Mardešić, Pavao (Mardešić-Centin) (Komiža, 29. V. 1895 – Split, 9. X. 1978), brodograđevni inženjer, izumitelj i leksikograf.

Diplomirao je 1922. studij strojarstva i brodogradnje na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TH Wien). Godine 1923. otišao je u Njemačku, gdje je radio u Institutu za ispitivanje brodova te u tvornici motora Hans Jastram u Hamburgu. U Čile je otišao 1929. te radio kao šef pogona u tvornici salitre Lautaro Nitrate Co. Ltd. de Antofagasta u Chacabucu Pintu. Kada je tvornica salitre propala, vratio se 1930. u Split, gdje je otvorio Brodogradilište ing. P. J. Mardešić, koje se bavilo proizvodnjom manjih drvenih brodova, posebice jahti i jedrilica. Brodogradilište je zatvoreno 1932., a Mardešić je prešao u splitsko brodogradilište Jadranska brodogradilišta A. D. Split (→ Brodosplit), u kojem je radio kao šef konstrukcijskog ureda te vodio gradnju samoga brodogradilišta. Nakon oslobođenja Splita 1944. sudjelovao je u obnovi oštećenoga splitskog brodogradilišta kao i Arsenala ratne mornarice u Tivtu. Umirovljen je 1954. Nastavio je raditi za klasifikacijsko društvo Bureau Veritas koje ga je reaktiviralo 1964. Konačno je umirovljen 1967.

Radio je na konstrukciji, rekonstrukciji i spašavanju te izgradnji obalnih putničkih brodova, brzih ophodnih brodova, torpiljarki i pomoćnih jedinica za ratnu mornaricu. Autor je patenta Postupak za gradnju drvenih brodova koji ne propuštaju vodu zaštićenoga 1931., koji se odnosi na postupak gradnje drvenih brodova uporabom uskih letvica. Godine 1932. na 7. međunarodnome sajmu u Solunu njegovo šuplje lagano veslo dobilo je zlatnu medalju. Za potrebe → Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, kojega je bio dugogodišnji tehnički savjetnik, izradio je poseban zatvarač za planktonske mreže te konstruirao istraživački brod kojemu je namjena bila istraživanje Sredozemlja do dubina od 4500 m, ali brod nije sagrađen. Konstruirao je brod za polaganje plutača sagrađen za Upravu pomorstva u Splitu. Sudjelovao je u radu društava vezanih uz more i tehniku, prevodio tehničku dokumentaciju. Njegov Rječnik komiškog govora objavio je JAZU u svojem Dijalektološkom zborniku 4 (1977).