bojni brod, najveći, najteže oklopljen i naoružan ratni brod prve polovice XX. st. Zahvaljujući teškom naoružanju i jakom oklopu, predstavljao je glavnu udarnu snagu velikih svjetskih mornarica za topničko djelovanje na moru i po obali. U doba bojnih brodova rabili su se i njima slični, ali lakše oklopljeni bojni krstaši, koji su se zbog veće brzine koristili za zaštitu krila združenih pomoračkih sastava.
Veliki, osobito teško oklopljeni i naoružani čelični brodovi na parni pogon javljaju se u svjetskim mornaricama potkraj XIX. st. i na samom početku XX. st. (tzv. preddrednoti). Pravom pretečom bojnih brodova smatra se britanski brod Dreadnought izgrađen 1906 (istisnina 18 400 t, duljina 161 m, širina 25 m, gaz 7,9 m, 10 glavnih topova kalibra 305 mm, 24 laka topa kalibra 76 mm, oklop debljine 279 mm, dvije pogonske parne turbine po 9200 kW, brzina 21 čv, 700 članova posade), po kojem se svi brodovi te vrste nazivaju drednot. Nakon toga broda je među pomorskim silama (Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Rusija, Austro-Ugarska, SAD, Japan, Brazil, Argentina) nastavljena utrka u gradnji sve većih brodova. Kako bi postigli što veću bojnu moć (topovi kalibra i do 380 mm), te bojnu otpornost (teški oklopi trupa i topovskih barbeta, gusto raspoređene pregradnje trupa), prvi su bojni brodovi bili razmjerno spori, dok su posljednji primjerci izgrađeni tijekom II. svj. rata dosezali i do 30 čv. Uoči i tijekom II. svj. rata gradili su se veliki bojni brodovi, npr. njemački Bismarck (istisnina 52 600 t, 8 topova kalibra 380 mm, 12 topova kalibra 150 mm, brzina 30 čv), japanski Yamato i Musashi (72 000 t), te američki klase Iowa (45 000 t). Vodeću ulogu u mornaricama je od tih brodova postupno preuzeo nosač zrakoplova, dok su posljednja dva američka bojna broda Missouri i Iowa povučena iz službe 1991., nakon rata u Perzijskome zaljevu.
Uz hrvatske prostore vežu se bojni brodovi Austro-Ugarske Monarhije, od kojih se iz razdoblja preddrednota ističu linijski brod Kaiser, barbetne oklopnjače Kronprinz Erzherzog Rudolf i Kronprinzessin Erzherzog Stephanie, te po tri broda klasa Monarch, Habsburg, Erzherzog i Radetzky; od tih su brodova u Pomorskom arsenalu u Puli (→ Uljanik) izgrađeni brodovi Kaiser (porinut 1858), Kronprinz Erzherzog Rudolf (1886) i Monarch (1895), te oklopni krstaš Sankt Georg (1901–03).
Pravim su drednotima pripadala četiri bojna broda klase Tegetthoff (20 000 t istisnine, 152 m duljine, 28 m širine, brzina 20 čv, 4 parne turbine ukupne snage 20 000 kW, oko 1000 članova posade, s 12 topova 305 mm, 12 topova 150 mm, 18 topova 70 mm, 4 torpedne cijevi 533 mm). Prvi među njima bio je Viribus Unitis, izgrađen u tršćanskom brodogradilištu Stabilimento tecnico triestino, a porinut 1911. U istom su brodogradilištu bili sagrađeni brodovi Tegetthoff i Prinz Eugen (porinuti 1912), dok je posljednji brod u toj klasi Szent István izgrađen i porinut u brodogradilištu Ganz-Danubius (→ 3. maj) u Rijeci 1914., a konačno dovršen u Pomorskom arsenalu u Puli 1916.
Brodovi klase Tegetthoff veći su dio I. svj. rata proveli usidreni u pulskoj luci. Szent Istvána potopili su 10. VI. 1918. talijanski torpedni čamci u zasjedi kod otoka Premude, na putu za Slano, odakle je s ostatkom flote trebao poći u razbijanje pomorske blokade Otrantskih vrata. Četiri sata nakon što je pogođen dvama torpedima, Szent István je potonuo, pri čemu je stradalo 89 članova posade. Danas je olupina toga broda na morskome dnu s mnoštvom uporabnih predmeta zaštićeno kulturno dobro RH. Viribus Unitis predan je potkraj I. svj. rata u ruke Države SHS. Ceremonija predaje održana je u pulskoj luci 31. X. 1918., kada je na njemu podignuta hrvatska zastava i otpjevana hrvatska himna, a brod preimenovan u Jugoslavija. Samo dan kasnije talijanski su ga diverzanti potopili postavljanjem eksploziva; novoimenovani zapovjednik broda → Janko Vuković Podkapelski ostao je na brodu do njegova potonuća. Brodovi Prinz Eugen i Tegetthoff dočekali su kraj rata, te pripali Francuskoj, odn. Italiji.
Uoči I. svj. rata, austrougarska mornarica je, kao zamjenu za zastarjele brodove klase Monarch, u riječkom i tršćanskom brodogradilištu planirala započeti izgradnju četiriju velikih bojnih brodova klase Ersatz Monarch. Brodove je projektirao → Franz Pitzinger, a zapravo se radilo o poboljšanoj klasi Tegetthoff (duljina 175,2 m, istisnina 24 560 t). Izbijanjem rata izgradnja je odgođena, a 1917. i otkazana.
D. Petković: Ratna mornarica Austro-Ugarske Monarhije. Pula, 2004.
Z. Freivogel: Gradnja brodova i »opsežni popravci« za Carsku i kraljevsku ratnu mornaricu u Arsenalu u Puli. U: Stotinu i pedeset godina brodogradnje u Puli (zbornik radova). Pula, 2010., str. 39−56.
S. Petrović: BOJNI BROD. Pomorska enciklopedija, sv. 1, 1972., str. 389–397.
V. Kristić: RATNI BROD. Tehnička enciklopedija, sv. 11, 1988., str. 468–486.
