Tvornica olovnih i aluminijskih proizvoda, poduzeće za proizvodnju olovnih i aluminijskih proizvoda, osnovano u Zagrebu 1922. pod nazivom Tvornica olovnih proizvoda d. d. u vlasništvu braće Ulrich.

Isprva je proizvodilo olovne i kositrene cijevi, olovni lim i plombe, a zapošljavalo je 25 radnika. Proizvodni pogon nalazio se u iznajmljenom prostoru u naselju Zavrtnici. Aluminijski valjani lim poduzeće je počelo proizvoditi 1930-ih, te je ubrzo potom izgrađeno postrojenje za manju valjaonicu. Proizvodnja aluminijskoga lima 1939. dosegnula je 50 t, čime je poduzeće potpuno materijalom osiguravalo zagrebačku Tvornicu posuđa Gorica. Tijekom II. svj. rata privremeno je prestalo djelovati. Dopremivši strojeve iz Leipziga, Franjo Baričević i sinovi osnovali su 1937. Tvornicu olovnih tuba u Vrbovskom, koja je 1943. zbog ratnih okolnosti privremeno prestala s radom. Nakon rata obje su tvornice nastavile djelovati te su bile premještene na nove lokacije u Zagrebu – Tvornica olovnih proizvoda u Petračićevu ulicu, a Tvornica olovnih tuba u Savsku cestu. Na osnovi zakona o nacionalizaciji privatnih poduzeća, tvornice su 1947. spojene u jednu pod nazivom Tvornica olovnih proizvoda (TOP) Zagreb.

Uz olovne cijevi, žice, lim i plombe, novoosnovano poduzeće proizvodilo je olovne ambalažne tube za potrebe kemijske i farmaceutske industrije, te imalo 57 zaposlenih. Proizvodilo je oko 1000 t olovnih proizvoda te oko šest milijuna olovnih tuba na godinu. Naglim razvojem kozmetičke industrije javila se potreba za novim vrstama pakiranja, te je 1954. poduzeće pokrenulo liniju za proizvodnju aluminijskih tuba. Aluminij, sve rašireniji i popularniji materijal, u proizvodnji tuba postupno je zamijenio olovo, a ubrzo je poduzeće počelo proizvoditi aluminijsku ambalažu i za prehrambenu industriju. Istodobno s proizvodnjom aluminijskih tuba proširio se i asortiman proizvoda u pogonu olova (kabelske glave i olovne armature, kositar u šipkama za lemljenje, olovne opeke, izolatori protiv zračenja).

Zbog skučenih prostora u Zagrebu, tvornica je 1960. preseljena u Kerestinec. Od zagrebačke Tvornice dizala Radnik poduzeće je 1963. preuzelo pogon aluminijskih konstrukcija i žaluzina, a od zagrebačkoga Instituta za lake metale 1967. ljevaonicu aluminija. Godine 1969. udružilo se s talijanskim proizvođačem aerosolnih raspršivača i limenki Tubetificio ligure te je 1970. izgradilo novi pogon kojim se osposobilo za proizvodnju aerosolnih raspršivača za potrebe farmaceutske, kozmetičke, kemijske i prehrambene industrije. Godine 1971. počelo je proizvoditi i aluminijske limenke.

Početkom 1970-ih započela je proizvodnja aluminijskih konstrukcija (prozori, vrata, pregradni zidovi), lijevanih aluminijskih fasada i obloga fasada, aluminijskih žaluzina, roleta i dr., a 1976. aluminijskih ploča za ofsetni tisak. Aluminijske konstrukcije poduzeće je ugradilo u zračne luke u Splitu, Sarajevu i Podgorici, Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog i hotele Dubrovnik u Zagrebu, Excelsior u Dubrovniku te niz drugih javnih građevina na području Jugoslavije. U suradnji s poduzećem Energoprojekt, Tvornica olovnih i aluminijskih proizvoda sudjelovala je u izgradnji niza javnih građevina u svijetu: međunarodnih konferencijskih centara u Lusaki (Zambija) i Kampali (Uganda), poslovnih zgrada u Lagosu (Nigerija) i Libervilleu (Gabon), zračne luke Entebe (Uganda), od kojih su mnoge vrijedna dostignuća suvremene arhitekture.

U istom razdoblju ostvaren je i širok asortiman olovnih proizvoda, poput armatura zaštitnih sredstava protiv radioaktivnoga zračenja, cijevi, limova, plombi i dr. Od 1970-ih poduzeće je nastavilo djelovati kao RO Tvornica olovnih i aluminijskih proizvoda, u sastavu kojega je bilo osam OOUR-a: Prerada obojenih metala, Ambalaža, Alulim, Metalne konstrukcije, žaluzine i offset ploče, Pogon za održavanje postrojenja i energetiku, Transport, Održavanje i izgradnja objekata i Društvena prehrana. Više od polovice zaposlenih u poduzeću činile su žene, osobito u odjelima za proizvodnju aluminijske ambalaže i aerosolnih raspršivača. Razvojem proizvodnje broj zaposlenih neprekidno se povećavao: 1959. bilo je zaposleno 312 radnika, nakon preseljenja u Kerestinec 1960. njih 523, 1970. oko 1300, a 1981. 1703 radnika. Godine 1981. izvozila se gotovo trećina ukupne proizvodnje aluminijske ambalaže, dio olovnih proizvoda i građevinskih konstrukcija.

Programom pretvorbe poduzeće je 1994. pretvoreno u dioničko društvo, no u izmijenjenim društveno-gospodarskim uvjetima proizvodnja je sve više slabjela, poduzeće je poslovalo s gubitcima, a broj zaposlenih se kontinuirano smanjivao (1991. bilo je 1376 zaposlenika, 1996. 756, a 2000. 71). Godine 2000. pokrenut je stečajni postupak, koji je okončan 2007. gašenjem poduzeća.