gospodarenje zemljištem, skup administrativnih i tehničkih postupaka (raspoređivanja, korištenja i razvoja zemljišnih resursa) koji se provode nad zemljištem u nekoj urbanoj i ruralnoj sredini; također agrarne zemljišne operacije. U Hrvatskoj se za zemljište često rabi pojam nekretnina. Najvažnija vrsta službene evidencije nekretnina jest katastar zemljišta, koji se zasniva na samostalnim prostornim jedinicama, tj. zemljišnim (katastarskim) česticama, koje su oblikom i izmjerama točno definirane, a sadržavaju podatke o položaju, obliku i površini pojedinih zemljišta (parcela) te o vlasniku, načinu korištenja, kakvoći tla, a u novije doba donose i sustavnu evidenciju s podatcima o građevinama (npr. katastar zgrada) i instalacijama izgrađenima na zemljištu (katastar vodova). Zemljište se kao nekretnina vodi i u zemljišnim knjigama, javnim knjigama u koje se upisuju nekretnine, prava na nekretnine te pravno relevantne činjenice i osobni odnosi. Zemljišne knjige jedina su evidencija o pravnom stanju nekretnina mjerodavna za pravni promet. (→ katastar i zemljišna knjiga)
Stanje zemljišta mijenja se pravnim poslovima, ali na promjene utječu i javni i opći interesi koji se uspostavljaju propisima kao javna prava. Državne zemljišne politike čuvaju zemljišne resurse te mjerama gospodarenja zemljištem nastoje osigurati njihovu pravednu raspodjelu među stanovništvom. Specifičnost upravljanja prostorom proizlazi iz nužnosti sinergije dvaju naizgled suprotnih koncepata brige o prostoru: statičkoga (zasnovan na postojanosti geometrije i vlasničkih prava u sigurnosno zaštićenom nepromjenjivom obliku, kojim se jamči jasnoća i transparentnost u upravljanju; u Hrvatskoj definiran katastrom nekretnina) i dinamičkoga (uvjetovan gospodarskim razvojnim programom s urbanističko ili agrarno oblikovnim projektom, koji mjerama zemljišne politike uzrokuje promjene, unapređenje i zaštitu ograničenih zemljišnih resursa).
Mjere gospodarenja zemljištem provode se na temelju podataka iz katastra, a njihova realizacija u prostoru unosi se kao promjena u katastar nekretnina. Te mjere uvjetuju nove preraspodjele zemljišta, koje imaju različite ciljeve s obzirom na korištenje zemljišta i buduću namjenu. Najčešći su postupci preraspodjele poljoprivrednoga zemljišta: agrarna reforma, komasacija (arondacija) i izvlaštenje, a najčešći su postupci preraspodjele urbanoga zemljišta: parcelacija i urbana komasacija. U slučajevima zakonski definiranoga, prisilnog provođenja javnog interesa primjenjuje se izvlaštenje (eksproprijacija), nacionalizacija ili konfiskacija.
Agrarna reforma je prvotno označavala zahvate što su ih provodile države radi popravljanja agrarne strukture ili institucionalnog okvira poljoprivredne proizvodnje. To je uključivalo promjene u posjedovnim odnosima (ukidanje kmetstva), drukčiju raspodjelu zemljišnog posjeda (podjelu zemljišta veleposjeda siromašnim seljacima), ali i drukčiju diobu zemljišta među seljačkim posjedima različitih veličina. Suvremeno značenje uključuje i novu organizaciju poljoprivrednih kredita, proizvodnje i utrživanja poljoprivrednih proizvoda, smanjivanje tereta i poreza kojima je opterećena poljoprivreda te drukčiju organizaciju usluga koje država osigurava u korist poljoprivrednih proizvođača.
Komasacijom se skupljaju odvojene manje površine istoga gospodarstva te se okrupnjuju u jednu cjelinu. Tim se zahvatom, dakle, okuplja proizvodni prostor radi racionalnije poljoprivredne proizvodnje te ga se ponovno distribuira među prijašnjim vlasnicima, gdje svaki od njih dobiva zemljište koje je primjerenije, oblikom i veličinom, novomu načinu korištenja. Danas komasacija ne stavlja naglasak isključivo na povećanje produktivnosti poljoprivredne proizvodnje već služi i kao segment ruralnoga razvoja koji se temelji na kvalitetno izrađenim dokumentima prostornog planiranja.
Komasacija može biti upravna (provodi se na temelju odluke izdane u definiranom upravnom postupku) i dogovorna (provodi se na temelju ugovora sklopljenih između vlasnika). Među komasacijama ruralnoga zemljišta razlikuju se: umjerena komasacija (nepotpuna), radikalna komasacija (potpuna), komasacija s melioracijom, arondacija (pripajanje manjih tuđih zemljišta većem posjedu, pri čemu se vlasniku manjih površina dodjeljuje odgovarajuće zemljište na drugome mjestu), poduzetnička komasacija (zamjenjuje izvlaštenje u infrastrukturnim projektima), ubrzana komasacija (kada nije potrebna izmjena putne mreže ili rekomasacija) te slobodna međusobna razmjena poljoprivrednog zemljišta.

U odnosu na poljoprivredna (ruralna) područja, gospodarenje prostorom u urbanim područjima je znatno drukčije. Zahtijeva se planski pristup oblikovanju katastarskih čestica na način da zadovolje predviđene potrebe gospodarskog i socijalnog urbanog života. Najčešće se katastarska čestica prilagođava urbanističkom planu postupkom parcelacije (postupak podjele većega zemljišnog kompleksa na manje čestice) koji provodi primjenu plana za samo jednu lokaciju na području plana. Proces nije jednostavan, zahtijeva vrijeme, te se pri realizaciji prostornog plana javlja potreba za provođenjem sveobuhvatnih mjera preraspodjele zemljišta. Takve se mjere u nekim državama nazivaju urbanim komasacijama iako nije riječ o okrupnjavanju, već o usitnjavanju katastarskih čestica, gdje se sva zemljišta objedinjuju u tzv. gromadu iz koje se formiraju građevinske parcele koje se sudionicima dodjeljuju kao nove katastarske čestice pogodne za gradnju, usklađene s prostornim planom. Kada ima potporu u zakonu, urbana komasacija je jedini instrument javnoga građevinskog prava kojim se mogu osigurati građevinske čestice s optimalnim korištenjem građevinskih površina i minimalnim troškovima izgradnje tehničke urbanističke infrastrukture.
Premda za privatno vlasništvo nad zemljištem jamči država (statički koncept brige o prostoru), ono ipak može biti oduzeto ili raspolaganje nad njime može biti ograničeno kada je u pitanju javni interes. Ta se mjera naziva izvlaštenje ili eksproprijacija. To je nužan postupak u slučajevima kada se javni interes ne podudara s privatnim. Propisi za provođenje izvlaštenja preferiraju sporazumno rješavanje takvih imovinskopravnih odnosa, ali kad do takvog sporazuma ne dođe, zemljište se izvlašćuje mimo vlasnikove volje uz pravičnu naknadu i dodjeljuje stranci koja je nositelj projekta od javnog interesa.
Poseban je oblik prinudnog izvlaštenja privatne imovine u korist države nacionalizacija, koja je uvijek definirana posebnim propisima. Nacionalizacijom mogu biti obuhvaćena zemljišta i zgrade, te druga dobra ili imovina. Tim je postupkom određena i naknada za izvlaštena dobra ili imovinu, za razliku od zapljene (konfiskacija) za koju se ona ne daje. Najčešće se provodi u doba gospodarskih kriza, ratova i socijalnih revolucija, preraspodjele imovine u sklopu društvenih reformi radi veće socijalne stabilnosti na štetu bogatih, radi sprečavanja većih gospodarskih poremećaja, racionalnije uporabe ljudskih, prirodnih i drugih gospodarskih potencijala, učinkovitijega funkcioniranja gospodarske i društvene infrastrukture. Opsežno provođenje nacionalizacije zabilježeno je u svim zemljama nakon komunističkih revolucija, gdje je bila jedna od prvih i najvažnijih gospodarskih mjera kojima su podržavljena (podruštvljena) sredstva za proizvodnju.

Povijesni razvoj gospodarenja zemljištem u Hrvatskoj
Preraspodjela prava na zemljištu je tijekom povijesti imala važnu društvenu ulogu. Urbani rast potaknuo je povećanu proizvodnju hrane, pogotovo zahvaljujući promjenama tijekom industrijske revolucije koje su pokrenule znatne administrativne i pravne reforme u području vlasništva i posjeda. Najznačajniji tip povijesne reforme u preraspodjeli zemljišta jest agrarna reforma, koja podrazumijeva mjere gospodarenja zemljištem kojima se mijenja posjedovni i/ili vlasnički odnos na zemljištu, u svrhu pravednije raspodjele zemljišta među stanovnicima. Prve agrarne reforme potječu iz XVIII. st. kada se vlastelinsko zemljište dodjeljivalo bivšim kmetovima. U to doba za prostor Hrvatske doneseno je nekoliko urbara (zbirki propisa) s pomoću kojih su uređeni odnosi vlastelina i zavisnoga seljaštva te njihove uzajamne obveze na određenom vlastelinstvu. Doneseni su Karlov urbar (1737) te niz urbarijalnih reformi Marije Terezije kao što su privremeni urbar za Hrvatsku i Slavoniju (1755), konačni Urbar za Slavoniju i Srijem (1756), Bački urbar (1762), Ugarski urbar (1767), Banatski urbar (1780) te konačni Urbar za Hrvatsku (1780). Tiskani na hrvatskom jeziku, sadržavali su popise seljaka, njihovih davanja i veličine njihovih posjeda. Označili su početak novog razdoblja u razvoju kasnofeudalnih odnosa, a ostali su na snazi sve do konačnog ukidanja urbarijalnih odnosa (feudalizma) 1848.
Cilj agrarnih reformi od sredine XIX. st. slobodan je seljak. Kako se agrarnim reformama smanjivala klasna napetost u društvu, bile su važan korak prema političkoj demokraciji. U gotovo svim zemljama svijeta u kojima se do sredine XX. st. zadržala stara struktura posjeda (veliki posjedi, latifundije, odn. plantaže europskih doseljenika) provedene su agrarne reforme kako bi se ostvarila pravednija raspodjela zemljišnog posjeda (prema modernoj ekonomskoj teoriji, zemljišne reforme poduzimaju se radi smanjivanja koncentracije zemljišta, bogatstava i dohodaka u gospodarski nerazvijenim zemljama). U Hrvatskoj su provedene tri agrarne reforme. Prvu je proveo ban Jelačić 1848., oslobodivši kmetove i davši im u vlasništvo zemljište koje su obrađivali. No zemljište se u nekim slučajevima dodjeljivalo i zemljišnoj zajednici. Zbog toga je 1894. donesen »Zakon ob uređenju zemljišnih zajednicah« po kojem su zemljišne zajednice imale svojstvo pravne osobe, zemljište je bilo skupno vlasništvo, a ovlaštenici su imali pravo zahtjeva diobe. U Hrvatskoj su te zajednice po postanku bile različite (krajiške zemljišne zajednice za područje Vojne krajine, urbarske zemljišne zajednice nastale segregacijom iz vlastelinskog zemljišta, te plemićke zemljišne zajednice – plemićke imovne općine koje su sačinjavale zajednice slobodnih seljaka).
Druga agrarna reforma provedena je 1919–41 (razriješeni su kolonatski i drugi polufeudalni odnosi u Dalmaciji i Hrvatskom primorju, a preostalim velikim posjedima oduzet je velik dio zemljišta; stvoren je fond od 1,5 milijuna hektara za 212 000 domaćinstava bez zemlje; domaćinstvo je steklo 5–8 ha zemlje), a ubrzo je provedena i treća agrarna reforma (1945–48; zemljište je oduzeto velikim posjednicima, bankama, crkvama i stanovništvu izbjeglom nakon II. svj. rata te dodijeljeno seljačkim radnim zadrugama, državnim dobrima, a manji dio zemljišta dobili su i siromašni seljaci; agrarni maksimum, ovisno o kvaliteti zemljišta, iznosio je 20–35 ha obradiva zemljišta; stvoren je fond od 1,6 milijuna hektara za cijelo područje tadašnje FNRJ, posjedi zemljoradnika smanjeni su na 3–5 ha, a u fond su ušla i konfiscirana zemljišta, kolonistima se dodjeljivalo 3,4–6,8 ha).
Zakonom o poljoprivrednom zemljišnom fondu općenarodne imovine (27. 5. 1953) zemljišni je maksimum ograničen na 10–20 ha obradive površine (osim za zajednice), a uvedena je naknada za oduzeto zemljište. Kako se tijekom vremena pokazalo da je individualno gospodarenje (korištenje) zemljištem učinkovitije od zajedničkog upravljanja (zemljišne zajednice), kolektivizacija je zaustavljena, a većina seljaka istupila je iz zadruga. Gospodarenje nad novostvorenim zemljišnim fondom država je povjerila velikim kombinatima u društvenom vlasništvu. Ograničavanje vlasništva nad zemljištem onemogućavalo je modernizaciju privatnih posjeda i postupno sprečavalo razvoj sela u SFRJ. Taj je zemljišni maksimum Hrvatska ukinula 1990.
Gotovo sve te povijesne mjere dijelile su zemljište na manje čestice, što je izazvalo pretjeranu rascjepkanost poljoprivrednih posjeda a time i njegovu otežanu obradivost modernijim tehnikama. Osim toga, nepravilan oblik zemljišnih čestica povećava njihov opseg te onemogućuje izgradnju učinkovite prometne infrastrukture te sustava natapanja i odvodnje. Učinkovitija poljoprivredna proizvodnja ili urbanizacija zahtijeva reorganizaciju ovako rascjepkanog zemljišta, i to postupcima za prilagodbu strukture imovine i vlasništva. U tim se postupcima rabi komasacija zemljišta (sinergija statičkog i dinamičkog koncepta brige o zemljištu).
Na području današnje Hrvatske prve komasacije zemljišta proizišle su urbarskim zakonodavstvom (segregacija zemljišta iz vlastelinskih šuma i pašnjaka). Zakon kojim je komasacijski postupak preciznije razrađen donesen je 1857., a 1891. donesen je zakon na temelju kojega je u 11 godina provedeno deset komasacija. Zemaljska vlada za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu je 1902. donijela novi zakon koji je bio usklađeniji s onima u drugim europskim državama. Do 1941. na području Hrvatske provedeno je ili je bilo u postupku 213 komasacija i 933 individualne diobe zemljišnih zajednica.
Vlada FNRJ donijela je 1951. Uredbu o arondaciji zemljišta poljoprivrednih dobara i seljačkih radnih zadruga. Primjenom te uredbe najveći je dio zadruga ukinut, te je učinak arondacije za seljačke radne zadruge potpuno izostao. Nakon toga slijede novi zakoni o komasaciji zemljišta (1954., 1965. i 1979). U Hrvatskoj je po njima od 1956. do 1980. u 420 komasacijskih postupaka komasirano više od 650 000 ha zemljišta, najveći dio na području istočne Slavonije i Baranje. Do 1980-ih su komasacije provodila veća poduzeća u Hrvatskoj: Zavod za fotogrametriju u Zagrebu te Geodetski zavod u Osijeku, Splitu i Rijeci. Potkraj 1980-ih komasacije su u Hrvatskoj završene. Novi zakoni o komasaciji poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj doneseni su 2015. i 2022. Do sada po tim zakonima nije provedena ni jedna komasacija.

Postupak izvlaštenja na području Hrvatske rabi se od 1852. U početku se obavljao prema Općem građanskom zakoniku Habsburške Monarhije, a poslije su varijante tog zakona uređene unutar hrvatsko-ugarskih zakona te naposljetku kao autonomni hrvatski zakoni unutar Austro-Ugarske Monarhije (unatoč kasnijim izmjenama država ostali su na snazi do 1941). Za II. svj. rata NDH je donijela svoj zakon o izvlaštenju, a u SFRJ je izvlaštenje u početku bilo uređeno saveznim zakonima (do donošenja Ustava iz 1974), a poslije je prešlo u djelokrug republika. Osamostaljenjem Hrvatske, stari zakon usklađen je s novim društvenim uređenjem, a 1994. donesen je novi Zakon o izvlaštenju. Danas je na snazi Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade iz 2017.

Nacionalizacija je u Hrvatskoj provedena Zakonom o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije i Odlukom o prijelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine 1945. Tada je u zemljišne fondove dospjevalo 390 510 ha zemljišta (7,5% hrvatskoga teritorija) od kojih je 160 960 ha šume. U nacionaliziranim površinama sudjeluju veleposjednička imanja, imanja Nijemaca i Crkve te zemljišta u vlasništvu banaka i udruga kapitala. Najviše je zemljišta nacionalizirano na području oko Osijeka i Slavonskog Broda. U državnom vlasništvu ostalo je 61,7% nacionaliziranog zemljišta, 24,1% prešlo je u vlasništvo lokalnog stanovništva, a 12,1% podijeljeno je kolonistima (iz sjeverozapadnih krajeva Hrvatske i Dalmacije) koji su uglavnom preuzeli napuštena imanja Nijemaca. Gotovo sva površina pod šumama ostala je u vlasništvu države. Ubrzo nakon II. svj. rata nacionalizirani su i cjelokupna industrija i druga veća poduzeća. U Republici Hrvatskoj je od 1996. na snazi Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za jugoslavenske komunističke vladavine. Njime je omogućena denacionalizacija stvari i prava koja su u razdoblju od 1945. do 1990. javne vlasti prisilnim mjerama oduzele privatnopravnim subjektima.

Obrazovanje
Osposobljavanje stručnjaka za provođenje agrarnih operacija usko je vezano uz razvoj geodetskog školovanja, te je u povijesti, uz geodetski studij, čest i naziv studij kulturne tehnike. Prvi akademski osposobljeni geodeti koji su dobili ovlaštenje za mjerničko djelovanje u Ilirskim pokrajinama bili su geodeti u Zadru 1811.

Osnivanjem Šumarske akademije pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu je 1898. uspostavljen kolegij iz geodezije koji je vodio profesor → Vinko Hlavinka, a 1908. uspostavljen je i poseban Geodetski tečaj, kao odgovor na sve veće potrebe za provedbom katastarskih izmjera, dioba zemljišnih zajednica i izvođenjem komasacija. Predavanja iz geodezije tijekom vremena preuzeo je → Pavle Horvat, koji je uveo programe kakvi su postojali na geodetskim studijima na visokim školama u Pragu i Beču. Zbog sve veće potrebe za agrarnim operacijama, od 1946. se na Geodetsko-kulturno-tehničkom odjelu uz geodetski dio uvodi i melioracijsko usmjerenje koje se održalo do 1951. Osamostaljivanjem Geodetskoga fakulteta 1962. na njemu su organizirana Geodetsko usmjerenje i Kulturno-tehničko usmjerenje. Nakon što je 1985. potonje ukinuto, kolegij Agrarne operacije izučava se samo unutar studijskoga programa Geodetskog usmjerenja.

Nakon uvođenja Bolonjskoga procesa 2001. Geodetski fakultet proveo je izmjene na studijskim programima. Studij Geodezije promijenio je ime u Geodezija i geoinformatika, a unutar studijskoga programa kolegij Agrarne operacije preimenovan je u Uređenje zemljišta. Po sličnom studijskom programu provodi se geodetski studij u Splitu (od 2010) i na Sveučilištu Sjever (od 2021). Program srednjih geodetskih škola u Hrvatskoj se kontinuirano usklađivao s potrebama sveučilišnoga studija geodezije.
Znanstveno proučavanje gospodarenja zemljištem s gledišta geodezije provodili su Vjenceslav Medić, Ivan Fanton, a poslije → Miodrag Roić, Siniša Mastelić-Ivić i Hrvoje Tomić. Toj je temi → Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije posvetila cijeli svoj sedmi simpozij (Opatija, 2014).