Bulimbašić, Ignacije (Vatroslav) (Split, 31. VII. 1886 – Split, 19. XI. 1976), prvi hrvatski akrobatski pilot.

Pohađao je realnu gimnaziju u Splitu, a 1903. preselio se u Trst, gdje je radio u brodogradilištu te polazio večernju školu za mehaničare. Bavio se i konstruiranjem zrakoplova, kojih je izradio nekoliko modela, ali ih zbog nedostatka novca nikada nije realizirao. Nakon položenih ispita za brodskoga strojara, otišao je 1908. u New York bratu Ivanu, poznatomu kiparu. Radio je u tvornici strojeva, najprije kao mehaničar, a potom kao tehnički crtač, skupljajući sredstva za ostvarenje svojega sna da postane akrobatski letač.

U Parizu je 1913. upisao pilotsku školu kod glasovitoga francuskog letača Louisa Blériota. Nakon toga završio je višu zrakoplovnu školu za vježbanje u Bucu, gdje je već izvodio akrobatski lik spiralu. Drugu zrakoplovnu školu za vježbanje završio je 23. II. 1914., kada je zrakoplovom tipa Blériot snage motora 50 KS (37,3 kW) izveo akrobatski lik petlju (luping) te stekao diplomu pilota i navigatora Međunarodnoga zrakoplovnog saveza (Federation aeronautique internationale). Luping je zbog nezgrapnosti tadašnjih zrakoplova bio opasna akrobacija koja je zahtijevala veliko umijeće, a Bulimbašić ju je izveo samo nekoliko mjeseci nakon prve takve akrobacije francuskoga zrakoplovca Adolphea Pégouda. Pariški tisak popratio je još nekoliko njegovih smionih letova, te je postao jednim od malobrojnih svjetskih zračnih akrobata te prvi iz Austro‑Ugarske i Hrvatske koji je izveo taj akrobatski lik. Kupivši vlastiti akrobatski zrakoplov tipa Blériot s motorom snage 60 KS (44,7 kW), u Zwittauu u Moravskoj (danas Svitavy u Češkoj) priredio je 18. V. 1914. svoj prvi javni let pred 10 000 ljudi. Uzletio je dva puta, zadržao se po 25 minuta u zraku te izveo više akrobatskih elemenata i pet lupinga.

U želji da svoje umijeće predstavi i u Hrvatskoj, već nekoliko tjedana nakon toga leta zakazao je dva uzleta u Zagrebu. Organizaciju je preuzeo Zagrebački zbor (danas Zagrebački velesajam), gradonačelnik Janko Holjac bio je pokrovitelj, a sve je pratio zagrebački tisak. Tijekom vježbe, u snažnom naletu vjetra, tek dan prije prvoga uzleta, zrakoplov je znatno oštećen te su letovi odgođeni. Skupivši sredstva putem dobrovoljnih priloga, Bulimbašić je nabavio novi zrakoplov, te njime uzletio 26. VII. 1914. s nogometnoga igrališta kraj Tratinske ceste. Uzletio je na visinu od 1000 m, ugasio motor te se strmoglavio 20 m, da bi se ponovno vinuo u zrak. Tzv. salto mortale izveo je dva puta, a potom se počeo spuštati s ugašenim motorom sve do oko 15 m nad tlom, kada je upalio motor i vratio se u visine. Pratilo ga je nekoliko tisuća gledatelja.

Njegovi su letački pothvati širom Monarhije bili popraćeni u mnogobrojnim tiskovinama pa je tako pridonio popularizaciji zrakoplovstva. Nakon izbijanja I. svj. rata regrutiran je u Bečkom Novom Mjestu kao vojnik i pilot zrakoplovne jedinice. Zbog nacionalnoga stava, zrakoplov mu je zaplijenjen, a on je prebačen u pješaštvo u Doboj. Nakon leta preko Atlantika Charlesa Lindbergha 1927., Bulimbašić je planirao ostvariti isto te je od vlasti zatražio povrat zrakoplova ili naknadu sredstava kako bi nabavio drugi, te letom promovirao Hrvatsku, no nije naišao na razumijevanje. Godine 1930. osnovao je malo brodogradilište u splitskoj uvali Lora. U II. svj. ratu zarobljen je i neko vrijeme interniran u logor.