poštanski promet, skup poštanskih usluga što ih obavljaju poštanske organizacije, a obuhvaća prijam, usmjeravanje, prijenos i uručenje poštanskih pošiljaka (pismovne pošiljke, paketi, preporučene pošiljke, pošiljke s označenom vrijednosti, pošiljke za slijepe, izravna pošta, tiskanice).

Prijenos vijesti i poruka u prapovijesti i antici

Iako u prapovijesnome razdoblju nije postojala organizirana, redovita dojavna služba, poruke i vijesti prenosile su se usmenim putem čak i na veće udaljenosti. Informacije su se izmjenjivale najčešće prigodom trgovanja, na zajedničkim slavljima, kultnim svečanostima i sl., a brzina širenja vijesti ovisila je o brzini odvijanja prometa. Osim pješice, robe i vijesti prenosile su se jahaćim konjima i zaprežnim kolima. Nalaz brončanodobnoga keramičkog minijaturnog kotača kao sastavnoga dijela kola, otkriven u Miklinovcu kraj Koprivnice, svjedoči o uporabi zaprežnih kola. U tom se razdoblju, a posebice u željezno doba, na širem europskom području uporabom zaprežnih kola intenzivirao prijevoz ljudi i robe, a time i razmjena informacija te prijenos poruka.

U antičko doba prijenos vijesti i poruka dosegnuo je visok stupanj organizacije, koja je među ostalim bila uvjetovana i izgradnjom cestovne mreže na području cijelog Rimskog Carstva. Za cara Oktavijana stvorena je državna prometna organizacija cursus publicus, kojoj je zadatak bio prijenos službene korespondencije i prijevoz službenih osoba. Kao i u prapovijesno doba, transport su obavljali pješaci, kuriri na konjima ili su se rabila zaprežna kola. Utvrđene su jednolike udaljenosti među postajama (stationes positae); u najpovoljnijem je slučaju pješak prevaljivao 70 km na dan, a konjanik 200 km. Poštanske usluge za privatne osobe obavljali su glasnici – robovi, trgovci ili putnici. Područjem današnje Hrvatske prolazile su dvije glavne prometnice – Via Dalmatia uz obalni pojas i Via Pannonia kontinentalnim dijelom. Posebnu su važnost ceste dobile podjelom Rimskoga Carstva na Istočno i Zapadno u IV. st., kada su bile uključene u putni pravac od Rima do Soluna i Konstantinopola (danas Istanbul). Važnije su postaje na obali bile Tarsatica (Trsat), Senia (Senj), Iadera (Zadar), Salona (Solin), Narona (Vid), Epidaurum (Cavtat), a u kontinentalnome dijelu Siscia (Sisak), Marsonia (Slavonski Brod), Sirotis (Suhopolje), Mursa (Osijek) i Cuccium (Ilok).

Glasničke službe u srednjem vijeku

Propašću Zapadnorimskoga Carstva (476) nestala je i prometna organizacija cursus publicus. U VII. st. Hrvati su naselili prostor od rijeke Drave do Jadranskoga mora te ondje stvorili ranu srednjovjekovnu državu. U uvjetima srednjovjekovne feudalne usitnjenosti država, u tom razdoblju nije postojalo zanimanje, a ni sredstva za organizirani prijenos vijesti. Razvojem obrtništva i trgovine te rastom gradova započela je organizacija glasničke službe. U razvijenom srednjem vijeku za potrebe vladara i državne diplomacije postojala je tzv. kraljevska (dvorska, državna) glasnička služba, za potrebe crkvenih redova i njihovih samostana bila je organizirana tzv. crkvena i samostanska pošta, dok su gradovi i velikaši, trgovačka i cehovska udruženja te upravne, sudske i druge ustanove, pa i bogati poduzetnici imali svoje glasnike. Izvan tih okvira nije postojala posebna javna ustanova za prijenos vijesti i pisama, pa su se manje ugledne osobe morale snalaziti same, oviseći uglavnom o susretljivosti putnika (hodočasnici, trgovci, obrtnici). U XVI. st. zbog savjesnosti i brzine posebno su bili cijenjeni glasnici Dubrovačke Republike, pa su ih francuske, španjolske i austrijske vlasti koristile za prijenos svoje korespondencije na Bliski istok, čime su ostavili traga u organiziranju međunarodnoga poštanskoga prometa između Istoka i Zapada.

Razvoj poštanskoga prometa od XVI. st. do XIX. st.

Početkom XVI. st. Franz von Taxis organizirao je prvu poštansku liniju između Innsbrucka i Malinesa s vezom za Milano. Godina 1505. smatra se prijelomnom u povijesti europske glasničke službe, koja se pretvorila u koncesioniranu Taxisovu poštu. Car Maksimilijan I. prepustio je 1516. organizaciju, održavanje i eksploataciju poštohoda obitelji Taxis, koja je dobila pravo prijenosa službene i osobne pošte. Obitelj Thurn und Taxis postala je koncesionarom s koncesijama za pošte u Austriji, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Švicarskoj, Poljskoj, njemačkim državama te na području Hrvatske (zajedno s obitelji Paar). Kralj Ferdinand I. naložio je uspostavu prvoga poštohoda prema Hrvatskoj (od Graza preko Maribora i Celja do Jastrebarskoga) 1525., a 1529. uveden je poštohod Beč–Zagreb. Pošta je u tom razdoblju počela dobivati status javne službe (poštanski regal, redovite poštanske veze, utvrđeni smjerovi poštanskih linija i utvrđene cijene za prijenos pošiljaka). Osoblje koje je u diližansama pratilo putnike i poštu nosilo je odore, a kao poštanski znak pojavio se rog, koji je postao simbolom poštanske službe. Tijekom XVIII. st. poštanska služba postupno je prelazila iz ruku spomenutih obitelji pod državno okrilje. Naredbom cara Karla VI. 1722. veće poštanske urede preuzela je država, dok su manji bili ustupljeni plemićima koji su svojim obiteljskim grbovima dodali i poštanski znak rog. Hrvatskom poštom u XVIII. st. upravljalo se iz triju središta – Varaždina, Osijeka i Karlovca, koja su bila upravno podvrgnuta Beču (do 1822) i Pešti (do 1848). U XIX. st. moderna organizacija pošte uređena je zakonima, distribucija pošiljaka obavljala se iz poštanskih središta, veliki poštanski sustav zapošljavao je mnogobrojne radnike, uključena je moderna mehanizacija, a pošiljke su se prenosile suvremenim prijevoznim sredstvima.







Razdoblje od osnutka samostalne hrvatske pošte 1848. do kraja II. svj. rata

Odlukom bana Josipa Jelačića i Banskoga vijeća 1848. osnovana je prva nacionalna poštanska uprava u Hrvatskoj, sa sjedištem u Zagrebu, pod nazivom Vrhovno hrvatsko-slavonsko upraviteljstvo pošta, s ciljem da u poštanskome prometu ujedini cjelokupno područje Trojedne kraljevine. Smjestila se u nekadašnjem samostanu klarisa u Opatičkoj ulici (danas Muzej grada Zagreba), gdje se od 1831. nalazio prvi državni poštanski ured. Ubrzo nakon osnutka upraviteljstva, u Banske dvore dovedena je telegrafska žica, te je Zagreb spojen na brzojavnu mrežu s Bečom. Odande je banski namjesnik Mirko Lentunaj 28. IX. 1850. poslao prvi brzojav (»telegraf je u redu«) banu Josipu Jelačiću koji se zatekao na službenom putu u Beču. Stalno povećanje poštanskoga prometa nametnulo je potrebu izgradnje nove poštanske zgrade. Prva državna zgrada podignuta je 1901. uz Glavni kolodvor, a prva poštanska zgrada u Hrvatskoj izgrađena je 1904. u Jurišićevoj ulici u Zagrebu. Građevinske radove izveli su zagrebački obrtnici (Greiner i Warroing) te neka ugarska poduzeća. Tijekom prve polovice XX. st. obavljeno je nekoliko adaptacija i rekonstrukcija, a 1958. zgrada je dobila današnji izgled.













U daljnjem razvoju pošte nije bilo većih promjena sve do osnutka Kraljevine SHS 1918. Ministarstvo pošta i telegrafa Kraljevine SHS započelo je 1919. s radom u Beogradu, a državni teritorij bio je podijeljen na devet poštansko-telegrafskih direkcija. Sjedište hrvatske direkcije bilo je u Zagrebu. Do početka II. svj. rata provedeno je nekoliko reorganizacija u prometu Pošte, telegrafa i telefona (PTT). Godine 1929. ukinuto je Ministarstvo pošta, telegrafa i telefona Kraljevine SHS, a PTT-promet došao je pod upravu Ministarstva građevina; od 1930. bio je pod upravom Ministarstva prometa, a 1935. ponovno je uspostavljeno Ministarstvo pošta, telegrafa i telefona. Tada je donesena i nova Uredba o organizaciji Ministarstva pošta, telegrafa i telefona, koja je osim nove organizacijske sheme donijela i propisani ograničen broj osoba za prijam u službu (numerus clausus). Prema toj uredbi, u PTT-struci nisu mogle raditi fakultetski obrazovane žene, s nižom stručnom spremom moglo je biti 30% ukupnog broja zaposlenih radnika, a sa srednjom stručnom spremom do 25%.

Razdoblje od kraja II. svj. rata do osamostaljenja Hrvatske

Odlukom Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije u sastavu Povjereništva za saobraćaj 1944. utemeljena je Glavna uprava PTT-a u Beogradu, a 1945. privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije osnovala je Savezno ministarstvo PTT-a s područnim direkcijama. Ministarstvo je 1947. osnovalo Glavnu direkciju pošta i Glavnu direkciju telegrafa i telefona. Godine 1949. uspostavljena je Glavna direkcija PTT-a s direkcijama u Beogradu, Zagrebu, Splitu, Novome Sadu, Ljubljani, Sarajevu, Skoplju i Cetinju. Direkcija PTT-a Zagreb obuhvaćala je područje cijele kontinentalne Hrvatske, a Direkcija PTT-a Split područje Dalmacije. Tijekom 1950-ih započeo je ubrzani razvoj PTT-sustava, koji je prije svega uključivao izgradnju novih poštanskih objekata te modernizaciju prijevoznih sredstava.







Godine 1971. u SFRJ je uvedeno korištenje poštanskoga broja na svim pošiljkama i žigovima, što je imalo višestruke prednosti, primjerice brže i jednostavnije dijeljenje i usmjeravanje pošiljaka. Nagli razvoj telefonije u prvoj polovici 1980-ih doveo je do stagnacije obujma poštanskih usluga, koji je od tada u stalnom padu.

Razdoblje od osamostaljenja Hrvatske

Sabor RH utemeljio je 1990. javno poduzeće Hrvatsku poštu i telekomunikacije (HPT), s osnovnom djelatnošću obavljanja poštanskih i telekomunikacijskih usluga. Poduzeće je bilo pravni sljednik bivših 13 poduzeća PTT-prometa u Hrvatskoj te je preuzelo njihova prava i obveze. Sastojalo se od Zajedničkih službi (Ured direktora, Sektor gospodarskih poslova, Sektor pravnih, kadrovskih i općih poslova, Služba unutarnje kontrole i revizije) te Direkcije pošta i Direkcije telekomunikacija, koje su bile posebno organizirane zbog organizacijskog i tehnološkog odvajanja poslova poštanskoga i telekomunikacijskoga sustava. HPT je 1990. imao 1094 pošte, s 2153 šaltera, 5730 poštanskih kovčežića i 3744 dostavna područja.

S obzirom na različitost djelatnosti i tada već tehnološki odvojenoga funkcioniranja Direkcije pošta i Direkcije telekomunikacija, a u skladu sa svjetskim trendovima, 1999. HPT se razdvojio na → HP – Hrvatsku poštu i HT – Hrvatske telekomunikacije (od 2010. Hrvatski Telekom) te od tada Hrvatska pošta posluje kao samostalno dioničko društvo, nastavljajući tradiciju i razvojni kontinuitet poštanske djelatnosti na području RH. U posljednja dva desetljeća uloga poštanskoga sustava, uključujući sve poštanske usluge, znatno se mijenjala. Udjel poštanskih pošiljaka u papirnatom (materijalnom) obliku smanjuje se te zamjenjuje novijim i poboljšanim načinima elektroničkih komunikacija (u nematerijalnom obliku), poput usluga elektroničke pošte i interneta. Istodobno suvremeni elektronički komunikacijski sustavi (primjerice internetska trgovina) omogućuju povećanje broja paketa prenesenih poštanskom uslugom. Nakon pristupanja RH EU-u (2013) i potpune liberalizacije tržišta, poštanske usluge u Hrvatskoj uz Hrvatsku poštu pruža sve veći broj poduzeća, danas više od 20. Uz veliko međunarodno poduzeće DHL International, koje je u Hrvatskoj prisutno od 1983., veći davatelji poštanskih usluga su Cash on Delivery Express, DPD Croatia, Lagermax AED Croatia, Overseas Express, Rhea, Tisak i dr. U Hrvatskoj je 2015. ostvareno ukupno 332 milijuna poštanskih usluga, od kojih je najveći dio ostvarila Hrvatska pošta, koja je i dalje vodeći pružatelj poštanskih usluga s tržišnim udjelom od približno 81%.

Obrazovne i znanstvenoistraživačke institucije

Početkom srednjoškolskoga obrazovanja u području poštanskoga prometa smatra se 1948., kada je osnovana TT (Telegrafska i telefonska) mehaničarska škola u Zagrebu. U njoj su se isprva školovali samo TT mehaničari, a 1953. upisana je i prva generacija TT montera, te je škola promijenila naziv u Industrijska TT škola. Djelovala je na različitim lokacijama do 1959., kada je izgrađena posebna zgrada na današnjem Kennedyjevu trgu. Škola je tada preimenovana u Školu s praktičnom obukom za telekomunikacije. Potrebe PTT poduzeća za novim, obrazovanijim kadrovima potaknule su 1966. osnivanje PTT školskoga centra, u sastavu kojega je 1967–73. djelovala Viša PTT škola osnovana 1962., koja je nakon izdvajanja i kraćega samostalnog djelovanja ušla u sastav današnjega → Fakulteta prometnih znanosti. Reformom školstva 1978. školi je promijenjen naziv u PTT obrazovni centar, te je nastavila djelovati u suradnji s dotadašnjom III. gimnazijom kao partnerom za izvođenje nastave u pripremnom stupnju usmjerenog obrazovanja te za izvođenje općeobrazovnih predmeta. Osamostaljenjem RH ukinut je dotadašnji sustav srednjega usmjerenog obrazovanja; gimnaziji je vraćena njezina prvobitna funkcija, a škola je nastavila djelovati pod nazivom Poštanska i telekomunikacijska škola u Zagrebu.

Poštanski promet kao jedna od znanstvenih grana u polju tehnologije prometa i transporta proučava se na Fakultetu prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. U okviru prometnog odsjeka u sastavu toga fakulteta od 2005. djeluje Zavod za poštanski promet, kojega je zadaća unapređenje visoke naobrazbe i znanstvenog istraživanja te suradnja s domaćim i međunarodnim organizacijama u segmentu djelatnosti poštanskoga prometa. Nastavni i znanstvenoistraživački rad zavoda organiziran je putem Katedre za tehnologiju poštanskoga prometa. Nastavna aktivnost očituje se kroz održavanje kolegija na preddiplomskom i diplomskome studiju. Znanstvenoistraživačka aktivnost uključuje analize tehničko-tehnoloških čimbenika reorganizacije poštanskoga sustava, utvrđivanje interakcija relevantnih čimbenika s posebnim naglaskom na informacijsko-komunikacijske tehnologije u poštanskome sustavu i kvalitetu obavljanja poštanskih usluga, indikatora evaluacije unapređenja poštanskoga sustava, kao i primjenu metoda simulacije i višekriterijske analize. Predstojnik Zavoda od 2005. je Zvonko Kavran.

Obrazovanje studenata u području poštanskoga prometa pružaju i studiji poštanskoga prometa na Veleučilištu u Rijeci i Veleučilištu u Šibeniku.

Stručna i znanstvena publicistika

Proces podržavljivanja poštanske službe započeo je sredinom XIX. st. te je trajao do kraja toga stoljeća, kada su sve pošte postale državne ustanove. Poslovanje poštanskih ureda počelo se regulirati posebnim zakonima, a provodile su se i razne reforme. Među djelima u kojima je naveden način organizacije onodobne poštanske službe je Sbornik Kraljevskih ugarskih poštanskih i brzojavnih naredbah, objavljivan u Budimpešti potkraj XIX. i početkom XX. st.

Jedna od najstarijih publikacija u području poštanskoga prometa u Hrvatskoj je knjiga Pošta i brzojav. Njihova uporaba u životu, objavljena 1907. u Zagrebu, a donosi obilje podataka o onodobnoj pošti i njezinu uređenju. Različitim temama iz područja poštanskoga prometa bavile su se mnoge periodične publikacije organizacija poštanskih službenika. Mjesečnik Pošta. Glasilo banovinskih sekcija udruženja poštanskih, telegrafskih i telefonskih službenika kraljevine Jugoslavije u Zagrebu, Splitu i Novom Sadu izdavala je 1919–23. i 1923–32. Savska sekcija udruženja PTT službe u Zagrebu. Od 1933. nastavio je izlaziti u Beogradu pod nazivom Jugoslavenska pošta, telegraf i telefon. Organ udruženja činovnika PTT struke Kraljevine Jugoslavije. Časopis Pošta. Glasilo središnje organizacije poštanskih telegrafskih i telefonskih namjesnika izdavala je 1921. Središnja organizacija PTT namještenika za Dalmaciju. Vjesnik pošta, brzojava i brzoglasa objavljivalo je 1941–45. u Zagrebu Ravnateljstvo pošta, brzojava i telefona. HP. Časopis Hrvatske pošte izdavala je Hrvatska pošta 1999–2005., a mjesečnik Pošta. Interno glasilo za zaposlenike Hrvatske pošte poduzeće izdaje od 2017.

Značajnije znanstvene knjige i udžbenici hrvatskih autora objavljuju se tek nakon II. svj. rata, nakon osnutka današnje Poštanske i telekomunikacijske škole te poslije Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu. Među mnogobrojnim do danas tiskanim srednjoškolskim udžbenicima ističu se djela Unutrašnji poštanski saobraćaj (1968) Lj. M. Nikića i Poštanski promet I–IV (2001–04) P. Tabaka, dok se među visokoškolskim udžbenicima ističu Ekonomika poštanskog i telekomunikacijskog prometa (1994) D. Šimulčika, Poštanski promet I (1998) i Tehnologija poštanskog prometa II (1999) I. Bošnjaka, Osnove poštanskog i telekomunikacijskog prometa (1999) L. Horvata te Poštansko pravo (2001) N. Bazinca, većina njih objavljena u više izdanja.