Dabinović, pomorska obitelj iz Dobrote u Boki kotorskoj, koja se spominje već 1504. u kotorskim arhivskim spisima, a od XVIII. st. njezini se članovi pojavljuju i kao brodovlasnici.

Do XX. st. obitelj je dala stotinjak pomoraca, od kojih 60-ak kapetana. Na popisu kapetana duge plovidbe iz 1790. po općinama u Boki kotorskoj bili su i pripadnici obitelji: Vicko Krstov, Stijepo Perov, Bogdan Jozov i Đuro Jozov. Na popisu iz 1808. bili su Pavo, zapovjednik tartana L’Aquila i Marija, Bogdan, kapetan polake La Diana, i Ilija, koji je zapovijedao tartanama Il Sublime i San Antonio.

U XIX. st. zabilježeni su brodovlasnici: Božo (bark Fiume), Antun (barkovi Boritelj i Nuova Elena, brik Sobiesky, pelag Vitez), Bogdan (barkovi Favilla i Nemirna), Špiro (bark Conte Arturo), Aleksandar (brigantin Pace), Božidar (škuner Silvia), Pavo (bombarda Valorosa) i Niko (pelag Tonante). Antun i Marko bili su vlasnici barka Klas, izgrađenoga u Bostonu 1828., i brigantina Superbo, izgrađenoga u Rijeci 1852., Antun i Josip barka Novi Klas, izgrađenoga na Sušaku 1856., Antun i Bogdan brigantina Ures (iz 1856), a Krsto i Pavo vlasnici pelaga Unione (iz 1825).

Od poznatijih članova obitelji, uz povjesničara pomorskoga prava Antuna (1882–1964), ističe se Tihomir (1886–1974), kapetan duge plovidbe, koji je 1919. surađivao u organiziranju jugoslavenske riječne plovidbe te u osnivanju Direkcije riječne plovidbe u Beogradu (1944), gdje je bio kapetan pristaništa i voditelj izvršne službe (1945), a potom do 1972. obnašao dužnost pomorskoga savjetnika. Prikupljao je brodsku terminologiju (približno 40 000 pomorskih izraza) te bio suradnikom Pomorske enciklopedije LZ-a. Niko (1887−1970), kapetan duge plovidbe, napustio je službu zapovjednika broda u Veneciji 1914. i dobrovoljno se pridružio srpskoj vojsci. Između dvaju svjetskih ratova zapovijedao je brodovima Jugoslavenskoga Lloyda te bio njegovim predstavnikom u Buenos Airesu. Božo (1924−1999), koji se školovao u Francuskoj i Švicarskoj, osnovao je 1951. u Ženevi pomorsku kompaniju Cargos Maritimes, preimenovanu 1956. u Dabinović S.A., a 1975. poslovanje je preselio u Monako. Posadu Dabinovićevih brodova činili su većinom bokeljski mornari, a brodovi su se odvozili na remont u Jadransko brodogradilište Bijela. Poduzeće, koje je do danas u floti imalo 50-ak brodova (prvi Rhone, poznatiji Hrvatska, Boka, Ljuta, Dobrota, Kumbor), naslijedio je Božin sin Stefan, 2016. dobitnik Nagrade 21. novembar za doprinos očuvanju bokokotorske baštine.