odvodnja, komunalna djelatnost odvoda i zbrinjavanja otpadnih voda. Korisnici različitim aktivnostima unose onečišćenja u vodu koju rabe. Pritom nastaju otpadne vode neprikladne za ponovno korištenje, koje se odvodnjom moraju pročišćene odvesti u okoliš. Pojam odvodnje obuhvaća i odvod oborinskih voda (ako njihovo zbrinjavanje nije riješeno drukčije, npr. upojnim bunarima) te višak voda s poljoprivrednih površina. Javni sustavi odvodnje sakupljaju otpadne i oborinske vode u iste provodnike – kanalizacijske mreže, ili ih skupljaju odvojeno i prije ispuštanja u prijamnik zajedno ili odvojeno pročišćuju. Kanalizacijska mreža sastoji se od unutarnjih uređaja u zgradama i industrijskim pogonima (sanitarni uređaji, naprave za hvatanje i taloženje pijeska, masti i ulja, naprave za razrjeđivanje i neutraliziranje agresivnih tvari, odvodne cijevi do sabirnoga cijevnog voda), vanjske kanalizacijske mreže koja se sastoji od kanala nižega reda, sabirnih kanala (kolektora) i glavnoga odvodnog kanala, crpnih stanica s tlačnim cijevnim vodovima, objekata za pročišćivanje i za ispuštanje otpadnih voda. Na područjima bez izgrađene javne vanjske kanalizacijske mreže otpadne vode iz stambenih zgrada zadržavaju se u septičkoj jami. Vanjska se kanalizacijska mreža najčešće polaže podzemno (zatvoreni kanali), a samo se iznimno njezini dijelovi izvan naseljenih mjesta grade kao otvoreni kanali. Sastavljena je od cijevi izrađenih od betona, armiranoga betona, kamenštine, čelika, lijevanoga željeza, plastike i dr. Osim cijevi čini je i niz uređaja kao što su ulazna (revizijska) okna za pregled, čišćenje i održavanje kanala, okna za prekidanje pada, okna za skupljanje oborinskih voda i za ubacivanje snijega, rasteretne komore s preljevima i dr. Temeljni je princip upravljanja otpadnim vodama smanjenje njihova volumena i tereta onečišćenja promjenom ili unapređenjem tehnološkog postupka u kojem nastaju, te smanjenjem koncentracija i tereta onečišćenja različitim postupcima pročišćivanja. Ti se postupci razvrstavaju u tri stupnja: mehaničko pročišćavanje kojim se uklanjaju krupnije i sitnije krute tvari (1. stupanj), biološko pročišćivanje s uklanjanjem raspršene i organske tvari (2. stupanj), stroža obradba s dodatnim uklanjanjem fosfora i dušika (3. stupanj).

Otpadnim vodama se uvjetno mogu nazvati i vode koje su iskorištene u hidroenergetskim objektima (→ hidroenergetski sustavi). Iako se pri proizvodnji energije u vodu ne ispuštaju onečišćenja, zbog načina zahvaćanja vode koji često zahtijeva izgradnju regulacijskih i akumulacijskih građevina (→ regulacije vodotoka), znatno se mijenjaju hidrodinamičke i morfološke značajke prirodnih vodnih tijela, što može rezultirati nepovoljnim promjenama trofičkog stanja voda koje podrazumijevaju promjenu u fizikalnom, biološkom i kemijskom sastavu, zastupljenosti flore i faune i mikroklimatskih uvjeta. Do toplinskog onečišćenja (termopolucija) najčešće dolazi zbog korištenja i ispuštanja voda koje se rabe za hlađenje u industrijskim tehnološkim postupcima ili pri proizvodnji energije u nuklearnim i termoelektranama.

Povijesni razvoj odvodnje

Razvoj društava u pravilu je vezan uz dostatnost vode i pomno planiranje ne samo njezine uporabe već i konačnog zbrinjavanja otpadnih voda. U sumerskim gradovima Nipuru i Ešnuni pronađeni su sustavi glinenih cijevi kojima se otpadna voda odvodila iz naseljenih područja (oko 4000. pr. Kr.). Na području današnje Škotske pronađeni su ostatci primitivnog unutarnjeg sustava kamenih kanala za dovod i odvod vode (3000. pr. Kr.). Uz piramidu Sahure i susjedni hramski kompleks u Abusiru, gradnja kojih se datira u približno 2400. pr. Kr., otkrivena je mreža bakrenih odvodnih cijevi. Rani dokazi organizirane urbane odvodnje vezuju se uz gradove Harappa, Mohenjo Daro i Rakhigarhi u dolini rijeke Inda, gdje se voda iz zahoda i prostorija namijenjenih kupanju odvodila u natkrivene odvodne kanale trasirane duž glavnih gradskih ulica. U kineskom gradu Zhengzhou u doba dinastije Shang (1600. do 1046. pr. Kr.) gradski kanalizacijski sustav sastojao se od podzemnih odvodnih kanala. Pela je jedan od prvih gradova u staroj Grčkoj koji je imao opsežan i sofisticiran sustav vodoopskrbe i odvodnje. U Ateni su se veće količine vode odvodile zatvorenim kanalima od kamenih blokova pravokutnog poprečnog presjeka, pokrivenima kamenim pločama. Procjenjuje se da su prvi sustavi odvodnje staroga Rima nastali oko VI. st. pr. Kr. po uzoru na etrurske. Rimljani su u doba svoje vladavine dodatno razvijali i unaprijedili tehnologiju grčkoga razdoblja. Njihovo zbrinjavanje otpadnih voda temeljilo se na gravitacijskoj odvodnji u prirodno vodno tijelo gdje bi se otpadne vode razrijedile i raspršile. Glasovita je rimska Cloaca Maxima, tj. veliki središnji kanal kojim su se otpadne vode Rima odvodile do rijeke Tibera, a rabi se i danas. Tijekom srednjega vijeka (oko 400. do 1400) napredak zapadne civilizacije u području vodoopskrbe i odvodnje bio je ograničen. U gradovima srednjovjekovnog islamskog svijeta mali prirodni vodotoci koji su se rabili za odvođenje otpadnih voda na kraju su bivali prekriveni i funkcionirali kao kanalizacija. U gradovima su se izvodili i otvoreni rigoli i kanali za otpadne vode sredinom ulica pa je otpadna voda fizički dijelila ulice na dvije polovice. Prva kanalizacija zatvorenog tipa u Parizu duga 300 m izgrađena je 1370. u Ulici Montmartre. Moderni kanalizacijski sustavi nalik današnjima izgrađeni su sredinom XIX. st. kao reakcija na pogoršanje sanitarnih uvjeta do kojih su dovele izrazita industrijalizacija i urbanizacija. Baldwin Latham, britanski građevinski inženjer i pionir u sanitarnom inženjerstvu, uveo je potkraj XIX. st. jajolike kanalizacijske cijevi u sustave javne odvodnje jer su pokazivale prednosti u pogonskim karakteristikama u odnosu na konvencionalne pravokutne kanale.







Odvodnja u Hrvatskoj

Razvoj urbanih sredina na području Hrvatske intenzivirao se dolaskom Rimljana koji su gradili sustave organizirane javne vodoopskrbe i odvodnje. Tako su se npr. otpadne vode unutar Dioklecijanove palače u Splitu prikupljale sustavom kanala, koji su ih odvodili izvan palače u prirodne potoke i dalje u more. Složeni sustavi kanala za odvodnju pronađeni su u Varaždinskim Toplicama (Aquae Iasae) i drugim rimskim naseljima na području današnje Hrvatske. U kopnenom su dijelu Hrvatske ostatci kanala odvodnje pronađeni u Benkovcu, Kopačevu, Osijeku, Vinkovcima i Osekovu pokraj Kutine. Rimska kolonija Mursa na području današnjeg Osijeka još je 133. imala status grada prvoga reda, što podrazumijeva da je morala imati izgrađen vodovod i kanalizaciju, a potvrđeno je arheološkim nalazima. U Dubrovniku su gradskim statutom iz 1272. propisani parametri za izgradnju septičkih jama i kanala za otpadne vode. Veći zamah u izgradnji suvremenih javnih vodovoda na području Hrvatske počeo je na prijelazu iz XIX. u XX. st., kada su se u većim gradovima formirala javna poduzeća kojima je funkcija bila gradnja i upravljanje sustavima vodoopskrbe, a poslije i odvodnje. Isti koncept, koji je tijekom vremena s promjenama političkih sustava i društvenih zajednica praćen promjenama vlasništva, zadržao se do danas.

Odvodnja područja grada Zagreba

Nakon izgradnje prvoga vodovoda 1878., pristupilo se 1880. prvom popisu svih do tada poznatih odvodnih kanala ukupne duljine 4190 m. Gradili su se zidanjem opekom u živom vapnu ili djelomično kamenim ziđem te su bili položeni vrlo plitko. Godine 1882. izgrađeni su prvi kanali od opeke za odvodnju otpadnih voda iz Gornjega grada u potok Medveščak, uz koji su prijamnici otpadnih voda bili i sljemenski potoci, Kuniščak, Kraljevec, Tuškanac i Jelenovac. Gradnja sustavne kanalizacije Zagreba započela je 1892. izvedbom glavnoga odvodnog kanala s uljevom u Savu kraj Petruševca na Žitnjaku te premještanjem potoka Medveščaka iz Tkalčićeve ulice na Ribnjak. Izgradnjom tog kanala stekao se preduvjet za daljnji razvoj sustavne odvodnje u gradu Zagrebu. Njegovim produljenjem 1928−30. uljev u Savu pomaknut je na istok do Ivanje Reke. Godine 1914. ukupna duljina kanalizacijske mreže iznosila je 71 km.



















U razdoblju nakon 1945., kada je u gradu već bilo izgrađeno 220 km kanalizacijske mreže, gradila se kanalizacija na području zapadno od potoka Črnomerca sve do Podsuseda, a na istoku prema Sesvetama. Početci izgradnje kanalizacijske mreže na desnoj obali Save vezani su uz izgradnju Zagrebačkog velesajma, kada je izgrađen sabirni kanal (kolektor) na Aveniji Većeslava Holjevca (1956) s prvom crpnom stanicom u kanalizacijskom sustavu te na Aveniji Dubrovnik (1956−78). Zatvaranjem korita potoka Remetinca (1924−55) stvoren je jedan od najvažnijih kolektora u gradu. Izgradnjom kolektora uz Slavonsku i Ljubljansku aveniju (1954−69) te kolektora Jankomir (1970−77) osigurani su uvjeti za razvoj i širenje kanalizacijske mreže na tom području. Važni infrastrukturni zahvati s gledišta razvoja odvodnje u Zagrebu bili su i sabirni kanal llica−Bolnička (1954−56), kolektori Sokolska (1967−76), Vrapčak (1977−81), Fallerovo šetalište (1978−85), Mramoračka (1982−88), u središnjem dijelu grada kolektori Kuniščak (1926−69) i Savica (1981−83), a na istoku kolektori Volovčica (1948), Dubrava (1957−64), Sesvete sa zapadnim ogrankom (1970−91), Ravnice (1978−84), te sabirni kanal u Vukovarskoj (1950−88), preko kojih se kanaliziraju veći kompleksi industrije i novih naselja. Danas na području grada Zagreba ima više od 2200 km javnih kanala raznih profila. Godine 2007. završena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćivanje otpadnih voda u jugoistočnom dijelu grada, u Gradskoj četvrti Peščenica–Žitnjak s drugim stupnjem pročišćivanja.







Odvodnja područja grada Splita

Od 1860. do 1880. u Splitu su se obavljali radovi na izgradnji kanalizacije u gradskoj jezgri te ispusnog cjevovoda u more. Istodobno s razvojem vodovoda, 1880–1914. provedena su ulaganja u razvoj suvremene kanalizacije. Na svim osnovnim gradskim pravcima otvoreni tokovi otpadnih voda bili su regulirani i natkriveni, a novi objekti priključeni na gradski kanalizacijski sustav. Nakon II. svj. rata intenzivirala se izgradnja kanalizacije na višim gradskim predjelima i formirana su dva nova slijevna područja s ispuštanjem vode u Sjevernu luku. Za razvoj kanalizacije u Splitu je osobito važno razdoblje 1960−80., kada su izgrađeni gotovo svi osnovni kolektori u gradu (Stinice−Pjat, Duje, Tršćanska ulica, Ravne njive, Ulica Domovinskog rata, Ulica Brune Bušića i dr.). Godine 1976. puštena je u rad crpna stanica Bačvice s podmorskim ispustom, kao i prva faza sanacije Gradske luke. Druga faza sanacije dovršena je 1996. izgradnjom svih glavnih kolektora preljevnih građevina te suvremenog mehaničkog uređaja za pročišćivanje otpadnih voda. U sklopu projekta EKO-Kaštelanski zaljev započetog potkraj 1990-ih, stara kanalizacijska mreža spojena je u novi sustav Splita, Solina, Kaštela i Trogira te je znatno porasla kakvoća mora u Kaštelanskom zaljevu.

Odvodnja područja grada Osijeka

Prvi kanali za odvodnju otpadne vode u Osijeku, tzv. Opća kanalizacija, izgrađena je u Tvrđi 1779. od opeke zidane cementnim mortom, visine profila 1,40 m u koji su se ulijevali kanali iz svih ulica Tvrđe. Gradnja gornjogradskih sabirnih kanala počela je 1867. i trajala sljedeća dva desetljeća. Pripreme za gradnju gradske kanalizacije završile su do ljeta 1912. kada se pristupilo izgradnji suvremene kanalizacijske mreže što je trajalo do izbijanja I. svj. rata. Novi kanali građeni su od betona, strane i dno protjecajnog profila kanala osigurani su od štetnog taloga, a zasvođenja tjemena kanala ožbukana su cementnom žbukom. Novi je sabirni kanal, današnji Sjeverni kolektor, počinjao u Strossmayerovoj ulici u Retfali, a trasa u smjeru zapad−istok prolazila je sjevernim pojasom grada sve do kraja Donjega grada. Ušće sabrinog kanala u Dravu nalazilo se nizvodno, ispod nastanjenoga dijela Donjega grada. Gradnja Južnog kolektora počela je 1969., a Spojni sjeverni kolektor izgrađen je 1988. spojivši Južni i Sjeverni kolektor. Od 1971. do 1977. izgrađeno je 70 km nove kanalizacijske mreže i 9000 novih kanalizacijskih priključaka. Ispusna građevina Nemetin izgrađena je 1997., a Južni kolektor je konačno dovršen 2006. Sustav odvodnje grada Osijeka sastojao se 2023. od 485 km kolektorske i sekundarne kanalizacijske mreže s 26 535 kanalizacijskih kućnih priključaka te 108 crpnih stanica. Godine 2023. dovršena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćivanje otpadnih voda grada Osijeka s trećim stupnjem pročišćivanja.

Odvodnja područja grada Rijeke

Mnogobrojni izvori pitke vode i njihovi vodotoci usmjereni prema obali su nakon pokrivanja bili pogodni za uporabu kao prirodni kolektori za otpadnu i oborinsku vodu, pri čemu određeni dokumenti upućuju na to da su kanali za odvodnju oborinskih voda postojali još u XVIII. st. Oko 1882. započela je sustavna briga i izgradnja kanalizacije za područje općina Stari grad i Zamet (bivši Grad Rijeka), te 1914. za područje Sušaka (tada Grad Sušak) kada su izgrađeni kolektori. Sušački i Riječki kolektor, kolektor uz lijevu obalu Rječine te sekundarni kanali novijih naselja gradili su se 1960–74. uz rekonstrukciju postojećih kanala. Središnji uređaj za pročišćivanje otpadnih voda Delta pušten je u rad 1994. Na području Rijeke i riječkog prstena, koji čine gradovi Bakar, Kastav i Kraljevica te općine Kostrena, Viškovo, Čavle, Jelenje i Klana, otpadne vode prikupljaju se s područja aglomeracije Rijeka (415 km dug sustav javne odvodnje), Kostrena−Bakar (55 km), Kraljevica (10 km) i Klana (5 km). Odvodnju grada Rijeke čine ukupno četiri uređaja za pročišćivanje otpadnih voda, 57 crpnih stanica te 539 km cjevovoda sustava javne odvodnje. U tijeku je projekt Poboljšanje vodno-komunalne infrastrukture na području aglomeracije Rijeka, u sklopu kojega se, među ostalim, gradi i novi pročistač otpadnih voda na Delti s drugim stupnjem pročišćivanja.

Odvodnja u Hrvatskoj danas

Zahvaljujući sredstvima Europske unije, potkraj 2010-ih i tijekom 2020-ih odvijali su se radovi na projektima poboljšanja vodnokomunalne infrastrukture hrvatskih gradskih aglomeracija intenzitetom kakav dosad nije zabilježen. Osim već spomenutih projekata unapređenja vodoopskrbe i odvodnje EKO-Kaštelanski zaljev i Aglomeracija Rijeka, takvi se projekti odvijaju npr. i u aglomeracijama Karlovac–Duga Resa, Požega, Koprivnica, Labin–Raša–Rabac, Šibenik, Varaždin, Novalja, Križevci, Poreč i mnogi drugi. Radovi obuhvaćaju proširenje i rekonstrukciju sustava vodoopskrbe i odvodnje, izgradnju uređaja za pročišćivanje otpadnih voda i dr. Nositelji su projektiranja i provedbe tih projekata gradska komunalna poduzeća koja pružaju usluge javne vodoopskrbe i odvodnje. (→ vodoopskrba).







U 2022. ukupna količina otpadnih voda iznosila je 354 milijuna kubnih metara, od čega je 189 milijuna kubnih metara bilo voda iz kućanstva i gospodarskih djelatnosti, a ostatak je otpadao na oborinske i druge vode. Od ukupne količine otpadnih voda prije ispuštanja u okoliš pročišćeno je 298 milijuna kubnih metara. Mreža javne odvodnje obuhvaćala je 14 179 km kanala, te 186 uređaja za pročišćivanje (74 uređaja 1. stupnja, 84 uređaja 2. stupnja, 25 uređaja 3. stupnja).