brodolom, pomorska nezgoda u kojoj je došlo do potonuća ili teškog oštećenja broda. Brod, odn. plovilo zahvaćeno brodolomom naziva se olupinom, dok se u pomorskome pravu sve štete nastale brodolomom nazivaju havarijom. Pomorskom havarijom naziva se svaka izvanredna šteta, gubitak ili trošak koji zadese pomorsku imovinu (tj. brod, teret, vozarinu) za trajanja pomorskoga plovidbenog pothvata, odn. od ukrcavanja tereta i polaska na plovidbu do prispijeća u luku odredišta i iskrcavanja, ili do kakva drugog mjesta gdje je ta plovidba prijevremeno okončana. Neki od uzroka brodoloma su loš projekt ili izvedba plovila, nepropisno uskladišten teret, propust u navigaciji, nevrijeme, požari i dr. Svjesno potapanje broda uključuje formiranje umjetnoga grebena, ratovanje, piratstvo, sabotažu ili dio ciljane prakse, poput potapanja broda u turističke svrhe (ronilačka atrakcija).

O najstarijim poznatim brodolomima svjedoče podmorska nalazišta kraj grčkog otoka Dokosa, gdje pronađeni lončarski predmeti datiraju oko 2150. pr. Kr., te dva nalazišta u jugozapadnoj Turskoj koja upućuju na brodolome brodova koji su prevozili brončane ingote, oba datirana u XIV. st. pr. Kr.

Brodolomi na hrvatskom dijelu Jadrana

Procjenjuje se kako je uz istočnu obalu Jadrana u protekle tri tisuće godina potonulo više od dvije tisuće brodova. To pokazuje da je Jadran oduvijek bio važan prometni put. Za prevlast na tom razmjerno uskom morskom području nisu se borili samo narodi koji su prebivali na njegovim obalama već i oni čiji je politički utjecaj povremeno dosezao do Jadrana.

Sustavno bilježenje lokacija potonulih brodova na Jadranu započelo je početkom 1970-ih, kada su Republički zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu i njegovi regionalni odjeli u većim gradovima uz jadransku obalu počeli obavljati podvodne preglede pojedinih područja Jadrana. Nakon uspostave samostalne RH njegove su aktivnosti nastavili Ministarstvo kulture i Hrvatski restauratorski zavod (HRZ). Tijekom 1990-ih HRZ je proširio polje istraživanja i zaštite antičkih podmorskih lokaliteta na ostatke antičke arhitekture (luke, pristane, zgrade, zidove i sl.), kao i na novovjekovne brodolome osobito olupine željeznih brodova te zrakoplova iz doba II. svj. rata. Razvojem turističko-rekreativnoga ronjenja i osnivanjem velikog broja komercijalnih ronilačkih centara na Jadranu, olupine željeznih brodova, zbog svoje očuvanosti, postale su odredištem turističkoga ronjenja (→ ronjenje). Ronjenje na takvim olupinama omogućeno je isključivo u organizaciji ronilačkih centara uz odgovarajuću koncesiju, čime se osigurava njihova zaštita od moguće devastacije.

Nalazišta brodoloma od antike do XIX. st.

Najčešći dokazi antičkih brodoloma su amfore, keramičke posude za čuvanje tekućina iz doba grčke kolonizacije Jadrana i rimskoga doba, budući da se drvena brodska konstrukcija tijekom vremena raspala. Bile su čest teret antičkih trgovačkih jedrenjaka, kao posljedica rastuće trgovine Sredozemljem i Jadranom, za dopremu vina, ulja, žitarica, slane ribe te rasutih tereta gotovo cijelo tisućljeće. Antički jedrenjaci bili su skromnih manevarskih osobina te su, i zbog geomorfoloških karakteristika jadranske obale, često stradavali u iznenadnim nevremenima i olujama.

Najstariji dokazi o brodolomima na hrvatskom dijelu Jadrana sežu u doba osnivanja grčkih kolonija na istočnojadranskim otocima (IV. st. pr. Kr.). Primjer je srcolika amfora izvađena kraj otoka Mauna. Potvrde nekih brodoloma, poput onoga kraj Risna, su amfore tzv. grčko-italskog tipa koje se javljaju po cijelom Sredozemlju, a datiraju se u drugu polovicu III. st. pr. Kr. Većina nalaza pripada brodovima staroga Rima koji su u antičko doba intenzivno prometovali Jadranom. Poznata su nalazišta tereta potopljenih brodova kraj rta Pernata na Cresu (II. st. pr. Kr.), rta Arata na Silbi (I. st. pr. Kr.), kraj Palagruže (I. st.), rta Glavata na Mljetu (I−II. st.) i dr. Veća su nalazišta ona kraj Ilovika (II−III. st.) i rta Izmetišta kraj Hvara (I−II. st.). O srednjovjekovnim brodolomima svjedoči najveće nalazište bizantskih amfora na hrvatskom dijelu Jadrana južno od rta Stoba na Mljetu (IX. i X. st.), nalazište kraj rta Laga na Lastovu (VII. st.) i dr.

U kasnijim stoljećima usavršavala se brodograđevna tehnika, došlo je do velikih otkrića i razmjene dobara te su mnogi gradovi posjedovali svoje brodovlje, poglavito Dubrovnik. Mijenjao se i sadržaj nalazišta te se na mjestima potonulih brodova XVI. i XVII. st. nalaze gotovo jednaki kolutovi bakrene žice kraj Biševa, Gnalića, Šipana, Drevina, Korčule i dr. Česti su i nalazi brončanih i željeznih topova kraj Palagruže, Komiže na Visu i dr.

Brodolomi od XIX. st.

Za razliku od brodoloma jedrenjaka na koje upućuju ostatci njihovih tereta, o parobrodima i poslije motornim brodovima koji su doživjeli brodolome svjedoče olupine koje su i danas djelomično očuvane. Prvi hrvatski parobrod Sloga, u vlasništvu Savsko-kupskoga društva parobrođenja u Sisku, stradao je 1845. naišavši na panj u plovidbi Savom kraj Bošnjaka nedaleko od Županje. Bark Dampier koji su izgradila braća → Schiavon potonuo je u sudaru s engleskim parobrodom Lamington 1893. kraj otočića Gruice. Jedna od prvih žrtava I. svj. rata bio je brod Austrijskog Lloyda Baron Gautsch koji je stradao od mine 1914. na ulazu u Fažanski zaljev. Potkraj rata u Bračkom kanalu 1918. potopljen je parobrod Baron Kemeny Mađarskog društva za međunarodnu trgovinu Adria, koji se uz tragediju Barona Gautscha navodi kao jedno od najvećih stradavanja civila u tom razdoblju. Nedaleko od Jakišnice na Pagu pronađene su olupine austrougarskih parobroda Albanien (potopljen 1916) i Euterpe (potopljen 1918) koje su torpedirale talijanske podmornice, te također pripadaju među najveće tragedije I. svj. rata na Jadranu.

Primjeri potapanja ratnih brodova su brodolomi austrougarskih bojnih brodova Szent István, koji su torpedirala dva talijanska torpedna čamca kraj Premude, te najvećega broda mornarice Viribus Unitis, kojim je zapovijedao kapetan → Janko Vuković Podkapelski, i koji su talijanski diverzanti minirali te je potonuo u pulskoj luci. Oba su stradala 1918. Kao i za I. svj. rata, mnogo je brodova hrvatskih brodara sudjelovalo u II. svj. ratu te su stradavali na Jadranu, drugim morima i oceanima, osobito brodovlje → Jugoslavenskog Lloyda iz Splita, → Dubrovačke plovidbe iz Dubrovnika, Jadranske plovidbe iz Sušaka (→ Jadrolinija), Brodarskog poduzeća Eugen Matković iz Splita i dr. O ratnim operacijama na Jadranu tijekom II. svj. rata svjedoče olupine brodova, podmornica i zrakoplova. Olupina minolovca Coriolanus (potopljen 1945) nalazi se zapadno od Novigrada, torpiljarke TA 35 Giuseppe Dezza (potopljena 1944) blizu Fažanskoga kanala, torpednoga čamca MTB 655 (potopljen 1945) kraj Kvarnerića, teretnoga motornog broda Kapitän Diedrichsen (potopljen 1944) sjeverozapadno od Premude, bombardera B-24 i B-17G (srušeni 1944) kraj Visa, jurišnih čamaca I-Boot (potopljeni 1944) kraj otočića Lirica u Kornatskom otočju i dr.



















Položaj brodara nakon II. svj. rata bio je težak, budući da je rat već uzeo svoj danak, a preostali brodovi bili su izrabljeni, dotrajali i spori. Brodograđevna djelatnost bila je ponovno u zamahu, a događale su se i nove pomorske nesreće. Primjeri su parobrod Srbin koji je 1947. naišao na minu između svjetionika Spena i rta Glavotoka na Krku, parobrod Knin koji se 1950. nasukao kraj rta Trilja na Cresu, motorni brod Igrane koji se 1959. nasukao i potonuo između Urinja i Žurkova na Kvarneru, parobrod Višegrad koji se 1965. nasukao na pličini Peleš kraj Primoštena, 1971. požar na brodu August Cesarec nedaleko od rta Crna punta kraj Koromačna u Istri i dr. Prisutne su olupine brodova potonulih ispred riječke luke Sigrid (1977) i Elhawi Star (1982), olupina broda Peltastis (potonuo 1968) kraj Šila na Krku, ribarice Fortunal (potonula 1997) u uvali Tvrdo Zalučje na Visu i dr.







Tijekom Domovinskoga rata zabilježeno je više napada JRM-a i JNA na civilne brodove, poglavito trajekte Jadrolinije. Najviše je hrvatskih brodova stradalo u Dubrovniku, gdje je 1991−92. na području Mokošice, Rožata, Komolca, Sustjepana, Gruža i stare Gradske luke uništeno ili oštećeno više od 336 plovila. Većina ih je izgorjela u požarima izazvanima bombardiranjem luke Gruža i Gradske luke u studenome i prosincu 1991.







Brodolomi hrvatskih brodova na svjetskim morima

Hrvatska je svjetski poznata po brodograđevnoj industriji i pomorskoj tradiciji. Hrvatsko brodovlje širilo je prepoznatljivost domovine u svijetu, doživljavajući pritom različite havarije i pomorske nesreće izvan Jadrana. Na hrvatskim brodovima na kojima su plovili hrvatski pomorci zabilježena je pobuna posade 1859. na bakarskom briku Ivić u meksičkim vodama. Ubijeni su kapetan i dva člana posade, a bespomoćni jedrenjak pronašao je meksički ophodni brod. Poput više jedrenjaka XIX. st., brik Giorgio korčulanske brodovlasničke obitelji → Fabris potonuo je 1874. u pomorskoj nezgodi u Dardanelima. Njihov bark Fratelli Fabris, nosivosti 550 t, bio je najveći brod koji je u XIX. st. izgrađen u korčulanskim brodogradilištima, a potonuo je 1892. sa svih deset članova posade i vrijednim teretom korčulanskoga kamena u pličinama Vlissingena u Nizozemskoj. Bark Stefano izgrađen u Rijeci doživio je brodolom na obalama Australije 1875. Riječki bark Fa, koji je 1879. prevozio petrolej u željeznim barilama, nakon udara groma izgorio je u luci Point Brteeze u SAD-u. Bark Marta T., vlasništvo bakarsko-draških gospodarstvenika, nestao je s cijelom posadom ploveći iz Bone (danas Annaba u Alžiru) prema Veneciji 1887. Bark duge plovidbe Crono vlasnika iz Voloskoga kraj Opatije, koji je prevozio ugljen, potonuo je 1890. nakon sudara s njemačkim parobrodom Anna Wormann. Senjski bark Trojednica vlasnika → Vjenceslava Turkovića stradao je 1901. nakon što se zaputio iz floridske luke Carrabelle, kada mu je nevrijeme slomilo i uništilo jedra, a posada ga nakon evakuacije zapalila kako ne bi predstavljao opasnost za druge brodove.

Početkom I. svj. rata neki su se austrougarski i hrvatski parobrodi našli izvan domaćih voda. Najveći dio brodova vratio se u domaće luke, ali su parobrodi zatečeni u protivničkim lukama zaplijenjeni, a njihove posade iskrcane i zatočene. Primjeri su parobrodi dubrovačke parobrodarske udruge Unione Daksa, koju su Talijani preuzeli i prenamijenili u hladnjaču za prijevoz mesa iz Južne Amerike, te Federiko Glavić, koji je ostao na vezu u Njemačkoj zbog nemogućnosti plaćanja troškova stajanja. Parobrod Daksa simbol je najveće pomorske tragedije hrvatskih brodara u doba parobrodarstva, kada je nestao u Biskajskom zaljevu 1930. Tijekom II. svj. rata od ukupno 176 jugoslavenskih brodova, od kojih su dvije trećine bile u vlasništvu hrvatskih brodara, izvan Jadrana potopljeno ih je 57, a samo 29 parobroda duge plovidbe dočekalo je kraj rata. Najveći brod tadašnje jugoslavenske obalne plovidbe Kralj Aleksandar I. kapaciteta 1780 putnika naletio je na minu i nasukao se 1943. u uvali Karavastasi kraj rta Patrasa u Grčkoj.

Tragedije hrvatskih pomoraca nastavljene su i u drugoj polovici XX. st. Tanker Petar Zoranić Jugoslavenske tankerske plovidbe (→ Tankerska plovidba) zaplovio je 1969. tjesnacem Bosporom kao najveći brod dotad izgrađen u jadranskim brodogradilištima te prevozio teret od 23 800 t. Sudario se s grčkim tankerom World Harmony, nakon čega je slijedio niz eksplozija koje su trajale 55 dana. Bila je to najveća nesreća u povijesti toga poduzeća. Primjeri su i brodolom parobroda Šabac Kvarnerske plovidbe prigodom sudara s engleskim brodom Dorrington Court u La Mancheu 1962., požari na Jugolinijinim brodovima Makedonija u Crvenome moru 1963. i Trebinje u Indijskom oceanu 1967., nerazjašnjeni brodolom broda duge obalne plovidbe Tisa Jadranske slobodne plovidbe iz Splita 1965., sudar broda Kaprije šibenske Slobodne plovidbe 1979. s grčkim brodom Soula K. u Mramornome moru i dr. Najveća pomorska nesreća hrvatskoga brodarstva nakon II. svj. rata dogodila se 1980. kada je brod Dunav riječke Jugolinije s cijelom posadom od 32 pomorca nestao u Pacifiku zahvaćen olujnim nevremenom. Bilo je i brodoloma brodova izgrađenih u hrvatskim brodogradilištima koji su plovili za stranoga brodovlasnika. Najpoznatiji su među njima veliki tankeri Berge Istra i Berge Vanga izgrađeni u pulskom Uljaniku 1972. i 1974., a potonuli su pod nerazjašnjenim okolnostima 1975. i 1979.

Od 1850. do 2007. na Jadranu i drugim svjetskim morima stradalo je oko 565 hrvatskih brodova, uglavnom trgovačke mornarice, 2389 članova posade trgovačke i ratne mornarice te 864 putnika.