Depolo, brodograditeljska obitelj s Korčule. Prezime je nastalo od imena Pavao; u početku poznati kao Pavlovići, potom De Paulus i De Polo, a početkom XIX. st. ustalio se oblik prezimena Depolo.

Članovi obitelji spominju se kao vrsni brodograditelji od XV. do XX. st. u Korčuli, Gružu, Starome Gradu, Splitu, Trstu, Sulini (u Rumunjskoj), Izmiru, Carigradu, Odesi i Aleksandriji. Godine 1594. je, prema popisu korčulanskih brodograditelja, u Korčuli djelovalo 16 brodograditelja iz obitelji, a 1810., prema popisu stanovništva francuskih vlasti, 22 s prezimenom Depolo. Najstariji poznati član obitelji Matteo Polo tražio je 1430. od korčulanske općine da mu dodijeli zemljište za brodograđevnu radionicu blizu mjesta gdje su mu pradjedovi gradili brodove. U knjigama Dubrovačke Republike zabilježeni su Grgur di Polo (1747) i Marko (1750. i 1769) kao kalafati na brodovima dubrovačke zastave. Kao vlasnici brodograditeljskih obrta u XVIII. st. iz obitelji Depolo spominju se Grgur (1783), Dominik Markov (1795) i Nikola Antunov (1799). Prvih godina XIX. st. kao brodograditelji u Korčuli zabilježeni su Antun, Kuzma, Nikola i Petar Depolo, a u Gružu Stjepan i Domenik.

U XIX. i XX. st. pripadnici obitelji bili su istaknuti brodograditelji, ujedno i vlasnici brodograditeljskih radionica ili brodogradilišta. Lovro (1853–1926), suvlasnik korčulanskoga parobrodarskog društva (1903−14), Korčulanske obalne plovidbe Ivan Foretić i drugovi i društva Depolo i Smrkinić (1914–26) te vještak austrougarskoga Veritasa u Korčuli (1907–15). Posjedovao je brodogradilište manufakturnoga tipa koje je za austrijsku ratnu mornaricu gradilo teglenice i veslačke »skalete«. U njegovu je brodogradilištu 1903. izgrađena jahta Nirvana za Dubrovčanina Bernarda Kabogu. U većoj brodograditeljskoj radionici Mihovila Nikolina (1864–1943) u Korčuli, u kojoj je radilo više vrsnih brodograditelja, gradili su se motorni čamci i jedrilice. U brodogradilištu Miće Antunova (1871–1944) u Aleksandriji gradili su se i popravljali drveni i željezni brodovi. Luka Antunov (1872–1950), koji je u mladosti radio kao brodograditelj u Sulini, Trstu, Carigradu i Aleksandriji, od 1921. posjedovao je vlastitu radionicu u Korčuli, gdje je predsjedao Zadrugom brodograditelja. Sa sinovima Mićom i Špirom izrađivao je vrlo kvalitetne drvene čamce. Mihovil-Miće Lukin (1912–1979) bio je graditelj drvenih čamaca, a sa skupinom korčulanskih brodograditelja održavao je tijekom II. svj. rata na Visu partizanske brodove i savezničke torpedne čamce. Nakon rata kratko je bio zamjenik upravitelja brodogradilišta Bulimbašić u Splitu, a 1945. imenovan je upraviteljem novoosnovanoga, prvoga industrijskog brodogradilišta u Korčuli. Do umirovljenja radio je u korčulanskim brodogradilištima Ivan Cetinić, Brodograditelj i Inkobrod kao voditelj pogona i načelnik odjela brodogradnje, konstruirajući drvene čamce i motorne čamce, od kojih su najuspjeliji Miami, Delfin i Rusko.