Objavljeno:
Ažurirano: 7. prosinca 2018

hidroavion, zrakoplov sposoban uzletjeti i sletjeti na vodenu površinu, na kojoj može i ploviti (plutati); kadšto se naziva i hidroplan. Plovnost hidroaviona postiže se konstrukcijom plovnoga trupa ili ugradnjom plovaka. Hidrodinamički uzgon stvara se gibanjem hidrodinamički oblikovane forme trupa ili plovaka površinom vode, a u mnogo rjeđim izvedbama hidroprofilima (hidrokrilima), skijama te kombinacijom rješenja.

Vrste

Leteći brod (leteći čamac) je hidroavion s plovnim trupom, oblikovanim po uzoru na trup brzih motornih čamaca, koji omogućuje deplasmansku i poludeplasmansku plovidbu, glisiranje te polijetanje i slijetanje na vodu. Lateralna nestabilnost na vodi rješava se krilnim plovcima (baloneti) ili rjeđe bočnim plovcima ugrađenima u trup na vodnoj liniji (sponzoni ili krnje). Hidroavion s plovcima je klasični zrakoplov na koji su naknadno umjesto kotača ugrađena dva plovka slične forme kakvu ima korito letećega čamca, te je uz izvjesne doradbe osposobljen za polijetanje, slijetanje i plovidbu vodenim površinama. Amfibija ili amfibijski hidroavion je hidroavion ujedno opremljen izvlačivim stajnim trapom s kotačima, pa može uzlijetati i s vode i s čvrsta tla. U amfibijskih letećih brodova kotači se uvlače u trup, a u hidroaviona s plovcima u plovke.

Osim hidroaviona s vode mogu polijetati i slijetati na nju i druge letjelice, npr. helikopteri s plovcima i motorni zmajevi s čamcem.

Povijest hidroaviona u svijetu

Nedugo nakon uzleta prvoga zrakoplova braće Wilbura (1867–1912) i Orvillea (1871–1948) Wrighta 1903., kao prve uspješne motorne letjelice teže od zraka, u nekoliko zemalja širom svijeta započela je intenzivna potraga za zrakoplovnom konstrukcijom sposobnom za uzlet s vodene površine. Izum hidroaviona pripisuje se francuskom inženjeru Henryu Fabreu, koji je 28. III. 1910. u laguni Étang de Berre izveo prvi uspješan uzlet s vode preletjevši oko 6 km. Koncept hidroaviona bio je naročito zanimljiv ratnim mornaricama velikih svjetskih sila koje su novoj letjelici namijenile niz važnih zadaća poput izviđanja, veze, traganja za minama, a nešto kasnije hidroavioni su dobili ulogu oružne platforme. Prvi uzleti s vodene površine izvedeni su hidroavionima s plovcima, ali su se vrlo brzo pojavili hidroavioni s plovnim trupom. Nakon I. svj. rata gradili su se sve veći hidroavioni vojne, ali i civilne namjene, dok je nakon II. svj. rata uporaba hidroaviona stagnirala, a hidroavioni su se pretežno gradili kao amfibije.

Hidroavioni na hrvatskim prostorima

Zahvaljujući više hrvatskih mornaričkih časnika, pilota i konstruktora hidroaviona, današnja se Hrvatska može podičiti stoljetnom tradicijom hidrozrakoplovstva.

Razdoblje do I. svj. rata

Ratna mornarica Austro-Ugarske, kao začetnik pomorskoga zrakoplovstva, 1910. u Puli je pokrenula projekt izgradnje mornaričkoga hidroaviona, a na otočiću Sv. Katarini u pulskom zaljevu 1911. utemeljila je pokusnu hidroavionsku postaju pod zapovjedništvom → Viktora Klobučara.

Hidroavionska postaja na otočiću Sv. Katarina u pulskom zaljevu, oko 1911.

Prvi je austrougarski hidroavion Marineaparat I izradio konstruktor → Josef Mickl. Hidroavion je bio dvokrilac, raspona krila 11 m, opremljen plovnim vodenim skijama. Njime je Klobučar 27. IX. 1912. u pulskoj ratnoj luci izveo prvi uzlet s mora u Hrvatskoj i Monarhiji. Njegov let duljine 600 m izveden je na visini 6−7 m nakon glisiranja od dvjestotinjak metara.

U razdoblju do I. svj. rata ratna mornarica opremila se francuskim letećim čamcima, te onim austrijskima, bečke tvornice Lohner, a obuka pilota provodila se u novoizgrađenoj pilotskoj školi na otočiću Kozadi (Kotežu) u Fažanskom kanalu. U Tivtu je 1913. uređena privremena mornarička baza, a 1914. preseljena je u Kumbor.

Za I. svj. rata Austro-Ugarska je na istočnoj obali Jadrana razvila jako pomorsko zrakoplovstvo u kojem je sudjelovalo oko 500 hidroaviona različitih tipova i mrežu hidroavionskih baza i uporišta od Trsta, Poreča, Pule (Sv. Katarina, Puntižela, Kotež), Rijeke, Lošinja, Rogoznice, Zadra, Šibenika, Kaštela (Divulje), Korčule, Lastova, Gruža do Kumbora u Boki kotorskoj i Drača u Albaniji. Mickl je nastavio rad na razvoju više tipova hidroaviona, pa je npr. 1915. konstruirao teški tromotorni bombarder Mickl/Albatros. U letovima hidroaviona i borbama sudjelovali su i hrvatski piloti (V. Klobučar, Božidar Mažuranić, Konstantin Maglić, Glauko Prebanda, Nikola Steinfel i dr.).

Razdoblje između dvaju svjetskih ratova

Nakon I. svj. rata istočnojadranska obala bila je podijeljena između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, odn. Jugoslavije, koje su dotadašnje austrougarske hidroavionske postaje i uporišta dijelom održavale u civilnoj ili vojnoj funkciji.

Italija je u međuraću imala primat u svijetu u razvoju hidrozrakoplovstva. U tome su ključnu ulogu imali vlasnici brodogradilišta Cantiere Navale Triestino u Monfalconeu kraj Trsta, obitelj → Kozulić podrijetlom iz Maloga Lošinja. Njihovo je poduzeće 1924. utemeljilo prvi talijanski komercijalni putnički zračni prijevoznik S.I.S.A., koji je 1926. počeo održavati hidroavionsku liniju između Zadra, Maloga Lošinja, Trsta i Venecije. Uz to, brodogradilište u Monfalconeu je 1923. počelo popravljati hidroavione, od 1925. i proizvoditi ih, a 1930. postalo je najvećim talijanskim proizvođačem toga tipa zrakoplova. Nakon nacionalizacije 1935., poduzeće je 1945. vraćeno obitelji i preraslo u AVIO Linee Italiane, a danas posluje pod imenom Fratelli Cosulich.

Naljepnica za prtljagu na hidroavionskoj liniji za Rijeku talijanskog prijevoznika S.I.S.A obitelji Kozulić, oko 1929.

U 1930-ima se putnički promet hidravionima na talijanskom dijelu istočne jadranske obale širio, uvodile su se nove linije (npr. svakodnevna putnička hidroavionska linija Brindisi–Valona–Lastovo–Zadar–Trst), te gradili ili proširivali hidrodromi (npr. u Puli je 1937. izgrađena nova pristanišna zgrada).

Hidroavion u riječkom pristaništu, oko 1938., Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka

Kraljevina SHS, odn. Jugoslavija nakon I. svj. rata naslijedila je austrougarske hidroavione koji su isprva predstavljali osnovu zrakoplovstva ratne mornarice. Glavna su uporišta bila ono u Kumboru i novoizgrađeno u Divuljama, gdje je 1928−35. djelovala škola za pilote. Sredinom 1920-ih započela je nabava borbenih hidroaviona, dijelom iz inozemstva (npr. njemačke tvornice Dornier), a dijelom domaće proizvodnje po licenci ili vlastite konstrukcije.

Borbeni hidroavion Dornier DO-22 njemačke proizvodnje, 1930-ih

Po projektima inženjera Mickla u novosadskoj tvornici zrakoplova Ikarus (od 1928. djeluje u Zemunu) započela je 1924. gradnja dvosjednih školskih letećih čamaca ŠM, a potom i izviđačkih IO. Hrvatski konstruktor zrakoplova → Rudolf Fizir u vlastitoj radionici u Petrovaradinu izradio je prvi zrakoplov potpuno domaće proizvodnje F1, koji se od 1928. serijski proizvodio u tvornici Rogožarski u Beogradu, poslije i u tvornici Zmaj u Zemunu, a od 1930. u inačici s plovcima i motorom snage 420 KS (313 kW) (Zmaj Tip F1M). Među Fizirovim hidroavionima ističe se još inačica s plovcima školskoga zrakoplova Fizir FN-Hidro te sportski hidroavion potpuno zatvorene kabine Fizir Vega, konstruirani 1930.

Razdoblje nakon II. svj. rata

Tijekom II. svj. rata partizanska NOVJ te snage NDH nisu raspolagale znatnijim brojem hidroaviona. Nakon rata počeo je razvoj toga dijela Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva, stacioniranoga u Divuljama kao 122. hidroavijacijsko odelenje. Godine 1950. nabavljeno je nekoliko hidroaviona s plovcima Aero-2H zemunske tvornice Ikarus, 1951. dva britanska Short SA.6 Sealand dvomotorna amfibijska hidroaviona, 1954. dva De Havilland Canada DHC-2 Beaver hidroaviona s plovcima, a od sredine 1960-ih jednomotorni hidroavioni s plovcima Utva 60H pančevačke tvornice, koji su 1971−72. zamijenjeni novijim tipom Utva 66H. Od 1955. u Divuljama su bili stacionirani i helikopteri s prigrađenim plovcima Westland S-51, od 1969. suvremeniji S-55 proizvedeni po licenci u mostarskoj tvornici Soko, a početkom 1980-ih i sovjetski protupodmornički helikopteri Mi-14PL s plovnim trupom.

Hidroavion Utva 66H, proizveden u srpskoj tvornici Utva, 1966., ispred Zrakoplovne tehničke škole Rudolfa Perešina u Velikoj Gorici

Nakon umirovljenja, hrvatski konstruktor Fizir je, potaknut idejom o razvoju hidroavionskoga zračnog prometa u jadranskom akvatoriju, izradio projekt sportske amfibije FA-2, koji je započeo graditi u Aerotehničkom zavodu Zrakoplovnog saveza Hrvatske u Zagrebu 1960., no prototip je ostao nedovršen.

Od 1981. u Zemuniku su bili stacionirani protupožarni amfibijski hidroavioni Canadair CL-215. Godine 1991. odvezeni su u Crnu Goru i zatim prodani Grčkoj.

Hidroavioni u Hrvatskoj danas

Republika Hrvatska je 2018. posjedovala flotu od šest protupožarnih amfibijskih letećih brodova tipa Bombardier CL-415 i šest amfibijskih hidroaviona s plovcima Air Tractor AT-802, koji su, u sastavu Protupožarne eskadrile Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, smješteni u 93. zrakoplovnoj bazi u Zemuniku.

Hidroavion Air Tractor AT-802 Fire Boss američkog proizvođača Air Tractor, Inc.; prvi proizveden 1990., MORH

Hidroavion Bombardier CL-415 kanadskog proizvođača Canadair (danas Bombardier Aerospace); prvi proizveden 1993., MORH

Godine 2014. privatno poduzeće European Coastal Airlines uspostavilo je redoviti linijski i čarterski putnički prijevoz među hrvatskim priobalnim i otočnim gradovima. Do 2016. osposobilo je šesnaestak uzletišta za hidroavione, ali je iste godine prestalo s radom.


Ostali podatci
Što pročitati?

D. Fulanović: Spoznavanje baštine. Obnova najstarijeg hrvatskog aviona Fizir FNH. Zagreb, 2005.

D. Mandić: Austrougarski mornarički zrakoplovni arsenal i mornaričke zrakoplovne postaje u pulskom akvatoriju. U: Iz povijesti Pulske luke (zbornik radova). Pula, 2006., str. 192−212.

L. Eleršek: Homo volans, rani hrvatski avijatičari 1554.–1927. Zadar, 2009.

J. Vretenar: Austrougarsko mornaričko zrakoplovstvo. Zbornik radova 5. Međunarodne konferencije o industrijskoj baštini. Rijeka, 2012., str. 385−397.

D. Frka, B. Dimitrijević: Pomorsko zrakoplovstvo na Jadranu 1918–1991. Zagreb, 2016.

Što posjetiti?

Tehnički muzej Nikola Tesla, hidroavion FN Hidro

Iz arhive LZMK-a

N. Kršić: HIDROAVION. Tehnička enciklopedija, sv. 6, 1979., str. 362−370.

Đ. Kešeljević: HIDROAVION. Pomorska enciklopedija, sv. 2, 1975., str. 646–659.

Đ. Kešeljević: HIDROBAZA. Pomorska enciklopedija, sv. 2, 1975., str. 659–663.

hidroavion
Hidroavion Fizir FN-Hidro, konstruktor R. Fizir, 1933., Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb

Zrakoplov sposoban uzletjeti i sletjeti na vodenu površinu, na kojoj može i ploviti (plutati); kadšto se naziva i hidroplan.