Objavljeno:
Ažurirano: 18. prosinca 2018

Jadrolinija, putničko brodarsko poduzeće sa sjedištem u Rijeci. Osnovano je 1947. pod nazivom Jadranska linijska plovidba (od početka rabio se i skraćeni naziv Jadrolinija), nakon nacionalizacije Jadranske plovidbe, nasljednice različitih udruženja malih brodara obalne plovidbe koja su djelovala još od 1872. Uz osnovnu djelatnost linijskoga pomorskog prijevoza u domaćem i međunarodnome prometu, bavi se i agencijskim poslovanjem, pružanjem turističko-ugostiteljskih usluga te popravkom i održavanjem brodova.

Razdoblje do I. svj. rata

Početci prijevozničkog i izletničkoga poslovanja na području istočnoga Jadrana vezani su uz austrijsko brodarsko poduzeće Austrijski Lloyd, osnovano 1833. sa sjedištem u Trstu, koje je 1837. organiziralo liniju od Trsta preko Dubrovnika do Kotora s pristajanjem u Rijeci. Prva redovita prijevoznička linija domaćega brodarskog poduzeća uspostavljena je 1872. između Senja i Rijeke. Njome je prometovao prvi hrvatski parobrod Hrvat, izgrađen u poduzeću Stabilimento tecnico fiumano (poslije Torpedo) po narudžbi Senjskoga brodarskog društva.

Potkraj XIX. i početkom XX. st. intenzivno se razvijao linijski putnički promet. Uvodile su se nove linije, izrastali novi brodari, na domaćim navozima gradili su se novi brodovi, polovni i novi kupovali su se u inozemstvu. Neki gradovi Hrvatskoga primorja imali su s Rijekom i po nekoliko veza dnevno. Najveće društvo obalne plovidbe u Austro-Ugarskoj Monarhiji bilo je Ugarsko-hrvatsko dioničarsko pomorsko parobrodarsko društvo (→ Ungaro-Croata), osnovano u Rijeci 1891. spajanjem brodarskih poduzeća Parobrodarstvo Krajač i drugovi (Senj) i Mate Švrljuga i drugovi (Rijeka). U prvome desetljeću XX. st. imalo je 41 parobrod i održavalo 30 linija kojima je povezivalo Rijeku sa svim austrougarskim i albanskim lukama te talijanskim lukama sjevernoga Jadrana.

Razdoblje između dvaju svjetskih ratova

Nakon I. svj. rata, nestankom Austro-Ugarske Monarhije te uspostavom novih država, poduzeće Ungaro-Croata nastavilo je djelovati pod nazivom Jadranska plovidba. Udruživanjem toga poduzeća sa Parobrodarskim društvom Dalmacija iz Splita, Austro-hrvatskim parobrodarskim društvom iz Punta, Obalnom parobrodskom plovidbom iz Dubrovnika, Hrvatskim parobrodarskim društvom iz Senja i Dioničkim parobrodarskim društvom Oceanija iz Trsta, 1922. nastalo je novo dioničko društvo Jadranska plovidba sa sjedištem u Sušaku. Poduzeće je obavljalo redovit pomorski promet na Jadranu i jedino je u tom razdoblju održavalo dužobalne linije. Raspolagalo je flotom od 67 parobroda prevozeći teret u domaćoj i međunarodnoj pomorskoj plovidbi (Grčka i Turska). Godine 1934. pokrenulo je i prva turistička kružna putovanja. Nakon nacionalizacije 1946. prestalo je poslovati, a 1947. naslijedila ga je Jadranska linijska plovidba sa sjedištem u Rijeci.

Poslijeratno razdoblje

Pri osnutku poduzeća 1947. u sastavu flote bio je 41 brod (od toga 34 parobroda), no za plovidbu ih je bilo sposobno svega 29. Većina ih je izgrađena potkraj XIX. i početkom XX. st., dok su četiri građena 1930-ih. Prosječna starost flote bila je 43 godine, kapacitet 11 148 putnika i 2405 t tereta. Parobrodi su bili klasični putnički brodovi, a prednost im je bila što su mogli pristajati u malim pristaništima te povezivati čak i manja priobalna i otočna naselja. U prvim godinama djelovanja poduzeće je obnovilo oštećene i potopljene brodove, a početkom 1950-ih započelo je s prvim narudžbama novih brodova u hrvatskim brodogradilištima. Prvih šest brodova (Vladimir Nazor, Njegoš/Plavnik, Aleksa Šantić, Ivan Cankar, Vuk Karadžić, Kosta Racin) izgrađeno je 1952–54. u brodogradilištu Uljanik u Puli. To su bili prvi brodovi na motorni pogon, kapaciteta 600–780 putnika, no nedostatak im je bio što su bili namijenjeni isključivo prijevozu putnika, a ne tereta, što nije odgovaralo otočnomu stanovništvu. Stoga su u Uljaniku 1955. izgrađena još četiri broda (Osijek, Maribor, Mostar, Novi Sad) koja su mogla prevesti 500 putnika i 25 t tereta. Iz Brodogradilišta Split 1955. isporučena su tri broda (Karlovac, Valjevo/Ozalj, Ohrid/Tijat) kapaciteta 300 putnika i 15 t tereta.

Putnički brod Vladimir Nazor, za Jadroliniju izgrađen u brodogradilištu Uljanik 1952.

Izgradnja serije putničko-teretnih brodova Ohrid, Karlovac, Valjevo u završnoj fazi u Brodogradilištu Split, 1955.

U pokušaju uključivanja Jadrolinije u međunarodni putnički linijski promet iz jadranskih prema grčkim i bliskoistočnim lukama, izgrađeno je 1956–64. u brodogradilištima u Splitu, Kraljevici, Trogiru i Puli više velikih putničkih i putničko-teretnih brodova kapaciteta i do 1200 putnika (Jugoslavija, Jadran, Jedinstvo). Jedna od najfrekventnijih međunarodnih linija bila je putničko-teretna linija za Grčku (Trst–Rijeka–Pirej), uspostavljena 1958. U tom razdoblju poduzeće je raspolagalo sa 65 uglavnom klasičnih putničkih brodova.

Putnički brod Jugoslavija, izgrađen u Brodogradilištu Split, 1955., plovio za Jadroliniju 1956–71.

Putnički brod Jadran usidren u riječkoj luci, izgrađen u Brodogradilištu Split, 1955., plovio za Jadroliniju 1957–76.

Nakon dovršetka gradnje Jadranske ceste od Rijeke do Dubrovnika (1958), javila se potreba za bolje organiziranim prijevozom većega broja putnika i vozila te su potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih u promet uvedeni trajekti. Prva trajektna linija na Jadranu uspostavljena je 1959. između Crikvenice i Šila (Jadrolinija ju je 1963. preuzela od Kvarnerske plovidbe). Njome je prometovao trajekt Bodulka, izgrađen 1952. u Mornaričkom tehničkom remontnom zavodu Velimir Škorpik u Šibeniku kao desantni brod za JRM, a mogao je primiti 130 putnika i 12 vozila. Prvi moderni trajekti kupljeni su sredinom 1960-ih kao polovni u Grčkoj (Cresanka, Hvaranka, Bračanka), potom je počela gradnja u hrvatskim brodogradilištima. Trajekti Šoltanka, Pelješčanka i Lošinjanka, izgrađeni 1969–71. u Titovu brodogradilištu u Kraljevici bili su prvi ozbiljniji iskorak u modernizaciji flote. Stari i dotrajali brodovi postupno su se zamjenjivali modernijim tipovima, a započelo je i uspostavljanje međunarodnih linija koje su povezivale hrvatsku i talijansku jadransku obalu te išle dalje na Sredozemlje. Jedna od najprihodovnijih linija u tom razdoblju bila je ona između Črišnjeva i Voza, uvedena 1965., kojom je prometovao trajekt Voz sve do 1980., kada je izgrađen i pušten u promet Krčki most. Brod Liburnija, izgrađen 1965. u Nizozemskoj, bio je prvi brod koji je otvarao pramčanu rampu. Plovio je mnogim linijama, a posebno je obilježio dužobalnu liniju Rijeka–Dubrovnik.

Trajekt Krčanka, izgrađen u Titovu brodogradilištu u Kraljevici, 1970.

Trajekt duge plovidbe Liburnija, izgrađen u nizozemskom brodogradilištu De Merwerde, 1965.

Od osamostaljenja Hrvatske

Od 1991. Jadrolinija je djelovala kao javno pomorsko poduzeće s pravnom osobnošću, a od 1996. djeluje kao društvo za linijski pomorski prijevoz putnika i tereta s vlastitom pravnom osobnošću. Tijekom Domovinskoga rata brodovi i pomorci Jadrolinije povezivali su dva tada razdvojena dijela Hrvatske, a s ratom zahvaćenih područja Hrvatske te BiH evakuirali su 50 000 ljudi. Poduzeće je tada izgubilo brodove Perast, Klimno, Supetar i Kačjak, a 13 je pomoraca poginulo.

Jadrolinijini brodovi male obalne plovidbe Silba i Laslovo (na popravku u Brodogradilištu Punat na Krku)

Trajekt Vladimir Nazor, izgrađen za Jadroliniju u Titovu brodogradilištu u Kraljevici, 1986.

Značajnija obnova flote započela je potkraj 1990-ih i taj proces traje do danas. Trajekt Tin Ujević, izgrađen 2002. u Grčkoj, u Jadrolinijinoj floti od 2003., bio je baza za prve moderne novogradnje cijele serije brodova većega kapaciteta koji su uvedeni na određene frekventnije linije. Za razliku od starijih brodova koji su mogli ukrcati 35 vozila, Tin Ujević ima kapacitet 218 vozila. Trajekt Marko Polo, izgrađen 1973. u Francuskoj, u floti Jadrolinije od 1997., kao najveći brod u povijesti poduzeća (kapaciteta 1500 putnika i 270 vozila) obilježio je međunarodnu plovidbu. Među novijim brodovima ističu se katamaran Vida, izgrađen 2011. u Norveškoj, kupljen 2016., te trajekti Kornati, Krk, Brač i Mljet izgrađeni 2014. u brodogradilištu Uljanik u Puli. Danas Jadrolinija održava 34 linije koje povezuju hrvatsko kopno s otocima te tri međunarodne linije kojima povezuje Hrvatsku s Italijom i Grčkom. Najduža je trajektna linija u Hrvatskoj Zadar–Premuda–Mali Lošinj (63,4 nautičke milje, tj. 117,4 km). Slijedi linija koja povezuje Split s Lastovom, Split–Vela Luka–Ubli (59,7 nautičkih milja, tj. 110 km), dok je najkraća linija ona između Biograda i Tkona na Pašmanu (1,4 nautičke milje, tj. 2,6 km). Najfrekventnije su, a time i najprofitabilnije linije s više od milijun putnika godišnje Split–Supetar, Zadar–Preko te Valbiska–Merag. Od 1995. Jadrolinija organizira i širi prodajnu mrežu u cijeloj Europi. Godine 2014. pokrenula je projekt mrežne prodaje karata, a 2015. projekt e-Jadrolinija i uvođenje ENC (elektronička naplata cestarine) uređaja u pomorskom prijevozu.

Katamaran Vida, plovi za Jadroliniju od 2016., izgrađen u norveškom brodogradilištu Brødrene Aa AS, 2011.

Jadrolinija je 2016. zapošljavala oko 1700 radnika, od kojih su tri četvrtine pomorci. U toj godini prevezla je 11,4 milijuna putnika i 2,8 milijuna vozila sa flotom od 50 brodova, ukupnoga kapaciteta oko 3900 vozila i 30 000 putnika. Brodovi tijekom ljetne sezone obavljaju više od 600 polazaka dnevno, a najfrekventnije linije održavaju se kontinuirano 24 sata na dan.


Ostali podatci
Što pročitati?

B. Šuljić: Jadranska plovidba. Sušačka revija, 7(1999) 26–27, str. 39–44.

M. Žuvić: Jadrolinija. Brodovi i sudbine 19472007. Rijeka, 2007.

M. Žuvić: Jadrolinija. Prvih 70 godina. Brodovi i sudbine od 1947. Rijeka, 2017.

Jadrolinija

Putničko brodarsko poduzeće sa sjedištem u Rijeci.

Opći podatci
Mjesto osnutka
Rijeka
Godina osnutka
1947.
Prijašnji nazivi

Jadranska linijska plovidba (Jadrolinija) (1947)

Jadrolinija (od 1990-ih)

Povezane ustanove
Međimursko veleučilište u Čakovcu,
Pomorski fakultet u Splitu

Kategorije i područja
Kategorija
Područje
Uže područje