Objavljeno:
Ažurirano: 25. ožujka 2019

bicikl, vozilo na dva kotača koje vozač pokreće vlastitom snagom; kroz povijest naziva i kotur, koturača, samovoz, trkalica, brzonoga, dvokolica. Preteču suvremenoga bicikla, velociped, izložili su na Svjetskoj izložbi u Parizu 1867. otac i sin Pierre i Ernest Michaux, koji su na dotadašnju drezinu, koju je vozač pogonio odgurivanjem od tla, postavili ekscentrične pedale kojima se gonio vrlo velik prednji kotač.

S pariške izložbe velociped je u Zagreb donio zagrebački trgovac Ladislav Beluš (1835–1900), a u Karlovac mjesni trgovac Petar Lukšić (1836–1910). Vožnja velocipedom (tada zvana koturanje) bila je već početkom 1880-ih način prijevoza u Zagrebu, Karlovcu, Samoboru, Varaždinu, Jastrebarskom te u selu Jurketinec kraj Varaždina. Uvođenjem lančanoga pogona i izjednačavanjem veličine obaju kotača 1885. počeo je razvoj suvremenoga bicikla. Takvi, tzv. niski bicikli su se ubrzo pojavili i na zagrebačkim ulicama.

Velociped Petra Lukšića, oko 1867., Gradski muzej Karlovac

Godine 1885. u Zagrebu je osnovano Prvo hrvatsko društvo biciklista, koje je iste godine tiskalo knjižicu PravilaVozni propisi. Potom su se osnivali i drugi biciklistički klubovi, koji su se 1894. udružili u Savez hrvatskih biciklistah sa sjedištem u Zagrebu; osnivači su bili Klub biciklista hrvatskog sokola i Slovan (sva tri iz Zagreba), Naprijed (Karlovac), Sokol (Sisak) i Varaždinski klub biciklista.

Trkalište Hrvatskog biciklističkog kluba Sokol u Maksimiru, oko 1887.

Biciklizam (koturaštvo) je početkom 1890. bio najorganiziraniji sport u Zagrebu, a natjecanja su se održavala isključivo na trkalištima. Prvo trkalište za bicikle, velodrom, izgradio je 1891. na današnjem Rooseveltovu trgu. Godine 1897. na križanju Maksimirske ulice i Svetica izgrađeno je novo Sokolovo trkalište s ovalnom voznom stazom dugom 333 m, u zavojima postupno uzdignutom do 3 m visine; trkalište je bilo građeno posebno impregniranom hrastovinom, gornji sloj vozne staze bio je zaliven katranom, a pijesak u tom sloju otežavao je proklizavanje. Godine 1896. Prvo hrvatsko društvo biciklista izgradilo je trkalište južno od današnje Koturaške ceste, nazvane po tom sportu; ovalna staza trkališta bila je duga 500 m, a veći dio prostora sa sjedalima bio je natkriven.

Prometovanje biciklom osobito je popularizirao → Ferdinand Budicki, koji je 189798. biciklom proputovao Europu i sjevernu Afriku te prešao, za ono doba nevjerojatnih, 16 758 km.

Proizvodnja bicikala

Širenje biciklizma u Hrvatskoj utjecalo je na obrtništvo. Zagrebački bravar → Ivan Dirnbacher već je 1890. svojim bravarskim uslugama dodao i popravke bicikala, a 1895. osnovao je Prvu zagrebačku tvornicu dvokolica Iliria sa sjedištem na Preradovićevu trgu 6 (poslije se tvornica preselila u veće pogone u Margaretsku ulicu 14, odn. Gundulićevu ulicu 21). Tvornica je proizvodila trkaće, obične, ženske i tandemske bicikle, i to s oba jednaka kotača s gumama tvornice Dunlop sa zračnicama. Na međunarodnoj industrijskoj izložbi u Londonu 1896. Dirnbacherov bicikl Croatia dobio je prvu nagradu.

Radionica dvokolica I. Dirnbachera na Preradovićevu trgu br. 6, oko 1890.

U Hrvatskoj su se i poslije u nekoliko navrata industrijski proizvodili bicikli. U Osijeku ih je tijekom 1950-ih proizvodila tvornica željeznog namještaja Papuk, a tijekom 1990-ih razmjerno uspješna tvornica Limex, osnovana u Viljevu kraj Donjega Miholjca 1982. U novije doba javljaju se pokušaji serijske proizvodnje hrvatskoga bicikla s električnim motorom, a prednjači visokotehnološki model Greyp poduzeća → Rimac Automobili.

Bicikl Solidus, proizveden u osječkoj tvornici Papuk, oko 1950., Muzej Slavonije, Osijek

Električni bicikl Greyp G12S proizveden u tvornici Greyp Bikes iz Svete Nedjelje, 2015.

Biciklistički promet

Tijekom XX. st. bicikl se kao sredstvo osobnoga prijevoza najviše rabio u ravničarskim dijelovima Hrvatske, uglavnom u manjim urbanim i ruralnim sredinama. Svijest o potrebi jačanja biciklističkoga prometa kao dijela gradskoga prometa javila se 1980-ih te su izgrađene i prve biciklističke staze. Godine 2014. u gradovima Koprivnici, Varaždinu, Zagrebu, Karlovcu, Velikoj Gorici, Osijeku, Ivanić-Gradu, Bjelovaru, Poreču, Rovinju, Vinkovcima i dr. uređeno je oko 400 km staza, što ne zadovoljava potrebe, a pojedine su gradske mreže staza rascjepkane i necjelovite. Ipak, grade se nove staze, uređuju se parkirališta za bicikle, za što se zauzima i više udruga, npr. zagrebački Sindikat biciklista i Moj bicikl, Hrvatski biciklistički savez. U Zagrebu, Šibeniku i nekim drugim gradovima nude se usluge iznajmljivanja javnih bicikala.

Danas postoje stotine kilometara turističko-rekreacijskih (cikloturističkih) biciklističkih staza diljem Hrvatske koje, međutim, ne služe za odvijanje prometa u strogom smislu.


Ostali podatci
Što pročitati?

Z. Jajčević: Kotač se nije dao zaustaviti. Povijest hrvatskog sporta, 36(2005) 135, str. 2–3.

A. Štulhofer: Sportska arhitektura u Zagrebu. Zagreb, 2005.

M. Babović: Povijest zagrebačkog sporta – Biciklizam. Zagreb moj grad, 2(2008) 17, str. 12–18.

Što posjetiti?

Gradski muzej Karlovac, velociped Ivana Lukšića

Tehnički muzej Nikola Tesla, bicikl (velociped) »Pauk« iz okolice Zagreba

Iz arhive LZMK-a

B. Mađarević: BICIKL. Tehnička enciklopedija, sv. 2, 1966., str. 22−29.

bicikl
Bicikl Pauk, oko 1875., Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb

Vozlo na dva kotača koje vozač pokreće vlastitom snagom; kroz povijest nazivao se i kotur, koturača, samovoz, trkalica, brzonoga, dvokolica.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje
Uže područje