svjetionik, pomorsko svjetlo na obali, otoku, grebenu ili pličini koje je uočljivo izdaleka te pomorcima služi za dnevnu i noćnu orijentaciju na moru. Tradicionalno je najveći i najvažniji objekt sigurnosti plovidbe. Sastavni je dio pomorskih svjetala, koja obuhvaćaju svjetionike, obalna i lučka svjetla te svjetleće oznake i plutače. Svjetla svjetionika smještena su na vrhu zidanoga, betonskoga ili čeličnoga tornja. Svjetlosne zrake iz svjetiljke usmjeruju se prema horizontu sustavom leća širom cijeloga obzora ili u samo jednome smjeru u uskom svjetlosnom snopu. Svjetionik je prva vidljiva točka noću, u trenutku kada brod prelazi s astronomske na terestričku navigaciju. Udaljenost s koje svjetlost svjetionika može biti opažena ovisi o geografskoj vidljivosti i dometu svjetlosti. Geografska vidljivost, zbog zaobljenosti Zemlje, ovisi o visini na kojoj je smještena svjetiljka, a svjetlosni domet ovisi o jakosti izvora svjetlosti. Domet svjetlosti ovisi i o boji svjetlosti i karakteru svjetlosnoga signala. Prva signalna svjetla bila su stalna i bijele boje. Označavanjem sve većega broja opasnosti na plovnome putu, širenjem električne rasvjete na obali i uporabom sve jačih svjetala na ribaricama, takva svjetla postala su nefunkcionalna, pa su početkom XX. st. uvedena ritmička i obojena. Danas stalna svjetla označavaju gatove i pristane u lukama, i uglavnom su obojena, dok su sva ostala ritmička. Uz bijelu boju, koja je i dalje u uporabi zbog postizanja većega dometa, rabe se crvena, zelena i žuta boja svjetla. Crvenu i zelenu boju imaju balisažne lateralne oznake kojima se označavaju strane kanala, uskih prolaza i ulaza u luke, dok sve ostale oznake imaju svjetlo bijele boje, osim »posebnih oznaka« koje imaju svjetlo žute boje. Rotacijska optika kod pomorskih svjetala više nije obvezna. Svjetionici izgrađeni u obalnome moru u nadležnosti su obalne države, a oni na otvorenome moru u nadležnosti su države koja ih je sagradila.
Povijesni razvoj
Prvi svjetionik o kojem postoje pisani spomeni je Aleksandrijski svjetionik, sagrađen u III. st. pr. Kr. na ulazu u aleksandrijsku luku, na otočiću Faru (Pharos). Zbog savršenosti oblika, ta se 70 m (u različitim izvorima i 135 m i 180 m) visoka višekatna građevina ubrajala u sedam svjetskih čuda staroga vijeka. Na osnovi prikaza svjetionika pronađenih na mozaicima, vazama, sarkofazima, novčićima i sl., koji potječu najčešće iz Aleksandrije, Ostije i drugih rimskih kolonija, pretpostavlja se da su svjetionici već na početku nove ere postali uobičajeni i da ih je imala svaka luka na Sredozemlju. Iz toga se doba spominju svjetionici u Bosporu, u Masiliji, na afričkoj obali, u blizini Gibraltara i mnogi drugi. Jedini očuvani svjetionik iz rimskoga doba nalazi se pred lukom La Coruñom na sjeverozapadu Španjolske (izgrađen oko 100., više puta srušen i obnavljan), koji pomorci nazivaju Herkulov toranj. Osim njega svjetionici su bili i u Gesoriacumu (Boulogne, Francuska), na južnome ulazu u Bospor i drugdje. Mnogi pisani dokumenti iz srednjega vijeka govore o postojanju »crkvenih svjetala« u sjevernoj Europi, nazvanih tako jer su ih održavali redovnici i redovnice (svjetionik na Hook Pointu u Irskoj, koji se smatra najstarijim u Britanskom otočju, održavali su u XIII. st. augustinski kanonici, ubirući i pristojbu od brodova koji su prolazili). U srednjem su se vijeku svjetionici proširili i u druge dijelove Europe.
Prvi toranj na izloženim grebenima (11 nautičkih milja od kopna) sagradio je 1806–11. Robert Stevenson na Bell Rocku (Škotska). U novije doba, razvojem globalnog sustava satelitske navigacije GNSS kao glavnoga pozicijskog sustava u pomorskoj plovidbi, svjetionici i druga pomorska svjetla rabe se kao pomoćni sustav.
Razvoj svjetlosnoga signala
Prvi izvori svjetlosti na svjetionicima bili su otvorena vatra i baklje, a kao gorivo rabilo se drvo, sve do XVI. st. kada je zamijenjeno ugljenom. Ugljen je izgarao u željeznim košarama, na vrhovima zidanih tornjeva, ostavljao je malo pepela, a davao visokokvalitetnu svjetlost. No, zahtijevao je mnogobrojnu posadu pa je zamijenjen biljnim i mineralnim uljima. Otvorena vatra i svjetiljke bez usmjeravajućih uređaja i optike širile su svjetlost u svim smjerovima. Dio svjetlosti mogao se bolje iskoristiti postavljanjem ravnih zrcala iza plamena svjetiljke, a 1532. ravna su zrcala zamijenjena sfernima. Ulja su tijekom vremena zamijenjena lojem u svjetiljkama lojanicama, o uporabi kojih prvi podatci potječu iz 1540. na svjetioniku North Shields – Newcastle, na britanskoj obali Sjevernoga mora. U početku se rabila samo jedna lojanica, no osmišljeni su sustavi za postavljanje više njih kako bi i učinkovitost bila veća; na svjetioniku Eddystone u Engleskome kanalu gorjele su lojanice postavljene na »svijećnjak« načinjen od dvaju željeznih obruča, no domet mu nije bio veći od tri nautičke milje.
Od konstrukcije uljanice švicarskog izumitelja Aiméa Arganda (1750–1803) 1782. počinje moderno doba razvoja svjetlosnoga signala. Postignuto je bolje strujanje zraka, zbog čega je plamen bio bistriji i jači. Smještanjem Argandove svjetiljke u središte bakrenoga paraboličnog reflektora (zrcala), dobiven je katadiopter povećana dometa svjetlosti. Prvi svjetionik s više Argandovih svjetiljki postavljenih u fokus reflektora bio je Cordouan u Francuskoj, sagrađen 1790. Konstrukcija na koju je postavljen uređaj mogla se okretati s pomoću okretnoga stroja, pa je to ujedno i prvi svjetionik s okretnim strojem i rotirajućim svjetlom.
Nedostatak tadašnjih reflektora, koji su zbog ljuštenja posrebrene obloge pri čišćenju gubili dosta svjetla, otklonio je početkom XIX. st. francuski fizičar Augustin Fresnel (1788–1827) izumom optičkoga sustava. Fresnel je umjesto odraza s reflektora iskoristio lom svjetlosnih zraka u staklenim lećama, čime je postignuo znatno veći domet. Prvi optički sustav bio je ugrađen 1823. na Cordouanu.
Tijekom vremena petrolejske su svjetiljke zamijenjene plinskima s mrežicama, koje su se zažarile i izgaranjem plina davale više svjetla. Prvi takav uporabljiv sustav ugrađen je na svjetionik Savudriju 1818. Zbog opasnosti i nepraktičnosti, plin je 1898. zamijenjen petrolejskim parama, a poslije acetilenom koji je davao još jače svjetlo.
Elektrifikacija je omogućila praktičniju i učinkovitiju uporabu svjetla: električne svjetiljke bile su većega dometa, jačega intenziteta i ekonomičnije, iako je njihova bijela i modričasta svjetlost slabije probijala maglu. Prvi elektrificirani svjetionik bio je Dungeness u američkoj državi Washington 1862. Kako su prva električna svjetla s lučnicama imala i nedostataka, one su ubrzo zamijenjene električnim žaruljama. Na većini svjetionika potkraj 1950-ih rabile su se električne žarulje od 1500 W, uvijek po dvije na pokretljivu podnožju, dok su se samo na golemim oceanskim svjetionicima rabile žarulje od 6000 W. Početkom 1960-ih pojavile su se žarulje ispunjene stlačenim plinom ksenonom, preuzete iz kinoprojektora, koje su davale snažnu svjetlost, bile malih dimenzija i imale veliku trajnost. Nakon njih rabile su se halogene svjetiljke postavljene na platforme, a danas svjetleće diode (engl. Light emitting diode, LED) s malim utroškom energije i mogućnošću odabira boje svjetlosti. Uz to, rabe se i solarni paneli s pomoću kojih se sakupljanjem Sunčeve svjetlosti stvara električna energija uz pomoć koje se potpuno i gotovo bez potrebe za svjetioničarom rad svjetionika automatizira i osamostaljuje.
Povijesni razvoj na istočnojadranskoj obali
Početci
U povijesti obalne rasvjete i svjetionika Hrvatskoj pripada istaknuto mjesto jer je, prema konfiguraciji obale, sigurna plovidba uz nju uvjetovala podizanje svjetionika u suvremenom smislu i uređenoga sustava pomorskih svjetala. Kako je bio plovni put koji je spajao srednju Europu s Levantom, na Jadranu je još u starome vijeku postojala svjetlosna signalizacija (visoke građevine na vrhu kojih su se palile vatre), barem ispred važnijih luka. U grčko doba postavljeni su svjetionik Issa, na ulazu u višku luku, na otočiću Hostu, te Pharos, na položaju Lampić, utvrdi na ulazu u Stari Grad na Hvaru. U rimsko doba za istočnojadranski je prostor najznačajniji bio svjetionik na ulazu u luku Salone, glavnoga grada rimske provincije Dalmacije, a nalazio se na rtu poluotoka Marjana. Nadiranjem barbarskih plemena u zemlje Zapadnoga Rimskoga Carstva došlo je do zastoja u pomorskoj trgovini, svjetionici su tijekom vremena propali, pa nema njihovih ostataka. Jedini materijalni ostatci nekog starijega svjetionika na Jadranu, sagrađenoga 1403., postoje na otočiću Svetom Nikoli kraj Poreča, gdje su tada bili benediktinci kojima je bila povjerena zadaća održavanja vatre. Pretpostavlja se da je trajno ugašen u prvoj polovici XVIII. st., kada je ukinut benediktinski samostan.
Prva polovica XIX. st.
Početkom XIX. st., zbog tehničkoga napretka, intenzivnije industrijalizacije, povećanog i ubrzanog teretnoga prometa, pojave prve organizirane putničke plovidbe, pojačala se potreba za bržom i sigurnijom plovidbom. Od tada potječu i prva nastojanja za sustavnim postavljanjem objekata za sigurnost plovidbe na istočnoj obali Jadrana. Većinu još i danas funkcionalnih svjetionika izgradila je Austro-Ugarska. Nakon pripajanja Trsta i Istre Austriji, Deputacija Tršćanske burze (Deputazione di borsa di Trieste) 1805. izrazila je potrebu za izgradnjom svjetionika na rtu Savudriji; kako se rt nalazi na ulazu u Tršćanski zaljev, svjetionik na tome mjestu usmjeravao bi brodove prema tršćanskoj luci, koja je bila izlaz na more za srednju Europu i podunavske zemlje. Godine 1816. izdan je carski dekret za gradnju i postavljanje svjetionika, a od 1817. postavljanje i održavanje pomorskih svjetala bilo je u nadležnosti Deputacije Tršćanske burze.
Svjetionik Savudrija dovršen je 1818. kao prvi svjetionik na području Hrvatske izgrađen na organizirani poticaj, a prvo svjetlo upalio je car Franjo I. Danas je najzapadniji i najsjeverniji hrvatski svjetionik. Drugi je svjetionik postavljen na hridi Porer pred najjužnijim istarskim rtom Premanturom 1833. Isprva je to bilo obično svjetlo fenjera bijele boje na drvenome stupu, a 1846. izgrađena je kamena zgrada i toranj na vrhu kojega je postavljen katadioptrijski uređaj Argandova tipa (1870. zamijenjen Fresnelovim sustavom). Do sredine XIX. st. promet se mnogostruko povećao, pa se nametnula potreba za postavljanjem mreže svjetionika na istočnoj obali Jadrana. Godine 1839. sagrađen je svjetionik na rtu Strugi na Lastovu, a deset godina kasnije Veli Rat na Dugome otoku, danas najviši hrvatski svjetionik, s prvim Fresnelovim sustavom postavljenim na našoj obali.
U sljedećim se godinama mreža obalne i lučke rasvjete usavršavala i širila. Zbog otočja i velikih pličina na zapadnoj obali Istre, postavljen je 1853. svjetionik Sveti Ivan na pučini u blizini Rovinja, gdje je poslije osnovana meteorološka postaja koja je aktivna i danas. Godine 1865. izgrađen je svjetionik Stončica na Visu. Izgradnja željezničke pruge Budimpešta–Rijeka planirala se 1870-ih, kako bi se Mađarska povezala s morem, što je podrazumijevalo povećanje brodskoga prometa prema riječkoj luci i u njoj, pa je trebalo izgraditi pomorska svjetla. Stoga je 1870. na hrid u Kvarneru sjeverozapadno od otoka Unije postavljen svjetionik Galijola, koji je potpuno srušen tijekom bombardiranja u II. svj. ratu.
Druga polovica XIX. st. do prvih desetljeća XX. st.
Nakon što je 1870. donesen Pravilnik o vršenju semaforske službe, uvedene su u uporabu tzv. semaforske postaje. Prva na našoj obali izgrađena je 1871. na rtu Stončici na Visu, 75 metara jugozapadno od svjetionika. Princip rada semaforskih postaja temeljio se na električnom uređaju koji je preko telegrafske službe na kopnu bio priključen na električnu mrežu. Služile su prenošenju informacija tako da su se u skladu s pravilima međunarodnoga signalnoga kodeksa izmjenjivali telegrami brodova i kopna, ako su brodovi bili u vidnome polju postaje. Svrha im je među ostalim bila i obavještavati brodove o meteorološkim uvjetima.
Godine 1874. na svjetioniku Savudriji postavljen je zvučni signal za maglu. Signalni uređaji za maglu imali su orijentacijski i sigurnosni značaj, a uključivali su se kada svjetla nisu bila učinkovita. Svaki je imao različit zvuk i interval trajanja po kojem su ih pomorci mogli raspoznati.
Svjetionik na Palagruži dovršen je 1875. Emitirao je stalno bijelo svjetlo s bijelim bljeskovima svake minute i imao tada najbolji optički sustav, a 1894. osnovana je ondje i meteorološka postaja, koja i danas javlja podatke Državnomu hidrometeorološkom zavodu. To je do danas najveći svjetionik na Jadranu, izgrađen na najvećoj nadmorskoj visini, s najvećim dometom (26 nautičkih milja).
Godine 1912. bilo je 65 čuvanih svjetionika, 135 obalnih svjetala, te 247 lučkih svjetala, tri svjetleće plutače, 118 dnevnih pomorskih oznaka, pet signala za maglu i sedam semafora. Time je bilo završeno prvo i najvažnije razdoblje gradnje pomorskih svjetionika i drugih oznaka za sigurnost plovidbe na istočnoj obali Jadrana. Najveći dio njih je, zbog redovita održavanja i stalne modernizacije, u funkciji i danas.
Od I. svj. rata do 1950-ih
Za I. svj. rata svjetionici na Jadranu bili su ugašeni i zapušteni, a neki i porušeni, a potkraj rata počela je njihova sustavna obnova. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova mreža svjetionika dopunjena je; zajedno s onima u Istri, na Kvarneru, u Zadru i na Lastovu bilo je ukupno 58 svjetionika sa svjetioničarskom službom, te 139 obalnih svjetala i 241 lučko svjetlo. U II. svj. ratu objekti za sigurnost plovidbe pretrpjeli su velika razaranja; preostalo je samo 80 upotrebljivih pomorskih svjetala, tj. 20% od ukupnoga broja prije rata. Nakon rata bilo je potrebno demilitarizirati ih, obnoviti te ponovno staviti u funkciju. Prioritet je bila obnova vanjskih svjetionika koji imaju i međunarodno značenje, jer se plovidba mimo njih odvija vanjskom jadranskom rutom prema Anconi, Veneciji i Trstu (Sv. Andrija, Struga, Sušac, Palagruža, Stončica, Mul, Blitvenica, Tajerske sestrice, Veli Rat, Susak, Porer, Sv. Ivan na pučini i Savudrija). Do kraja 1949. je uglavnom uspostavljeno predratno stanje. Godine 1951. na svim udaljenim svjetionicima uvedeni su uređaji za radiovezu, a na većini, radi lakše opskrbe i komunikacije s kopnom, i motorni čamci.
Upravljanje svjetionicima
U početku su svjetionici bili pod upravom Deputacije Tršćanske burze. Sredinom XIX. st. objekti pomorske signalizacije bili su djelomice u rukama Pomorske uprave u Rijeci i tršćanske Središnje pomorske uprave, dok je Deputacija Tršćanske burze upravljala i naplaćivala pristojbu za pomorsku rasvjetu. Godine 1867. služba pomorskoga svjetioničarstva prešla je potpuno u ruke Središnje pomorske uprave u Trstu, pod kojom je ostala do kraja I. svj. rata. Tada je briga o objektima pomorske signalizacije i o sigurnosti plovidbe dijelom istočnoga Jadrana od Sušaka do rijeke Bojane prešla u nadležnost prve jugoslavenske Pomorske oblasti u Bakru (1918), koja je reorganizacijom 1924. premještena u Split pod nazivom Direkcija pomorskog saobraćaja.
Za II. svj. rata istočnojadranska obala bila je pod okupacijom ili jurisdikcijom Italije pa je za upravljanje objektima pomorske rasvjete bilo nadležno Zapovjedništvo zone svjetionika i pomorske signalizacje (Comando di Zona dei Fari e dei Segnalamenti Marittimi) u Trstu. Godine 1943., nakon talijanske kapitulacije, nadležnost nad svim pomorskim sektorima preuzela je Komanda mornarice NOVJ preko svojih prometnih odjeljenja. Služba se 1945. nastavila odvijati putem triju pomorskih oblasti u sklopu Sekretarijata za promet i veze. Uprava pomorstva u Splitu ukinuta je 1949., a otvorene su direkcije luka: za sjeverni Jadran u Rijeci, za srednji u Splitu i za južni u Dubrovniku, koje su bile pod neposrednom jurisdikcijom Ministarstva pomorstva. Godine 1952. direkcije su se reorganizirale u uprave pomorskih oblasti sjevernoga, srednjega i južnoga Jadrana, a sjedište za južni Jadran premješteno je iz Dubrovnika u Kotor. Iste je godine ukinuto i Ministarstvo pomorstva, umjesto kojega je osnovana Uprava pomorstva i riječnog saobraćaja u Beogradu, koja je preuzela njegove funkcije. Unatoč promjenama, uprava nad svjetioničarskim službama ostala je u Splitu do 1957.
Godine 1963. osnovana je jedinstvena Ustanova za održavanje pomorskih plovnih putova u Splitu, a njezin je sljednik od 1992. poduzeće → Plovput, kojemu je funkcija obavljanje stručno-tehničkih poslova vezanih uz izgradnju, nadzor rada te održavanje svjetionika, u skladu s Pomorskim zakonikom.
Svjetionici u RH danas
Od osnivanja Plovputa provodi se i modernizacija objekata za sigurnost plovidbe, pri čemu se najviše radilo na automatizaciji svjetala. Razvojem informatičkih i telekomunikacijskih tehnologija potkraj 1990-ih stvorili su se preduvjeti za uvođenje sustava daljinskoga nadzora rada objekata pomorske signalizacije (što je Plovput proveo 2002), inteligentnoga transportnoga sustava za prijenos informacija o svim događajima na tim objektima, koji svojim korisnicima omogućuje izravno povezivanje sa samim objektom te uvid u njegov rad. To povezivanje obavlja se svakodnevno iz Centra za nadzor smještenoga na obalnoj radijskoj postaji Splitradio.
U RH su danas 1054 objekta pomorske signalizacije, od kojih je 869 sa svjetlosnom karakteristikom. Nakon automatizacije uređaja pomorske signalizacije, više nema potrebe za više svjetioničara na jednom svjetioniku; danas je svih 48 svjetionika automatizirano i u sustavu daljinskoga nadzora, 45 ih ima status pomorskoga svjetionika, a tri obalnoga svjetla; 17 ih je s posadom, a 28 bez posade. Bez posade ne smiju ostati vanjski svjetionici, ali su zato modernizacijom i ti svjetioničarski objekti osuvremenjeni i obnovljeni. Stambeni objekti pojedinih svjetionika su u posljednje vrijeme preuređeni i pripremljeni za novu funkciju – primanje gostiju u funkciji razvijanja tzv. robinzonskoga turizma.
Organizacije i publikacije
Jedna od najstarijih organizacija za održavanje svjetionika u svijetu je Corporation of Trinity House u Engleskoj, osnovana 1514. kao gilda pomoraca poveljom Henrika VIII. Međunarodno udruženje svjetionika (International Asociation of Lighthouse Authorities, IALA) osnovano je 1957. sa sjedištem u Parizu.
Središnju evidenciju te publiciranje podataka o broju, vrsti te karakteristikama objekata za sigurnost plovidbe na hrvatskome dijelu Jadrana, kao i podatke o novonastalim promjenama na njima, u početku je vodila Deputacija Tršćanske burze, zatim Središnja pomorska uprava u Trstu, a nakon raspada Austro-Ugarske Hidrografski ured Mornarice SHS u Dubrovniku. Nakon II. svj. rata taj je posao preuzeo Hidrografski institut JRM-a u Splitu u periodičnim publikacijama Oglas za pomorce i Popis svjetionika. Od 1991. sve eventualne promjene te njihovo publiciranje bilježi Republički hidrografski institut u Splitu, danas → Hrvatski hidrografski institut.
N. Šerić: Kamena svjetla. Priče i legende o jadranskim svjetionicima, o mjestima na kojima su izgrađeni i o njihovom podmorju. Split, 2004.
J. Gašpar: Legende svjetla. Priče hrvatskih svjetionika i njihovih duša, svjetioničara. Zadar, 2016.
B. Jakaša: SVJETIONIK. Pomorska enciklopedija, sv. 7, 1985., str. 628–632.
SVJETIONIK. Pomorski leksikon, 1990., str. 786.
