čv. Na osnovi tih brodova i dobivene dokumentacije u brodogradilištima u Korčuli i Trogiru 1948−55. od domaće je hrastovine izgrađeno ukupno 76 takvih čamaca, koji su ostali u službi JRM-a do 1970. Isprva su bili naoružani američkim torpedima, a potom onima riječke tvornice Torpedo.

Ranih 1960-ih ratna mornarica nabavila je četiri sovjetska torpedna čamca NATO-ve oznake Shershen, a potom je u tadašnjem Titovu brodogradilištu u Kraljevici (→ Brodogradilište Kraljevica) od 1968. do 1971. po licencnoj dokumentaciji izgrađeno još deset takvih čamaca (TČ-213, TČ-216 do TČ-224). Trup im je izgrađen od čelika, a nadgrađe od aluminijske slitine, istisnina im je 170 t, duljina 34,6 m, širina 6,75 m, brzina 47−53 čv, a pogonjeni su trima dizelskim motorima ukupne snage 12 500 KS (9194 kW).

Na početku Domovinskoga rata 1991. jedan od tih brodova zatekao se na remontu u Mornaričkom tehničkom remontnom zavodu Velimir Škorpik u Šibeniku, gdje je zaplijenjen i stavljen u službu HRM-a pod nazivom TB-51 Vukovar; brod je povučen iz službe 2000.