Bonfiol (Bonfiolo, Buonfigliolo), pomorsko-trgovačka i brodovlasnička obitelj na Pelješcu.

Obitelj se u XVI. st. doselila iz Italije na područje Orebića, gdje su u popisu stanovništva Dubrovačke Republike 1673−74. zabilježene u Stankovićima dvije obitelji Bonfiol i njihovi ogranci Glavašević (izumro potkraj XVII. st.) i Milinko (izumro u prvoj polovici XVIII. st.). Neki su se ogranci u XVIII. st. preselili u Veneciju, a rod je izumro sredinom XX. st. u Stankovićima.

U drugoj polovici XVI. st. pomorci iz obitelji plovili su Jadranskim i Sredozemnim morem. Rusko Ivanov (rođen oko 1545) spominje se 1577. kao zapovjednik galijuna S. Stefano. Sinovi Stjepana Ivanova, suvlasnika galijuna Sv. Blagovijest 1611–28., Ivan (oko 1565–1624), Mato (oko 1565–1634) i Rusko (oko 1570–1634), prevozili su žito iz Albanije. Ivanov brod, jedan od peljeških brodova koje je dubrovačka vlada unajmila početkom XVII. st. za prijevoz novca, pisama i kurira u inozemstvo i iz njega, prevozio je pisma iz Venecije. Među istaknutijim članovima obitelji, od kojih su mnogi u XVII. st. bili suvlasnici i zapovjednici dubrovačkih i mletačkih brodova, bili su Matini sinovi Ivan (rođen oko 1610) i Jakov (rođen oko 1605), suvlasnik Sv. Marije od Karmena, broda izgrađenoga na Korčuli 1636. U XVIII. st. Ivan (umro 1749), Rusko Vickov (umro 1740), Antun Ivanov (1701–1766) i Mato Ivanov (1709–1749) bili su pomorci na brodovima dubrovačke i mletačke zastave. Dubrovačkim su brodovima zapovijedali Ivan Antunov (1742–1792) i Mato Antunov (1750–1831), a austrijskim ratnim brodom Antun Matov (1790–1849).

Dio obitelji u XVIII. st. odselio se u Veneciju, gdje je Vicko Ruskov (oko 1705–1777) bio suvlasnik (1722–77) i zapovjednik (1722–63) dubrovačkih i mletačkih brodova, od 1765. trgovac, a od 1771. činovnik za popunjavanje posada brodova mletačke trgovačke i državne mornarice. Njegov sin Rusko (Roko; rođen 1737), najistaknutiji član obitelji u XVIII. st., bavio se trgovačkim poslovima u Veneciji te je bio suvlasnik (1777–1805) 18 dubrovačkih brodova, od kojih su neke izgradili rođaci, pelješki pomorci Fiskovići. Bavio se i novčarskim poslovima, kreditirajući pelješke pomorce, te se istaknuo u diplomatskoj službi. Bio je dubrovački povjerenik u Veneciji (od 1782), otpravnik poslova u Milanu (od 1798) te povjerenik i posljednji generalni konzul u Veneciji (od 1806), gdje su se u njegovu domu okupljali Dubrovčani. Vicko Antunov (rođen 1745) nastanio se 1781. također u Veneciji, gdje se bavio trgovačkim poslovima i pomorskim osiguranjem te bio suvlasnik četiriju dubrovačkih brodova.

Početkom XIX. st., nakon propasti Dubrovačke Republike, opala je ekonomska moć obitelji i smanjio se broj njezinih članova koji su se, iako s neznatnim udjelom u suvlasništvu brodova, tijekom XIX. st. i dalje bavili pomorstvom (Mato Antunov, rođen 1832., i Antun Markov, rođen 1878). Posljednji muški član obitelji Vicko Matov (rođen 1879), također pomorac, nastanio se na razmeđu XIX. i XX. st. u Argentini.