sladila, tvari koje hrani daju slatki okus ili se rabe u sastavu stolnih sladila. U današnje doba, kada za zaslađivanje hrane prevladava uporaba → šećera, sladilima se smatraju tvari koje ga nadomještaju.
Prema kemijskome sastavu razlikuju se ugljikohidratna sladila, u kojima su nositelji slatkoće različiti ugljikohidrati i neugljikohidratna, u kojima nositelji slatkoće mogu biti proteini (npr. taumatin), glikozidi (steviol glikozid), saponini (glicirizin) ili druge molekule. Prema podrijetlu sladila mogu biti prirodna i umjetna, prema energijskoj vrijednosti nutritivna i nenutritivna, a prema intenzitetu slatkoće intenzivna i esktenzivna. Za razliku od nutritivnih sladila dodavanjem kojih se povećava energijska vrijednost prehrambenih proizvoda (monosaharidi, disaharidi, sirupi, polioli, ali i neka intenzivna sladila poput aspartama, taumatina, alitama), većina je umjetnih sladila (acesulfam K, ciklamati, saharin, sukraloza) nenutritivna jer se ne metaboliziraju u organizmu pa stoga nemaju energijsku vrijednost ili je ona vrlo niska.
Početci uporabe sladila vezani su uz primjenu prirodnih sladila poput voća, slatkih sokova biljaka i meda divljih pčela. Razvojem uzgoja pčela (apikultura) znatno je povećana uporaba meda kao sladila, za što se rabe i sirupi smokve i datulje, grožđani sok te voćni koncentrati. Najstarije umjetno sladilo, otkriveno 1879., je saharin. Iako je do danas sintetiziran velik broj umjetnih sladila, u sastavu prehrambenih proizvoda najčešće se nalaze acesulfam K, aspartam, ciklamati, steviol glikozid i sukraloza.
Ekstenzivna sladila imaju relativnu slatkoću (RS) sličnu slatkoći saharoze (šećera), koja se uzima kao standard (RS = 1), i u njih se ubrajaju monosaharidi, disaharidi, oligosaharidi, polioli, sirupi i sl., a intenzivna sladila imaju raspon relativne slatkoće od 50 (glicirizin) do čak 8000 (neotam). Zbog niže energijske vrijednosti (2,4 kcal/g) te važnih antioksidacijskih, nekariogenih (ne izazivaju karijes) i potencijalno prebiotičkih svojstava (ali i drugih poželjnih fizikalno-kemijskih svojstava sličnih saharozi) posebno su zanimljiva alternativa saharozi polioli (sorbitol, ksilitol, eritritol, maltitol). Sigurnost sladila procjenjuju nacionalna ili europska nadležna tijela, poput Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA). Sladila koja se nalaze na tržištu smatraju se sigurnima za uporabu i imaju definirane prihvatljive dnevne unose – acceptable daily intake (ADI, mg/kg tjelesne mase/dan). Tako je primjerice ADI neotama 0,3, steviol glikozida 4, acesulfama K i saharina 15, a aspartama 50.
Nastojeći smanjiti energijsku vrijednost prehrambenih proizvoda i prevenirati pojavu bolesti suvremenoga društva uzrokovanih prekomjernim unosom rafiniranoga šećera, posljednjih godina povećano je zanimanje za prirodna sladila (med, sirupi, steviol glikozid, yacon), ali i potražnja za novim izvorima prirodnih sladila (čudesno voće ili mirakulin, monaško voće ili Luo Han Guo).
Na hrvatskom su tržištu prisutna umjetna sladila Plivin Sladial i njemački Natreen.
