razarač, višenamjenski ratni brod dobrih pomorstvenih svojstava te razmjerno snažna naoružanja. Uglavnom razvija brzinu veću od 30 čv uz dobru upravljivost, ima nekoliko tisuća tona istisnine, posadu do 300 članova, a naoružan je protupodmorničkim, protubrodskim i protuzrakoplovnim raketama, topničkim naoružanjem kalibra do 150 mm, torpedima i dr.

Prvi razarači počeli su se graditi u Velikoj Britaniji potkraj XIX. st. kao brodovi za uništavanje brzih torpiljarki (→ torpedni čamac). U I. svj. ratu bili su opremljeni za protupodmorničku borbu, obavljali su raznovrsne svakodnevne operativne zadaće, a posebno uspješni bili su u uskim morima, na Baltiku, Jadranu i Sjevernome moru. U II. svj. ratu imali su važnu ulogu u zaštiti konvoja i većih združenih sastava, poglavito u protupodmorničkoj borbi, a uvođenjem raketnoga oružja i sustava podvodnoga i nadvodnoga motrenja dobili su dodatnu sposobnost snažna djelovanja po raznovrsnim ciljevima. Danas se sve češće zamjenjuju manjim brodovima, → korvetama ili → fregatama.

U riječkim brodogradilištima predvođenima Ganz-Danubiusom (→ 3. maj) za austrougarsku je ratnu mornaricu uoči i za I. svj. rata izgrađen niz suvremenih razarača.

U razdoblju 1908−09. izgrađeno je šest razarača klase Huszar, istisnine 390−420 t, duljine 67 m, širine 6,2 m, sa 70 članova posade, dva parna stroja od 6000 KS (4413 kW) i najvećom brzinom 28 čv, naoružanih jednim topom kalibra 66 mm, sedam topova od 47 mm i dvjema torpednim cijevima. U razdoblju 1912−17. izgrađeno je deset razarača klase Tátra, istisnine 850 do 1050 t, duljine 85 m, širine 7,8 m, s posadom do 114 članova, parnim turbinama ukupne snage 20 600 KS (15 151 kW), brzine 32,5 čv, naoružanih dvama topovima kalibra 100 mm, šest topova od 66 mm te dvjema torpednim cijevima. Razarači obiju klasa su zajedno s torpiljarkama tijekom rata bili najangažiraniji brodovi austrougarske mornarice.







Nakon I. svj. rata riječko brodogradilište pripalo je Kraljevini Italiji, koja je ondje za potrebe ratne mornarice gradila velike, brze i suvremene razarače klasa Nazario Sauro (1924−27; dva broda istisnine 1137−1580 t, brzine 37,4 čv, s četiri topa od 120 mm i šest torpednih cijevi), Navigatori (1927−31; četiri broda istisnine 1950−2600 t, brzine do 42 čv, šest topova od 120 mm i četiri do šest torpednih cijevi) i Folgore (1929−32; dva broda istisnine 1240−1920 t, brzine do 38 čv, četiri topa od 120 mm, protuzračni topovi i šest torpednih cijevi).

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, Kraljevina Jugoslavija je 1931. nabavila suvremen razarač Dubrovnik izgrađen u škotskom brodogradilištu Yarrow u Glasgowu, istisnine 1880−2884 t, duljine 113 m, širine 10,7 m, pogonjen dvjema parnim turbinama snage 42 000 KS (30 890 kW) i najveće brzine 37 čv, naoružan s četiri topa kalibra 140 mm, dva od 83 mm, šest od 40 mm, šest torpednih cijevi). Brod su 1941. zarobili Talijani nazvavši ga Premuda.

Osim toga broda, Kraljevina Jugoslavija nabavila je u francuskom brodogradilištu Chantiers-Loire u Nantesu 1937. i razarač Beograd, prvi od moderne istoimene klase razarača. Sljedeća dva broda te klase, Ljubljana i Zagreb, izgrađena su 1938−39. u splitskom brodogradilištu (→ Brodosplit), koje su za taj pothvat osposobili Francuzi. Brodovi klase Beograd bili su istisnine 1210−1655 t, duljine 98 m, širine 9,45 m, snage 40 000 KS (29 420 kW), brzine 38 čv, naoružani s četiri topa od 120 mm, četiri od 40 mm, dva od 15 mm te šest torpednih cijevi. Razarače Beograd i Ljubljana zarobili su 1941. Talijani, a kako bi izbjegao istu sudbinu, razarač Zagreb potopili su njegovi časnici Sergej Mašera i Milan Spasić, koji su pritom i poginuli.







U Splitu je 1939. prema francuskim nacrtima započela gradnja razarača koji je u sastavu Kraljevske ratne mornarice trebao zamijeniti razarač Dubrovnik. Kad je počeo rat, radnici brodogradilišta potopili su brod, koji je 1947. odtegljen u riječko brodogradilište 3. maj, gdje je konačno dovršen 1958. i ušao je u sastav JRM-a pod imenom R-11 Split. Taj najveći ratni brod JRM-a bio je duljine 120 m i širine 12 m, laka istisnina bila mu je 2400 t, puna 3000 t, brzina 31,5 čv, parne turbine snage 70 000 KS (51 485 kW), imao je četiri topa od 127 mm, 12 protuzrakoplovnih topova od 40 mm te četiri od 20 mm, pet torpednih cijevi, šest bacača dubinskih bombi i dva klizača za mine.







Kao dio ratnih reparacija 1949. Jugoslaviji su pripala dva talijanska torpedna eskortna razarača klase Ciclone te jedan klase Ariete, uvedeni u sastav JRM-a kao RE-51 Triglav i RE-52 Biokovo, te RE-53 Durmitor. Od ukupno 16 brodova klase Ariete, četiri su tijekom II. svj. rata građena u Rijeci; dva od tih brodova nakon kapitulacije Italije zaplijenili su i dovršili Nijemci, dok su preostala dva dočekala kraj rata u brodogradilištu. Jedan od njih nakon rata je popravljen i dovršen pod nazivom RE-54 Učka. Brodovi te klase imali su istisninu 745 t (1110 t), duljinu 84 m, širinu 8,6 m, parne turbine s 22 000 KS (16 181 kW), dva topa kalibra 100 mm, deset od 20 mm, šest torpednih cijevi. Godine 1956. od britanske ratne mornarice kupljena su dva razarača klase W, te su preimenovani u R-21 Kotor i R-22 Pula.













Svi razarači JRM-a povučeni su iz uporabe do 1970-ih, osim razarača Split koji je iz operativne uporabe povučen 1985. Nakon toga JRM se orijentirao na manje ratne brodove. HRM ne raspolaže tim tipom broda.