Vetropack Straža d. d., tvornica ambalažnoga stakla sa sjedištem u Humu na Sutli, od 1996. u sastavu švicarske grupacije Vetropack; jedna od najstarijih tvornica na području Hrvatskoga zagorja.







Razvila se iz nekadašnje tvornice Straža (nazvana po zgradi pogranične financijske ispostave u blizini koje je izgrađena), koju je 1860. utemeljio bavarski industrijalac Michael Pöschinger kao radionicu za proizvodnju staklenih boca namijenjenih punionici mineralne vode u obližnjoj Rogaškoj Slatini. Osim zbog izvora ljekovite vode u blizini, tvornica je na tom mjestu izgrađena i zbog velikoga šumskog bogatstva, bogatih nalazišta mrkoga ugljena i kvarcnoga pijeska, blizine Sutle te zbog jeftine radne snage. U sastavu tvorničkoga sklopa bila su skladišta sirovina i gotovih proizvoda, pepelište, središnji pogon s pećima, pješčanik i ugljenokopi u Prišlinu i Klenovcu.

Stručno osoblje činili su uglavnom Nijemci, dok su domaći radnici većinom obavljali pomoćne poslove. Tvornica je isprva imala dvije male peći od osam lonaca, a taljenje stakla trajalo je dva dana. Tijekom vremena se primjena boca osim za punjenje mineralne vode proširila i za druge tekućine: vino, rakiju, pivo, bezalkoholna pića i sl. U početku se proizvodilo 280‒300 boca na dan, a potkraj XIX. st. oko 4000, odnosno više od milijun boca na godinu. Od 1880. jedna se peć ložila ugljenom, a druga plinom iz generatora poduzeća Siemens. Glineni kalupi za proizvodnju boca zamijenjeni su 1885. željeznima. Iako je plasman boca bio uglavnom vezan uz Rogašku Slatinu, manje količine otpremale su se u Austriju, a potkraj stoljeća i na područje BiH. Kvaliteta proizvoda bila je potvrđena i medaljom iz Budimpešte 1885.

Proizvodnju je unaprijedio krapinski inženjer Josef Sonnenberg, koji je tvornicu kupio 1888. Jedna lončana peć prerađena je 1890. u kadnu, a deset godina kasnije isključena je i druga lončana peć. U tvornici je potkraj XIX. st. bilo zaposleno oko 230 radnika, a proizvodilo se oko 1,5 milijuna staklenih boca na godinu.







Novi vlasnik Straže tijekom I. svj. rata postalo je poduzeće Vilima Abela nasljednici sa sjedištem u Hrastniku. U skladu s reorganizacijom 1922. ono je preimenovano u Sjedinjene tvornice braće Abel d. d., a za sjedište je izabran Zagreb. U vlasništvu je tada imalo tvornice stakla i kemijsko-keramičke tvornice u Hrastniku, Nemškom Dolu, Petrovčama, Gotovlju kraj Celja, Zagorju ob Savi i u Humu na Sutli, te ugljenokope u Libojama, Klenovcu i Prišlinu. Kupivši 1928. staklanu u Paraćinu, braća Abel stekla su monopol na proizvodnju stakla u Jugoslaviji. U okviru koncerna tvornica Straža bila je prvi put potpuno natkrivena, nabavljeni su novi moderniji strojevi, spojena je žičarom dugom 1800 m s ugljenokopom u Klenovcu te je podignuta elektrana za pogon strojeva i rasvjetu Huma na Sutli. Do 1941. staklana je izrasla u pravu gospodarsku silu s 540 zaposlenih radnika i iznimnom tehnološkom opremljenošću.

Tijekom II. svj. rata proizvodnja je bila nastavljena pod nadzorom njemačkih vojnika stacioniranih u Rogatecu, a nakon kraćega prekida ponovno je obnovljena 1945. Zbog dugoročnoga rješavanja kadrovskoga pitanja, u Rogaškoj Slatini otvorena je 1947. prva staklarska škola, a u Straži 1948. Škola učenika u privredi. U tom razdoblju sustavno se provodila modernizacija i povećavala proizvodnja, kao i broj zaposlenih, pa je 1950. poduzeće zapošljavalo 1150 radnika. Proizvodila se bijela, zelena i smeđa staklena ambalaža, a uz boce počele su se izrađivati staklenke za konzerviranje. Tvornica je tada proizvodila 39–46% cjelokupne proizvodnje ambalažnoga stakla u Jugoslaviji, a sve se više počelo izvoziti i na strano tržište. Godine 1954. proizvodnja je proširena preradbom PVC mase. Zbog nerentabilnosti, 1960. zatvoreni su Stražini ugljenokopi. Iste je godine u tvornici bilo prerađeno 12 600 t stakla. Važno tehnološko postignuće u tom je razdoblju bila uporaba mazuta za taljenje stakla. Mazut se počeo rabiti 1962., a 1965. izgrađena su dva rezervoara za novo gorivo.















Zakonom o udruženome radu, koji je stupio na snagu 1976., formirana je RO Straža, tvornica stakla i plastičnih proizvoda u koju su bili uključeni OOUR-i Staklana, Plastika i Restoran, a od 1979. i Alatnica te Radna zajednica. Početkom 1980-ih za taljenje staklene mase uveden je prirodni plin, što je bio korak prema racionalizaciji i modernizaciji proizvodnje. Proizvodni kapaciteti su se i dalje modernizirali i proširivali, a u skladu s tim i osvajala nova tržišta. Poduzeće je sredinom 1980-ih zapošljavalo oko 1500 radnika, a potkraj toga desetljeća godišnja je proizvodnja dosegnula oko 200 000 t staklenki.

U novim društveno-ekonomskim okolnostima početkom 1990-ih proizvodnja je nakratko bila smanjena, no ponovno je obnovljena 1996., nakon što je tvornicu preuzelo švicarsko poduzeće Vetropack, koje ima još dvije staklane u Austriji, te po jednu u Švicarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Ukrajini i Italiji. Dotadašnji pogoni Straže izdvojili su se i razvili kao zasebna poduzeća, alatnica kao Omco Croatia, a pogon za proizvodnju plastičnih zatvarača kao Stražaplastika.







Proizvodni asortiman danas obuhvaća staklenu ambalažu za potrebe industrije hrane i pića, koja se proizvodi u tri standardne boje ‒ bijeloj, zelenoj i smeđoj, te u dvije specijalne ‒ olive i cuvée. Nakon uvođenja tehnologije bojenja stakla u feederu (umjesto u staklarskoj peći) 2003. tvornica može proizvesti i staklenke u raznim nijansama drugih boja. Na tri staklarske peći i jedanaest proizvodnih linija 2013. je proizvedeno 248 500 t staklene ambalaže. Vetropack Straža je 2018. zapošljavala 612 radnika, a izvozila više od 60% proizvodnje, najviše u zemlje jugoistočne Europe. Poduzeće se ističe i po brizi za okoliš, ponajprije prikupljanjem i preradbom otpadnoga materijala u posebnom pogonu izgrađenom 1999., s kapacitetom dovoljnim za sve lomljeno staklo s područja RH.





